KLFM

Lonesome Cowboy Bill

 

 The Rube flips in the end, running through empty Automats and subway stations, screaming: “Come back, kid! Come back!”, and follows his boy right into the East River, down through condoms and orange peels, mosaic of floating newspapers, down into the silent black ooze with gangsters in concrete, and pistols pounded Hat to avoid the probing finger of prurient ballistic experts…

/Naked Lunch, ulomak/

Nedavno je jedan britanski novinar svoj osvrt o utjecaju Williama S. Burroughsa u The Guardianu započeo konstatacijom koja kaže da ako se zagledate u vječno promjenjivo tkivo popularne glazbe, njegovo ime neprestano navire i ne možete ga se osloboditi. Razloga je više – neke ćemo pokušati pojasniti u tekstu koji slijedi, a ime je, nadamo se, većini poznato. Riječ je o genijalnom eruditu, sitnom kriminalcu, slučajnom ubojici vlastite žene, vrsnom literarnom eksperimentatoru, deklariranom homoseksualcu, dugoogdišnjem ovisniku o derivatima bijelog maka, te na koncu osobi koja je sredinom četrdestih djelovala kao katalizator za okupljanje tada još nepoznatih imena koja će u nadolazećim godinama objaviti djela koja će ostaviti dubok trag u svjetskoj književnosti. Također, na specifičan će način ne samo djelovati na popularnu kulturu druge polovice dvadesetog stoljeća, već je u određenom smislu i definirati.

Riječ je, dakle,  o Williamu S. Burroughsu, rođenom petog veljače 1914. u St. Louisu, Missouri, u bogatoj i uglednoj obitelji. Djed mu je izumitelj analognog računalnog stroja i utemeljitelj kompanije ‘Burroughs Corp.’ (naknadno uklopljene u IBM), a majka, Laura Lee, navodno direktni potomak istoimenog južnjačkog generala. Mladi Bill pokazuje iznimnu sklonost umjetnosti, posebice književnosti (svoju prvu priču, Autobiografiju vuka piše u osmoj godini!), ali i poprilično lagodnom životu. Školuje se u koledžu za dječake u Los Alamosu, New Mexico, odakle je izbačen zbog konzumacije anestetika klorata, pa temeljno obrazovanje završava u Claytonu, Missouri. Godine 1932. upisuje i književnost na Harvardu, a tijekom studija radi kao novinar za veći broj glasila, uglavnom pokrivajući rubriku crne kronike. Koncem tridesetih zajedno s još jednim bogataškim dendijem iz St. Louisa, Davidom Kammererom boravi u Europi – najprije u Beču, gdje vrijeme prekraćuje studirajući antropologiju i psihologiju na gradskom Sveučilištu, a potom posjećuje neke južnoeuropske zemlje, među ostalima i Hrvatsku. Upravo će se u Dubrovniku vjenčati s bečkom židovkom Ilse Klapper, kako bi dotična dobila američko državljanstvo koje će je spasiti od tada već započetih nacističkih progona.

Dvije od rijetkih Billovih fotografija iz mlađih dana – u školi za dječake u Los Alamosu (1929.), te desetak godjna starija, o čijem se podrijetlu lome koplja (godišnjak s Harvarda, ili foto iz Dubrovnika’)

Po povratku u Ameriku, Bill uglavnom ne radi ništa konstruktivno, oslanjajući se na mjesečni obiteljski ‘džeparac’ od $ 200 (što i nije zanemariva svota, usporedite li današnju vrijednost dolara s onom pred početak Drugog svjetskog rata). Ovo će ga, ugovorom zajamčeno primanje osloboditi potrebe za radom tijekom narednih desetljeća – njegov je otac, naime, predosjetivši nadolazeći burzovni krah, početkom 1939. prodao dionice obiteljske tvrtke za iznos koji bi danas iznosio blizu $ 3.000.000, što se pokazalo kao izuzetno promišljen i spasonosan čin. Unatoč finacijskoj sigurnosti, Bill obavlja povremene poslove u svojstvu barmena, novinara, a početkom četrdesetih jedno vrijeme u Chicagu radi i kao tamanitelj gamadi – uostalom, ubijanje nije strana stvar nekome tko je od malih nogu opsjednut vatrenim oružjem, i tko je svoj prvi Colt dobio kao dar za osmi rođendan. Upravo tu dolazi do prekretnice u njegovu životu: ponovo susreće Kammerera, koji u to vrijeme također boravi u Chicagu, zajedno s još jednim potomkom jet-seta iz St. Louisa, Lucienom Carrom. Ovaj će trojac koncem 1943. Chicago zamjeniti New Yorkom, i to upravo na Williamov prijedlog. Događaji koji će usljediti će se vremenom pokazati ključni za razvoj književnosti i popularne kulture dvadesetog stoljeća – mladi Lucien Carr nastoji ne zanemariti vlastito obrazovanje, te upisuje Columbia University. Vrlo će brzo Lucien upoznati Billa s dvojicom novostečenih prijatelja s studija, Allenom Ginsbergom i Jacquesom (Jackom) Kerouacom, a ova će ga dvojica, zadivljeni njegovom erudicijom i poznavanjem književnosti prihvatiti kao neku vrstu mentora.

