Angels & Sailors: The Story of Marc Almond

20:00–23:00 – 8.7.2017.

Almond nije tipična glazbena zvijezda koja svjesno kreira auru nedodirljivosti i mističnosti, već čovjek psovećen vlastitom radu putem katkad neortodoksnih modela i načela, no uz zagarantiran rezultat

Za razliku od nekih drugih glazbenih biografija, priča o Marcu Almondu je vrlo jednostavna, i to iz razloga što dotični sebe u prvom redu vidi kao pjevača/zabavljača/izvođača, a tek onda kao neku vrstu javne osobe.

Priča započinje početkom osamdesetih, u vrijeme kada britanskom scenom dominiraju brojni synth pop sastavi, i to najčešće dueti. Nije nekakav pretjerani misterij zašto baš ta dvočlana forma – naime, još od kultnih Budgiesa (Trevor Horn i Geoff Downes), glazbenici uviđaju višestruke prednosti sintetizatora i ritmičkih strojeva, na način da jedan do dva takva instrumenta savršeno upotpunjuju zvuk čitavog nekadašnjeg sastava. Time su se vodili i Marc Almond i David Ball, poznatiji kao Soft Cell.

Između 1981. i 1984., snimili su četiri dugosvirajuća projekta, no ostati će uglavnom zapamćeni po hit singlovima poput Say Hello Wave Goodbye, Torch, te posebice obradom hita Tainted Love američke soul pjevačice Glorie Jones, izvorno nastalog 1964.

Još za djelovanja dueta do izražaja dolazi Almondov specifični glas, te njegova neortodoksna vještina komponiranja ‘drugačijih’ pjesama. Iako ih od početka prati glas neskrivenog gay sastava, Soft Cell nikad ne naglašavaju tu komponentu, znajući da bi njezino postavljanje u prvi plan zagušilo samu glazbu i njezinu poruku. Možda je i to jedan od razloga što Marc 1984. raspušta duet, te kreće u samostalne glazbene vode u kojima i dan danas vješto pliva.

Poput svojih uzora Jima Morrisona i Petera Gabriela, Almond žrtvuje samog sebe glazbi koju izvodi, pretvarajući se u neku vrstu glumca, igrača na sceni. Ukoliko su se Jim Morrison i Ian Curtis na pozornici borili s nevidljivim duhovima, dok je Gabriel svoj nastup zakamuflirao u vješto režirani show čija povremena pompeznost ipak ne uništava tkivo izvođene glazbe, Almond pak bira srednji put. Kad je u pitanju njegova scenska pojava, pojmovi poput kazališta, cabareta, varietea i sl. savršeno opisuju trostruki međusobno isprepleten odnos izvođača/pjevača, scene/scenografije i same pjesme. Još jednom, ovakav odnos snaga nikad nije išao na uštrb same pjesme, mada su se zamke upadanja u već viđene stereotipe stalno javljale i prijetile iz prikrajka. No, Marc Almond je znao što radi.

U prvom redu, nije se opterećivao krčenjem ‘novih puteva’, znajući da će se autorova, odnosno izvođačeva posvećenost glazbi povratnim putem odužiti na fer način, i da će se u konačnici materijalizirati neka nova, dotad nespostojeća ladica u stolu glazbenih pravaca, spremna da primi mladog kantautora i njegovu teatralno – kabaretsku viziju.

Rani Almondovi albumi (Torment and Torreros, Vermin in Ermine, Goodby Johnny) još donekle odišu sintetikom i ritmičnošću Soft Cella, no i najnepažljivijem promatraču/slušatelju je i više nego jasno kako Marc stremi na nečemu čak i ne toliko iskonski novom, koliko svojevrsnom prevrednovanju postojećih parametara u smislu kreiranja donekle drugačije finalne slike. To je dakle ta Marcova beneficija, bitno bliska onoj koja je dvadesetak godina ranije krasila i pionirske albume još jednog mističnog velikana, Scotta Walkera. Postavivši glazbu u prvi plan, postigao je ono za što su drugi kantautori i izvođači trošili živce, ideje i novac – na temeljima jednostavnosti i nerazličitosti je stvorio poseban, vlastiti prepoznatljivi stil!

Drawing your curtains
And locking the door
TV dinner for one
You’re alone as before

Do you leave on the greasepaint
To cover the tears
Does it hold the illusion
Of your star lit years

Self parody and bathos
Deluded belief
Like the blackest of comedies
Ending in grief

Where was the pathos
And where was the man
Just a cabaret clown
In a Vaudeville sham