Desetljećima kasnije će Ginsberg, na novinarsko pitanje o tzv. Beat generaciji s punim pravom kazati kako je ta kovanica isforsirana i bespredmetna. Po njegovim riječima, postojala je tek uža boemska skupina koja se sastojala od njega, Carra, Burroughsa, Kerouaca i još nekih osoba (primjerice, Herberta Hunckea i Johna Clellona Holmesa), no to društvo u to vrijeme nije praktički ništa doprinjelo suvremenoj literaturi. Uglavnom su provodili vrijeme u često cjelonoćnim razgovorima sjedeći po gradskim Automat restoranima i Bickford’s dinerima (oboje su danas dio neke bolje prošlosti New Yorka, prije ekspanzije Starbucksa i sličnih surogata), stimulirajući se alkoholom i benzedrinom. Tek će u pedesetima pojedinci iz ove skupine objaviti svoja prva, no kako će se pokazati, antologijska djela. Frazu ‘beatnik’ će Kerouac skovati tek 1957., u vrijeme objave svojeg romana On the Road, no tada će izvorna skupina već biti rasuta diljem svijeta, a lovorike ‘beat generacije’ će ponijeti mlađa generacija pjesnika i prozaika, okupljena oko Ferlinghettijeve knjižare i izdavačke kuće City Lights (tzv. San Francisco renesansa).

Hal Chase, Jack Kerouac, Allen Ginsberg i William S. Burroughs, 1944., New York

Natrag u New York, sredinom četrdesetih. Burroughs u međuvremenu stupa u brak s Joan Vollmer Adams (razvrgnuo onaj s Ilse Klapper, pošto je ratna opasnost upravo prošla), ozbiljnom konzumatoricom benzedrina, no još prije je i sam zašao u zatvoreni krug ovisnosti, upoznavši draži morfija i heroina. Zbog problema s lokalnom njujorškom policijom, Bill i Joan 1947. odlaze u New Orleans te potom Texas, no kada su njegov kriminalni/ovisnički dosje s lokalne dospio na saveznu razinu, nije preostalo ništa drugo nego napustiti Sjedinjene Države. Neko će vrijeme mladi bračni par živjeti u Mexico Citiyju (gdje će ih povremeno posjećivati Ginsberg, Kerouac i Huncke), no njihova će romansa završiti tragedijom – u rujnu 1953. će u alkoholiziranom stanju Bill po tko zna koji put odigrati igru ‘Wilhelma Tella’, gađajući čašu punu gina na Joaninoj glavi. Nažalost, tog puta neće biti precizan kao obično, te će usmrtiti suprugu na licu mjesta.

Time je započela višegodišnja Billova lutalačka epopeja. Slomljen saznanjem o počinjenom, te dugogodišnjom ovisnošću, vrluda srednjom i južnom Amerikom, a početkom 1954. se nastanjuje u Tangieru, danas marokanskom gradu nasuprot Gibraltaru, koji je sredinom dvadesetog stoljeća predstavljao neku vrstu međunarodnog utočišta za bjegunce svih vrsta, boja i oblika.

Fotografija iz policijskog arhiva Mexico Citiyja – Burroughs priveden neposredno po slučajnom ubojstvu vlastite žene, Joan Vollmer

Stigli smo do ključne točke, kada se moramo zapitati kakva je veza, odnosno u čemu se očituje utjecaj Williama S. Burroughsa na suvremenu popularnu, pa i onu ozbiljniju glazbu? Ti korijeni  sežu upravo u Billove paklene godine provedene u Tangieru, i vezani su uz početak njegovog literarnog eksperimentiranja. Istina, i prije ključnog susreta s slikarom Brionom Gysinom, Burroughsovi su spisi odavali njegov eruditizam, no stilski su bili čisto faktualistički, uz povremeni bljesak neke lucidne metafore (Junky, Queer, Yage Letters). Upravo će prijateljstvo s Gysinom (konkretno, Billovo prihvaćanje njegove cut-up tehnike nasumičnog kolažiranja) uz delirični pakao heroinskog odvikavanja kreirati izobličeni i izvrnuti svijet utkan u stranice, koje će kroz nekoliko mjeseci 1957., uz pomoć Ginsberga i Kerouaca složiti u prihvatljivu formu romana Naked Lunch (Goli Ručak). A riječ je o knjizi koja za rock scenu ima značenje ekvivalentno albumu prvijencu The Velvet Undergrounda – oni koji su je pročitali, nikad se nisu otarasili njezinog, kako već želite, blagotvornog ili pogubnog utjecaja. Taj uvrnuti, teško čitljiv, simboličan i po mnogima psihopatološki roman je bio i ostao skriveni moćni generator čija strujanja prožimaju ključne albume još od čuvene psihodelične revolucije 1966/67., pa do današnjice. Koincidencija, metafora, odbacivanje vremenskoprostornog jedinstva radnje – sve su to elementi bez kojih rock nikad ne bi nadišao svoje temelje; odnosno tri rudimentarna akorda i pjesme poput Louie Louie ili Johnny Be Good.

Ukratko, Burroughs je na sebi svojstven, a danas široko prihvaćen način redefinirao pojmove slobode i eksperimenta, a upravo na tim premisama počiva ne samo čitava konstrukcija, već i onaj liberalni i često nihilistički duh rock glazbe kakvu znamo već šezdesetak godina. Zato ga ne samo onaj neimenovani novinar The Guardiana, već i mnogi drugi vide na mjestima gdje možda na prvi pogled i nije očekivan.

William S. Buroughs na naslovnici albuma ‘Sgt. Peppers…’ Beatlesa – Desno od Marilyn!

Životni je put Burroughsa ranih šezdesetih izbacio na obale Londona, i tom će gradu (uz povremena putovanja u Tangier i Pariz) boraviti zamalo čitavo desetljeće. Štoviše, postao je neka vrsta ikone lokalne underground scene i ‘Swinging Londona’, a taj će status definitivno učvrstiti kada ga Beatlesi i dizajner Peter Blake smjeste na legendarnu naslovnicu albuma Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band (1967.). Takav potez nije neočekivan, pošto su kroz 1965. i 1966. članovi Beatlesa, pa i The Rolling Stonesa u više navrata susreli Burroughsa, a jedan od njih – Paul McCartney – se s njim znao duže vrijeme zadržavati u razgovorima i obilasku barova. Uostalom, ne mislite li je ideja o nasumičnom kidanju magnetofonskih traka, te skupljanja uzoraka i njihovog ljepljena po također ‘random’ modelu nešto više od lucidog beatlesoidnog izuma nastalog u opuštenoj zajebantskoj atmosferi Abbey Road studija?

Ian (Sommerville) met Paul McCartney and Paul put up the money for this flat which was at 34 Montagu Square… I saw Paul several times. The three of us talked about the possibilities of the tape recorder. He’d just come in and work on his “Eleanor Rigby.” Ian recorded his rehearsals. I saw the song taking shape. Once again, not knowing much about music, I could see that he knew what he was doing. He was very pleasant and very prepossessing. Nice-looking young man, hardworking.

/Burroughs on Paul McCartney/

 Također, jedan od prvih psihodelično-progresivnih sastava, The Soft Machine uzima ime upravo po nazivu nastupne knjige iz trilogije The Soft Machine/Ticket That Exploded/Nova Express.

Ta se praksa pokazala izvrsnom i u nadolazećim vremenima, pošto su Billova djela pružala praktički nepresušan izvor fraza koje su se mogle jako dobro iskoristiti pri kreiranju nazvilja glazbenih sastava. Tako svoja imena Burroughsu duguju i Steely Dan (nazvani po dildu iz Golog Ručka – Steely Dan III from Yokohama), Thin White Rope (fraza za ejakulaciju, također iz Golog Ručka), Nova Express, Dead Fingers Talk, The Mugwumps, Nova Mob (sastav kojeg je Grant Hart utemeljio nakon raspuštanja Hüsker Dü), The Soft Boys (prvi sastav Robyna Hitchcocka, čiji je naziv dobiven kolažiranjem imena romana The Soft Machine i Wild Boys), Miranda Sex Garden, Iron Butterfly, Clem Snide (privatni detektiv koji se provlači kroz veći broj Billovih novela), Insect Trust, kao i heavy metal sastav Success Will Write Apocalypse Across The Sky. Kad smo već kod ovog glazbenog stila, bitno je spomenuti da se pojam ‘teški metal’ prvi put javlja u Burroughsovoj spomenutoj trilogiji.

Kada govorimo u utjecaju Williama S. Burroughsa na glazbenike s konca šezdesetih i početka sedamdesetih, neka imena jednostavno nije moguće izostaviti, konkretno Davida Bowiea, Lou Reeda, Jimmy Pagea, Patti Smith, te sastav Throbbing Gristle. Prije detaljnije analize odnosa nekih od navedenih imena s Burroughsom, bitno je spomenuti i dvije činjenice vezane uz sastav Pink Floyd. Syd Barrett je uz Watersa i Gilmoura bio žestoki fan Billovog književnog stvaralaštva, a sam naslov Watersove pjesme Set the Controls for the Heart of the Sun potječe iz jedne Billove fraze (iako je sam tekst Waters iskopao u nekoj knjizi kineske poezije).

Patti Smith i Bill Burroughs

Može se bez pretjerivanja kazati kako je stvaralaštvo The Velvet Undergrounda, barem na prva dva albuma pod jakim Burroughsovim ozračjem. Zvučna kakofonija, pretapanje motiva, paranoični i dvosmisleni tekstovi – sve to jasno ukazuje na neizbježan utjecaj čovjeka koji je posebno u New Yorku (gdje je s prekidima živio između 1944. i 1947.) već postao kultna figura, posebice među novostasalim generacijama bitničkih sljedbenika. Kao literarni zanesenjak i bivši student književnosti, Lou Reed je već tada oduševljen Burroughsovim ranim radovima, mada će se dvojac formalno upoznati tek koncem 1974., kada se Bill nakon skoro četvrt stoljeća izgnanstva konačno zastalno vrati u Sjedinjene Države. Ne treba smetnuti s uma ni činjenicu o kome govori skladba Lonesome Cowboy Bill s Loadeda (1970.), zadnjeg albuma Velveta koji je u postavi sadržavao izvornog člana i osnivatelja benda, Lou Reeda. Osoba koja je Burroughsu prethodno skrenula pažnju na svog čudnog njujorškog prijatelja (Lou Reeda) nije nitko drugi do najveći kameleon suvremene glazbe, David Bowie.

(William S. Burroughs is) the person who broke the door down. When I read Burroughs, it changed my vision of what you could write about, how you could write. Burroughs allowed people to write about their indiscretions; his postmodern approach to literature introduced a new way to read and write. His writing created a new audience for publishers that had never existed before: those interested in style and form and uninterested in moral tales.