I’ll be seeing you round
Cabaret Clown
When there’s no one around

Album Mother Fist and her Five Daughters iz 1987., kao i iduće godine objavljen Stars We Are konačno definiraju Almonda u onom danas većini poznatom i prihvaćenom svjetlu. Cabaretski ugođaj i katkad srceparajuće izmjene molskih i durskih ljestvica postaju njegov zaštitni znak, a tematika…. Pa, kad je o njoj riječ, razmorimo primjerice naslov albuma Mother Fist and her Five Daughters. Ukoliko ste upoznati s Almondovom homoseksualnošću koju dotični ne skriva (ali niti pretjerano nameće), taj će naziv zadobiti jedno sasvim konkretno značenje, no istovremeno neće skrenuti tijek albuma na vode obojene isključivo gay tematikom. Ne, ovdje je riječ o nećem drugom – Marc sklapa kockice preostale od ruševina prijeratnih londonskih noćnih klubova, njemačkih cabareta iz doba Weimarske republike, ostavštine suradnje Kurta Weilla i Bertolda Brechta, te pristupa šansonijera i izvođača u širokom rasponu od Jacquesa Brela, Juliette Greco, Serge Gainsbourga i spomenutog Scotta Walkera, preko nešto mlađih britanskih uzdanica poput Davida Bowiea i Marca Bolana (u čast ovog potonjeg je promjenio ime iz Mark u Marc), pa do ruskog židova Vadima Kozina, čovjeka ne baš sretnog životopisa koji je svoje najljepše balade napisao u progonstvu u Magadanu na samom ruskom dalekom istoku.

up-marcNavođenje ovih imena nije tek popunjavanje prostora, pošto će kroz devedesete Marc Almond realizirati nekoliko albuma obrada Jacquesa Brela i Vadima Kozina, uz pridodane covere drugih dragih mu autora.

Tijekom posljednja dva desetljeća, Marc je često mijenjao boravišnu lokaciju. Tako početkom novog milenija živi u Moskvi, i u toj će fazi nastati djela obojena ruskim utjecajem, poput albuma obrada Hearts on Snow iz 2004. (već spominjani covera Vadima Kozina su objavljeni kasnije, 2009., pod nazivom Orpheus in Exile: Songs of Vadim Kozin). Hearts… je projekt u potpunosti realiziran u Rusiji, uz učestvovanje lokalnih glazbenika, te u produkciji Andreja Samsonova, na Zapadu poznatog pod pseudonimom Andy Sam. Po povratku u London Marc doživljava tešku prometnu nereću koja dovodi u pitanje ne samo njegovu buduću karijeru, već i fizičko zdravlje. Srećom, kockice su se posložile u njegovu korist, te se 2007. vraća s izvrsnim i prilično mračnim ostvarenjem Stardom Road, zbirkom covera i nekoliko samostalnih skladbi kojima je glavna tema smrt, odnosno prolaznost.

Marc_Almond_-_Heart_On_Snow

Ukoliko je taj uradak još duboko prožet posljedicama doživljene nesreće i potonjeg dugotrajnog liječenja, Variete iz 2010. jest trijumfalni povratak glavnom toku vlastitih aspiracija i vizija. Taj Marcov po mnogima još od Mother Fist najbolji album ujedno je označio tridesetogodišnjicu njegovog bavljenja glazbom.

Recentna djela Marca Almonda su bitno intimnija i refleksivnija poredimo ih li s njegovim dotadašnjim izričajem. Feasting with Panters (2011.) je ostvaren u suradnji s skladateljem i gitaristom Michaelom Cashmoreom, bivšim članom sastava Current ’93, i donosi uglazbljene pjesme Jeana Geneta, Arthura Rimbauda i Jeana Cocteaua.

Zasad posljednji rad Marca Almonda je nedavno (lipanj 2014.) objavljen album The Dancing Marquis, koji komplilira skladbe s dva prethodna EP-ja uz nekoliko novijih, autorskih naslova, a u čijoj su realizaciji sudjelovali glazbenici poput Jarvisa Cockera (Pulp) i čuvenog producenta Tonyja Viscontija, poznatog po radu s Davidom Bowieom i U2.

002_mark_almond_variete_large

Kako je već rečeno, Almond nije tipična glazbena zvijezda koja svjesno kreira auru nedodirljivosti i mističnosti, već čovjek povećen vlastitom radu putem katkad neortodoksnih modela i načela, no uz zagarantiran rezultat.  Ako su čak i neki od spomenutih atributa i vidljivi, to nije njegova namjera, već rezultat spleta okolnosti. Jer, Posjedujete li nesvakidašnji glazbeni pristup i gradite vlastiti stil na okrajcima utjecaja bitno razvikanijih ‘zvijezda’, logično je da će vas mase i kritika pod svaku cijenu pokušati mistificirati. Srećom, Marc Almond već više od tri desetljeća odoljeva takvim ‘nastrajima’, ostajući ono što u svojoj skromnoj naravi i jest – vrstan pjesnik i skladatelj, kvalitetan izvođač covera dragih mu uzora, te u prvom redu izuzetno popularan zabavljač.

Ne dvojim da mu je ovaj zadnji atribut vjerojatno i najdraži!

Where was the voice
That thrilled me to bits
Where were the show stoppers
Where were the hits

You hanged the arrangements
Performance so cruel
Where was my hero
There now stands a fool

And what the hell
Did you do to your face
Can’t you let in the grey
And grow old with grace

You’re a freak and a fraud
With contempt for your crowd
So beautifully bitter
So painfully proud

Too much blind pride
To admit when you’re wrong
Envious of others
You messed up your song

Yes I know the clown’s story
The clichés the same
With you smile on the outside
Inside you’re in pain

So behind the locked door
With your dinner for one
Do you forget the lyrics
To most of your songs

When I look at the pantomime
What do I see
Like a mirror of truth
Staring back I see…

07/07/2017

autor: Vjeran Stojanac

Tags: , , , , , , ,