/Lou Reed/

U izdanju s konca veljače 1974., časopis Rolling Stone donosi tekst naslovljen Beat Godfather meets Glitter Mainman, članak koji govori i susretu Williama i Davida tijekom prethodne jeseni. Izgleda kako se razgovor uglavnom vrtio oko nedavno objavljene Billove knjige The Wild Boys: A Book for the Dead, koja opisuje postapokaliptičnu antiutopiju;  društvo s konca dvadesetog stoljeća, te uglavnom homoseksualnu bandu dječaka koja hara po razvaljinama zapadne civilizacije. Bowie je spremno priznao kako je image Ziggyja i njegovog benda direktna posveta pojavnosti ‘divljih dječaka’, dok je Bill lukavo uočio kako je oružje koje su najčešće koristili bila upravo inačica ‘bowie’-noža, mada u tom kontekstu nema nikakve analogije, pošto je David Jones priskrbio umjetničko ime Bowie godinama ranije. Svejedno, neka od nadolazećih Bowiejevih ostvarenja će se pozabaviti tematikom totalitarizma i nadzora – konkretno Diamond Dogs (1974.), koji dio svoje distopičnosti duguje i Orwellovu naslijeđu, a neki od tekstova albumu nastali korištenjem Burroughsovog modela kolažiranja (cut-up).

B. & B. (Bowie & Burroughs, 1974.)

Zanimljivo je da je novela The Wild Boys desetak godina kasnije inspirirala novoromantičare Duran Duran u pogledu istoimene skladbe, dok je redatelj videa za istu, Russell Mulcahy čak planirao snimiti film po Burroughsovom književnom predlošku, u kojemu bi duranovci popunili ostatak soundtracka. Nažalost, ovaj projekt iz financijskih razloga te neizanteresiranosti financijera nikad nije realiziran.

Značajan, mada na prvi pogled teško uočljiv utjecaj Burroughsovog stvaralaštva često navodi i Jimmy Page. Pored vlastite fascinacije Billovim knjigama, on u intervjuima spominje i zajedničku sklonost okultnom i paranormalnom, o čemu je dvojac u više navrata razgovarao sredinom sedamdesetih, na samom vrhuncu karijere Led Zeppelina.

Billy: I was thinking of the concentration of mass energy that you get in a pop concert, and if that were, say, channeled in some magical way…a stairway too heaven…it could become quite actual.

Jimmy: Yes, I know. One is so aware of the energies that you are going for, and you could so easily….I mean, for instance, the other night we played in the Philadelphia Spectrum, which really is a black hole as a concert hall….The security there is the most ugly of anywhere in the States. I saw this incident happen and I was almost physically sick. In fact, if I hadn’t been playing the guitar I was playing it would’ve been over somebody’s head. It was a double-neck, which is irreplaceable, really, unless you wait another nine months for them to make another one at Gibson’s.

/Rock Magic: Jimmy Page, Led Zeppelin, And a search for the elusive stairway to heaven originally published in Crawdaddy Magazine, June 1975./

 Izgleda da su rane sedamdesete bile doba konačne afirmacije Williama S. Burroughsa među upravo sazrelim rock glazbenicima. U tom je kontekstu slučaj Patti Smith nezaobilazna stavka. Mlada je pjesnikinja sredinom tog desetljeća dvojila u kojem pravcu nastaviti s vlastitom karijerom. Smatrala je kako njezine uglavnom dugačke pjesme nisu zahvalan materijal za uglazbljivanje, mada je već početkom 1974. oformila svoj prvi prateći sastav. Najizglednija je opcija bila razdvajanje glazbenog i poetskog rada, no srećom, susret s Burroughsom ju je natjerao da odbaci takvu ideju i prihvati rizik. Rezultat je danas svima znan – već iduće 1975., Patti snima svoj antologijski prvijenac Horses na kojemu su priložene dvije uglazbljene poeme (Land i Birdland), svaka trajanja oko desetak minuta. Bio je to početak prijateljstva koje je trajalo više od dva desetljeća, sve do Billove smrti u kolovozu 1997. Mnogima neće slijedeća usporednica – nedugo po eskalaciji punka (1976/77.), Patti je krštena nadimkom Godmother of Punk (Kuma punka). Zanimljivo, njezin je mentor ‘zaradio’ sličnu frazu: Godfather of Punk.

Zadržimo se u godini objave Horsesa, no preskočimo Atlantik pribrojavanjem šest vremenskih zona. U britanskom industrijskom i lučkom gradu Kingstonu (upon Hull) četvero mladih ljudi – poimenice; Neil Megson (kasnije znan, odnosno znana kao Genesis P-Orridge), Catherine Newby (Cosey Fanny Tutti), Chris Carter i Peter Christopherson (Sleazy) utemeljuju glazbeni sastav Throbbing Gristle (ime nije Burroughsova kovanica, već lokalizam za grčenje penisa u trenucima ejakulacije – nemoguće je ipak ne povući usporednicu s Thin White Rope). Vizija ove četvorke barem deklarativno nadilazi sve dotad viđene i uporabljene opcije u šarolikom glazbeno-kulturološkom cirkusu zvanom rock, a s onim temeljnim rockom jedva da ima ikakve veze.

Već najraniji klubski nastupi daju do znanja kako je riječ o unikatnom i obećavajućem projektu. Glazba Throbbing Gristlea apsolutno bježi od pojma ‘originalnosti’ – parodija, travestija i reciklaža su po njihovom shvaćanju temeljne smjernice umjetničkog izraza. Uprabili smo riječ ‘glazba’? Pa, u eri konkretne i elektroničke istoznačnice, to i nije pucanj u prazno, no tonski zapisi ovog sastava sablažnjuju i najekstremnije zagovaratelje eksperimentalne metode. Naknadno skovani izraz industrial je tek kompromisna aproksimacija koja će više smisla zadobiti koju godinu kasnije, s pojavom ‘ritmičkijih’ industrisjkih projekata poput The Test Dept., Einstürzende Neubauten, 23 Skidoo, This Heat, pa u neku ruku i Laibacha. Dok četvorka na pozornici kreira dijelom nasumični, kolažirani amalgam šumova, efekata, ritmova i one najiskrenije primordijalne kakofonije, platno nad njima trpi izmjene pornografskih scena i filmskih zapisa nacističkih užasa. Potpis osobe zaslužne za ovakav stvaralački ishod nije upitan, jer se svodi na tri dobro poznata inicijala: W.S.B.

The manipulation of sound, the physical act of cutting up tapes, creating tape loops and all that – has a strong reference to Burroughs.

/Stephen Mallinder, Cabaret Voltaire/

Četvorka koja sedamdesetih sačinjava Throbbing Gristle ne samo da spada među najodanije Billove štovatelje, već dakle na krajnje radikalan način pokušava svoj zvučni izričaj graditi koristeći njegove upute i metode: kolažiranje slučajnih uzoraka, spontanost u nastajanju umjetničkog djela, raskidanje s svim klasičnim normama po predlošku ‘uništi stvarnost, raskidaj je na komadiće, te iznova posloži po vlastitom nahođenju!’… Sličan i ništa manje radikalan pristup će biti korišten u projektima koji će početkom osamdesetih izniknuti na ruševinama trenutno ‘zamrznutih Throbbing Gristlea, kao što su Psychic TV, te posebice Coil, duet kojeg Peter ‘Sleazy’ Christopherson pokreće uz pomoć Johna Balancea (odnosno Jhonna), povremenog suradnika Psychic TV-ja. Zanimljivo je spomenuti i Nothing Here But the Recordings, album koji izlazi 1981. u produkciji Genesisa P-Orridgea, a uz pomoć Petera Christophersona i Burroughsovog tajnika Jamesa Grauerholtza. Bio je to prvi pokušaj distribuiranja Billovih govornih sekvenci u formi dugosvirajućeg projekta namjenjenog širem tržištu (ovdje je riječ o remiksima izvornih tonskih zapisa iz ranih šezdesetih), ukoliko ne računamo projekt Call me Burroughs s snimkama koje datiraju iz 1966., no objavljen mnogo kasnije.

Otprilike u isto vrijeme, dakle sredinom sedamdesetih, u Sheffieldu je formiran Cabaret Voltaire, sastav čiji su pionirski radovi u mnogo čemu slični onima Throbbing Gristlea. Po riječima jednog od utemeljitelja i ključnih članova, Richarda H. Kirka, ovaj je sastav direktno primnjenjivao Burroughsove ideje pri stvaranju svoje glazbe. Između brojnih Billovih eseja s ponuđenim modelima manipulacije masama putem ‘snimanja i kopiranja’, posebno se izdvaja The Electronic Revolution, tekst napisan tijekom šezdesetih, a objavljen 1971., u kojemu (posebno u uvodnom dijelu Feedback from Watergate to the Garden of Eden) autor pojašnjava svoju teoriju o riječi kao ‘virusu koji se manifestira u trenutku kad postigne simbiozu s domaćinom’. Bilježenja, odnosno snimanja govornih fraza, ali i vizualnih elemenata mogu biti iskorišteni na brojne načine, pa i u svrhu izazivanja poželjnog efekta dominacije. Upravo zato su Cabaret Voltaire neposredno pred početak svojih ranih nastupa puštali zvučne zapise nereda, demostracija i sličnih energijom nabijenih masovnih događaja, kako bi publiku doveli u – blago rečeno – frenetično stanje ludila!

It’s a handbook of how to use tape recorders in a crowd … to promote a sense of unease or unrest by playback of riot noises cut in with random recordings of the crowd itself.

/Richard H. Kirk, Cabaret Voltaire, on Burroughs’ Electronic Revolution/

 U ovom svjetlu postaju jasniji postupci koje je na sličan način pred ili tijekom koncerata primjenjivao slovenski Laibach: lavež njemačkih ovčara dok blještavi reflektori zasljepljuju prisutne u dvorani, ili pak kasnije provokacije (posebno u hrvatskim gradovima tijekom turneje Let It Be/Sympathy For the Devil, 1989.), kada je publika dovođena do granice bijesa puštanjem govora Slobodana Miloševića u zamračenom ambijentu.

The basic operation of recording pictures, more pictures and playback can be carried out by anyone with a recorder and a camera. Any number can play. Millions of people could nullify the control system which those who are behind Watergate and Nixon are attempting to impose. Like all control systems it depends on maintaining a monopoly position. If anybody can be tape recorder 3 then tape recorder 3 loses power. God must be The God.

/William S. Burroughs, ‘The Electronic Revolution’/

 U međuvremenu, dokazani učenici poput Davida Bowiea nastavljaju s snimanjem uradaka koji Burroughsu duguju mnogo više no što je vidljivo na prvi, letimični pogled. Uz dužno poštovanje prema figuri Thin White Dukea (Vitkog bijelog vojvode) koji je nakon Ziggyja, Alladina i Halloween Jacka poslužio kao nova Bowieova impersonacija (a kreiran je po uzoru na Burroughsovu fizičku pojavu), to se posebice odnosi na albume Low (1976.) i Heroes (1977.), prva dva stavka tzv. ‘Berlinske trilogije’, čije su B- strane manje više u cjelosti instrumentralne. Iako u glazbenom smislu ove sladbe (Warszawa, Art Decade, Weeping Wall, Subterraneans, Sense of Doubt, Moss Garden, Neukölln) ponajviše duguju koproducentu Brianu Enou, također Burroughsovom štovatelju, čisti Billov upliv je neupitan, čak i ukoliko ga promatrate kao realni odbljesak stanja u tada još zidom podjeljenom gradu pod međunarodnim protektoratom (ne padaju li Vam na pamet Tangier iz pedesetih, odnosno Burroughsova ‘Interzona’?).

Šezdesete godine dvadesetog stoljeća, Billov najproduktivniji period. Slika je snimljena u čuvenim ‘Beat Hotelu’ u Parizu, gdje su on, Ginsberg, Orlowski i Corso boravili početkom tog desetljeća

U vrijeme rada na ovim albumima, Bowie skače u pomoć starom prijatelju Iggyju Popu, koji je po raspadu Stoogesa zaglavio u ne baš bajnim okolnostima, te mu pruža kreativni poticaj koji će rezultirati nastankom danas dva kultna, također ‘berlinska’ albuma, Idiot i Lust For Life (oba iz 1977.). Iggy se ionako već ranije deklarirao kao fan i sljedbenik kauboja Billa, pa nimalo ne čude stihovi naslovne skladbe s albuma Lust for Life, u kojima spominje neke od likova koji se provlače romanima Naked Lunch, The Soft Machine, The Ticket That Exploded i Nova Express:

Here comes Johnny Yen again with the liquor and drugs…
…something called love, yeah, that’s like hypnotizing chickens.

 Ukoliko su kasne šezdesete i zamalo čitave sedamdesete bile razdoblje polaganog ali jasnog prihvaćanja Williama S. Burroughsa kao čovjeka zaslužnog za egzistenciju suvremenog rocka u formi u kakvoj već jest, osamdesete (i dio devedesetih) donose neke nove odnose snaga, nove relacije.

Dream Machine (Burroughs & Gysin)

Iznova nastanjen u rodnoj Americi, oslobođen demona opijata i krivnje za slučajnu Joaninu smrt, Bill Burroughs konačno može odahnuti, i na sebi svojstven način ostaviti opipljiv kreativni trag u stvaralaštvu sve veće armije sljedbenika. Nazovimo to, tek pro forme, razdobljem kolaboracija.

Osoba koja se po tom pitanju neizbježno nameće jest mlada glazbenica i eksperimentatorka Laurie Anderson. Iako je jaki Burroughsov utjecaj na njezino stvaralaštvo neupitan, ona će otići korak dalje, ‘probiti led’, te zamoliti Billa za suradnju. Naravno, neće biti odbijena, pa će skladbe Sharkey’s Night i Late Show s njezinih albuma Mister Heartbreak (1984.) i Home of Brave (1986.) zabilježiti gostovanje Williama S. Burroughsa. Bio je to tek početak, pošto će u nadolazećim godinana Bill često posuditi svoj glas (i svoje zapise) brojnim sastavima koji prođu njegovu pomalo strogu rampu selekcije.

Autor naslovnice albuma ‘NYC Ghosts & Flowers’ Sonic Youtha nije nitko drugi do William S. Burroughs!

U nadolazećim će se godinama ta lista širiti. Burroughs tako surađuje s američkim hip hop industrial sastavom Disposable Heroes of Hiphopcrisy (čije samo ime već odaje karakterističan ‘billovski’ pristup kreiranju fraza) – ovdje je konkretno riječ o pjesmi Words of Advice for the young People, njihovoj glazbenoj tvorevini skrojenoj oko Billovog teksta kojeg on osobno recitira. Sličan je model iskorišten i u pjesmi Ministryja Just One Fix, uz napomenu da se u pripadnom videu Burroughs pojavljuje osobno.

The basic Nova Mechanism is very simple: Always create as many insoluble conflicts as possible and always aggravate existing conflicts. This is done by dumping life forms with incompatible conditions of existence on the same planet.

/Nova Express/

Koncem 1990., Tom Waits prihvaća poziv redatelja Roberta Wilsona i naravno, autora libreta Williama S. Burroughsa (koji je vješto događaje iz vlastita života spario s elementima njemačke narodne priče Der Freischütz, kako bi komponirao pripadnu teatralnu glazbu. Na naknadno izdatom nosaču zvuka nazvanom The Black Rider se nalazi nekoliko skladbi čiji tekst pored Waitsa potpisuje Burroughs, a jednu je pjesmu (It’s Ain’t no Sin) čak i osobno otpjevao, odnosno odrecitirao. Ono što budi trnce jest sama radnja drame, u kojoj jedan od likova od đavola kupuje  ‘čarobne’ metke kako bi ostvario svoj cilj i došao do svoje drage. No, đavo ima svoje planove, i taj momak ubija svoju dragu. Slučajno? Moguće. Burroughs je čitav život krivio ‘zlog duha’ (Ugly Spirit) koji mu je tog kobnog dana u Mexico Cityju 1953. navodno skrenuo ruku s pravog cilja, čaše gina na glavi njegove žene Joan. Tek malo niže…

Godine 1996., u jeku najjače popularnosti serije The –X- Files, objavljen je album Songs in the Key of X: Music from and Inspired by the X-Files s atmosferičnom glazbom koja je u pojedinim epizodama predstavljala dio pozadinskog soundtracka. R.E.M. su za tu priliku preradili pomalo sablasnu Star Me Kitten s antlogijskog Automatic for the People (1992.), no ovaj put uz gostovanje Williama S. Burroughsa kao gostujućeg vokala, ili bolje reći, recitatora. Ništa čudno, imajuću u vidu pisčevu zamalo religioznu sklonost mačkama, bićima čija se samostalnost (ali i usamljenost), kako on tvrdi, bitno približava onoj ljudskoj (vidjeti novelu Cat Inside).

Iako u poznim godinama, Burroughs ne odustaje od suradnje s mlađim snagama koje, kako je sada već očito, krče neke nove puteve koristeći oruđa koja je on osobno projektirao i uobličio. Znakovita je tako suradnja s sastavom U2, i to najmanje dvaput: uvrštavanjem video zapisa poeme Thanksgiving Prayer u dokumentarac ZOO TV Special, kao i njegova pojava u video spotu pjesme simboličnog imena Last Day on Earth s albuma Pop (1997.). Bono je, uostalom, u više navrata sugerirao vlastitu sklonost Burroughsovim književnim djelima, što je, uronitie li malko dublje u danas nažalost profaniran opus sastava U2, itekako vidljivo.

Vjerojatno najpoznatija kolaboracija Williama S. Burroughsa s nekom od ‘ukletih’ rock zvijezda jest ona s Kurtom Cobainom (‘They were both doomed’, rekli bi s razlogom neki). Riječ je o pjesmi u prozi nazvanoj The ”Priest” They called Him, koja se izvorno pojavljuje u Burroughsovoj zbirci priča Exterminator! iz 1973. Zanimljivo je da priča/poema govori o ostarjelom katoličkom svećeniku, ovisniku koji na jedvite jade uspjeva osigurati božićnu dozu morfija. Vrativši se u prljavi jeftini hotel, svoju će dozu pokloniti mladom, osakaćenom meksičkom dječaku koji trpi jezive bolove; vratiti se potom u svoju sobu, i kako se da naslutiti iz teksta, spokojno napustiti ovaj svijet.

 

“Fight tuberculosis, folks.” Christmas Eve, an old
junkie selling Christmas seals on North Park Street.
The “Priest,” they called him. “Fight tuberculosis, folks.”

 People hurried by, gray shadows on a distant wall.
It was getting late and no money to score.
He turned into a side street and the lake wind hit him like a knife.
Cab stop just ahead under a streetlight.
Boy got out with a suitcase. Thin kid in prep school clothes,
familiar face, the Priest told himself, watching from the doorway. 

“Remindsme of something a long time ago.” The boy, there, with his overcoat
unbuttoned, reaching into his pants pocket for the cab fare.

 The cab drove away and turned the corner. The boy went inside
a building. “Hmm, yes, maybe” – the suitcase was there in the doorway.
The boy nowhere in sight. Gone to get the keys, most likely,
have to move fast. He picked up the suitcase and started for the corner.
Made it. Glanced down at the case. It didn’t look like the case the boy had,
or any boy would have. The Priest couldn’t put his finger on what was so
old about the case. Old and dirty, poor quality leather, and heavy.

 Better see what’s inside. He turned into Lincoln Park, found an
empty place and opened the case. Two severed human legs that belonged to
a young man with dark skin. Shiny black leg hairs glittered in the
dim streetlight. The legs had been forced into the case and he had to use
his knee on the back of the case to shove them out. “Legs, yet,”
he said, and walked quickly away with the case.

 Might bring a few dollars to score. The buyer sniffed suspiciously.
“Kind of a funny smell about it.” “It’s just Mexican leather.”
“Well, some joker didn’t cure it.”

 The buyer looked at the case with cold disfavor. 

“Not even right sure he killed it, whatever it is.
Three is the best I can do and it hurts. But since this is Christmas
and you’re the Priest…” he slipped three bills under the table into the
Priest’s dirty hand. The Priest faded into the street shadows, seedy
and furtive. Three cents didn’t buy a bag, nothing less than a nickel.

 Say, remember that old Addie croaker told me not to come back unless
I paid him the three cents I owe him. Yeah, isn’t that a fruit for ya,
blow your stack about three lousy cents.

 The doctor was not pleased to see him. 

“Now, what do you WANT? I TOLD you!” 

The Priest laid three bills on the table. The doctor put the
money in his pocket and started to scream.

 “I’ve had TROUBLES! PEOPLE have been around!
I may lose my LICENSE!” The Priest just sat there, eyes, old and heavy with
years of junk, on the doctor’s face.

 “I can’t write you a prescription.” The doctor jerked open a drawer
and slid an ampule across the table. “That’s all I have in the OFFICE!”
The doctor stood up. “Take it and GET OUT!” he screamed, hysterical.
The Priest’s expression did not change. 

The doctor added in quieter tones, “After all, I’m a professional man,
and I shouldn’t be bothered by people like you.”

 “Is that all you have for me? One lousy quarter G? Couldn’t you lend
me a nickel…?” “Get out, get out, I’ll call the police I tell you.”

 “All right, doctor, I’m going.” Of course it was cold and far to walk,
rooming house, a shabby street, room on the top floor. 

“These stairs,” coughed the Priest there, pulling himself up along the
bannister. He went into the bathroom, yellow wall panels,
toilet dripping, and got his works from under the washbasin. 

Wrapped in brown paper, back to his room, get every drop in the dropper. 

He rolled up his sleeve. Then he heard a groan from next door,
room eighteen. The Mexican kid lived there, the Priest had passed him on
the stairs and saw the kid was hooked, but he never spoke, because he
didn’t want any juvenile connections, bad news in any language.  The Priest had had enough bad news in his life.

 He heard the groan again, a groan he could feel, no mistaking that groan
and what it meant. “Maybe he had an accident or something.

 In any case, I can’t enjoy my priestly medications with that sound coming
through the wall.” Thin walls you understand. The Priest put down his
dropper, cold hall, and knocked on the door of room eighteen.

 “Quien es?” “It’s the Preist, kid, I live next door.”
He could hear someone hobbling across the floor.

 A bolt slid. The boy stood there in his underwear shorts, eyes black with
pain. He started to fall. The Priest helped him over to the bed.

 “What’s wrong, son?” “It’s my legs, senor, cramps, and now I am without
medicine.” The Priest could see the cramps, like knots of wood there
in the young legs, dark shiny black leg hairs.

 “A few years ago I damaged myself in a bicycle race,
it was then that the cramps started.” And now he has the leg cramps back
with compound junk interest. The old Priest stood there, feeling the boy
groan. He inclined his head as if in prayer, went back and got his dropper.
“It’s just a quarter G, kid.” “I do not require much, senor.” 

The boy was sleeping when the Priest left room eighteen.
He went back to his room and sat down on the bed.

 Then it hit him like heavy silent snow. All the gray junk yesterdays.
He sat there received the immaculate fix. And since he was himself a priest,
there was no need to call one.

 Obostrana heroinska ovisnost, Kurtov gotovo idolopoklonički stav prema Williamu S. Burroughsu, te činjenica da su nedugo po snimanju ove skladbe oboje napustili dolinu suza (Bill pomalo očekivano, uslijed starosti i problema s srcem, a Kurt poprilično nenadano, ali po vlastitom izboru) dodaju ovom ionako sablasnom tonskom zapisu dodatni element ukletosti. Uistinu, postoji nešto dublje, iskonskije, a opet neuhvatljivo, nešto što vreba ispod slojeva Kurtove distorzirane, odjekujuće ambijentalne gitare, i Billovog otegnutog čitanja vlastitog zapisa poškropljenog metadonom u funkciji svete vode…

Jeste li ovako zamišljali Mugwumpa? (Burroughs na snimanju ‘Naked Luncha’ pod redateljskom palicom Davida Cronenberga)

Kako se vidi iz priloženog, Burroughov se utjecaj na rock scenu može promatrati kroz tri vizira. Prvi, kronološki najraniji pruža sliku osobe koja je svojim sugestijama i savjetima, te mentorskim stavom usmjerila bitno ‘rockerskije’ literarne pojave jednog Ginsberga i Kerouaca, a opet, njihov je doprinos na polju sinergije rock-literatura neupitan, mada nije direktna tema ovog teksta. Onaj drugi se odnosi na Billove prve eksperimentalne novele (Naked Lunch, te trilogija The Soft Machine/Ticket That Exploded/Nova Express), odnosno na utjecaj istih djela na nositelje rock avangarde koncem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća (u stvari, nema se smisla ograničavati samo na ove radove, pošto i kasnija Buroughsova izdanja nalaze svoj put do konzumenata iz istog, progresivnog miljea). Treći vizir, ili možda bolje reći ‘nosivi stup’ jest Burroughsova suradnja s glazbenicima, koja započinje upravo u vrijeme eskalacije punka (spomenimo još jednom možda ishitrenu, ali ne i besmislenu titulu ‘Godfather of Punk’).

Postoji i četvrti temeljni kamen, možda po nekoj logici očekivan: riječ je o tonskim zapisima Billovih recitala i eksperimenata s vrpcama (naveden je već prvi ‘album’ tog tipa, Nothing Here But the Recordings, objavljen 1981. uz ključnu ulogu Genesisa P-Orridgea), no tijekom osamdesetih i devedesetih Burroughs snima (ili bolje kazati, kompilra i kolažira) još nekoliko sličnih uradaka: Dead City Radio iz 1990., na kojemu su svoj doprinos ostavili Lee Ranaldo, Chris Stein, John Cale i brojni drugi štovatelji, Spare Ass Anne, zatim tonski zapisi odlomaka iz ključnih djela kao što su Naked Lunch, Junkie, Cities of the Red Night i dr., a tu su i kontribucije u nekim memorijalnim, posvetnim djelima (album Kick Joy Darkness posvećen Kerouacu i njegovom naslijeđu, ili pak Billovo isčitavanje Morrisonove Stoned Immaculate, uz glazbenu podršku preostala tri člana The Doorsa.

Tabla iz ‘Watchmena’ Alana Moorea, još jednog genija stasalog na Billovoj školi

U vrijeme kada je započinjao karijeru pisca, William S. Burroughs nije mogao niti zamisliti u kojoj će mjeri njegove ideje i vizije uobličiti ne samo nadolazeće subkulturalne trendove, već i globalnu popularnu kulturu druge polovice dvadesetog stoljeća. Kada je otišao – nekoliko godina pred smjenu Milenija – toga je bio itekako svjestan, no nikad nije posebice naglašavao vlastite zasluge, ne toliko zbog samozatajnosti koliko zbog vlastitog komoditeta kojeg je redovito postavljao na prvo mjesto. U svakom slučaju, novinar naveden na početku teksta je itekako bio u pravo – zadubite li se u bilo koji segment suvremene popularne glazbe, uočiti ćete barem natruhe Billovog autorskog potpisa.

Jednom budete shvatili… a do tad;

So Long!