KLFM

Mick Harvey

Čovjek zvan Mick Harvey je zasigurno jedan od najplodnijih skladatelja, aranžera i producenata na suvremenoj glazbenoj sceni. Karijeru započinje sredinom sedamdesetih u rodnom Melbournu, kada sa nekolicinom prijatelja (jedan od njih se zvao Nicholas Edward Cave!) osniva proto-punk sastav The Boys Next Door, koji će vremenom prerasti u kultni The Birthday Party.  Taj će sastav početkom osamdesetih svoje novo uporište naći na starom kontinentu, konkretno u Londonu i kasnije u Berlinu, a njihov će put pratiti i prijateljski Crime and the City Solution, u čijim će se inkarnacijama između 1985. i 1990. također naći neizbježni Harvey. Inače, po raspuštanju The Birthday Partyja, jezgra benda (odnosno Cave i Harvey) pokreću danas svima znan projekt The Bad Seeds, koji će svoje najbolje trenutke ostvariti upravo u svojoj ranijoj fazi, dok Cave još nije u potpunosti sputao ruke ljudima najzaslužnijima za karakteristični mračni, zamalo apokaliptički zvuk – nije tu riječ samo o Micku Harveyju, već i o Blixi Bargeldu.

Blixa Bargeld i Mick Harvey, Berlin 1985.

Harvey će se još za aktivnog članstva u Bad Seedsima okušati kao skladatelj filmske glazbe, o čemu svjedoče albumi kao što su Vaterland i Ghosts … of the civil Dead, te kao producent (nekoliko uradaka njegove prezimenjakinje P.J., Danger in the Past Roberta Forstera, Dirty Pearl Anite Lane, kao i oba albuma Rowlanda S. Howarda te In the Blink of an Eye, jedini uradak nesretnog Bruna Adamsa i njegova sastava Once upon a Time… nije to sve, usput!). Ipak, prva će  Harveyjeva koketiranja sa pop formom biti dva albuma obrada francuskog šansonijera Serge Gainsbourga; Intoxicated Man i Pink Elephants (1995., odnosno 1997.).

Upravo je konačni razlaz sa Caveom oslobodio Mickove kreativne potencijale. Istina, komponirao je još u Bad Seedsima i Crimeu…, no kao potpuno samostalni autor izlazi u javnost tek 2005., sa odličnim albumom One Man’s Treasure. Uočljivo je da na tom ostvarenju egzistiraju tek dvije njegove autorske pjesme (na idućem, Two of Diamonds iz 2007. praktički niti jedna, uz izuzetak obrade Home is far from Here Crime and City Solutiona, čiji je supotpisnik), no nešto jednostavno bode oči – Harveyja sposobnost da bilo koju njemu dragu skladbu (može biti riječ o Saintsima, Lee Hazlewoodu, Triffidsima, Emmylou Harris, Timu Buckleyju, Jeffrey Lee Pierceu ili pak Townes van Zandtovom najboljem prijatelju Guy Clarku) pretvori u predivno poluakustično remek djelo sa jasnim osobnim pečatom.

Nakon Two of Diamonds Mick kreće na prvu samostalnu turneju, sa komornim sastavom – uz njega tek troje glazbenika – koji dopirnosi intimnoj i baladičnoj atmosferi. Uz njega kao pjevača i gitarista, tu je i naš stari znanac, dugogodišnji bubnjar Bad Seedsa, Thomas Wydler, Rosie Westbrook na kontrabasu, te klavijaturist i po potrebi drugi gitarist James Johnston, većini poznat kao predvodnik odličnog no zaboravljenog britanskog blues punk sastava Galon Drunk. Dotična će turneja zahvatiti i Zagreb (svibanj 2008.), a nastup u londonskom Sheperd Bushu će ostati zabilježen u formi live albuma Three Sisters, nastavljajući tako znakovitu igru riječi i rednih brojeva u nazivima albuma.

Njegov treći samostalni (ako brojimo od One Man’s Treasure) album Sketches from the Book of the Dead (2011.) je konačno prvo u potpunosti autorsko ostvarenje. Naslovnu skladbu October Boy Mick posvećuje dugogodišnjem suradniku i prijetelju Rowlandu S. Howardu koji je preminuo koncem 2009., a pomalo nelagodna atmosfera gubitka i smrti je prisutna i u većini pjesama. Ipak, album ima i vedrijih trenutaka, a jedine eventalne zamjerke idu na račun aranžmana, odnosno isforsirane produkcije u smislu pretjeranog korištenja tremolo efekta, koji je uslijed neadekvatnog korištenja uistinu znao zasrati neka vrhunska djela (REM-ov album Monster se nameće kao logična poredba). Ali, zanemarimo te primjedbe, pošto jedan naglašeni efekt ipak ne može uništiti inače poslovično dobro ostvarenje. Na Sketches from the Book of the Dead ćete tako naći i The Ballad of Jay Givens, čija radnja, pa donekle i ambijent prizivaju Caveov Murder Ballads, predivnu baladu That’s all Paul, pomalo snovidu i po ugođaju Buckleyjevsku Frankie T and Frankie C, zatim The Bells never rang koja pomalo ‘vuče’ na akustičnije trenutke Crime and the City Solutiona, kao i zaključnu Famous last Words koja sa umjerenom dozom energije i optimizma zatvara ovu, kad se sve sabere, jako dobru ploču.

Ukoliko Sketches from the Book of the Dead ne slijedi predefiniranu igru rednih brojeva, Mick ‘grešku’ ispravlja na idućem albumu FOUR (Acts of Love) iz 2014. Samo ime FOUR (Acts of Love) krije dvostruku zamku. Ono što u prvom redu bode oči jest ‘numeracija’ Harveyjevih samostalnih albuma – isključimo li iz niza prethodne soundtrackove (Alta Marea & Vaterland, Australian Rules i Suburban Mayhem između ostalih), kolaboracije sa Caveom izvan okvira  The Bad Seedsa (Ghosts… of the Civil Dead, And the Ass Saw the Angel, To Have and to Hold), te na koncu dvije izvrsne zbirke obrada skladbi Serge Gainsbourga (Intoxicated Man objavljen 1995., te Pink Elephants iz 1997.), dolazimo do pomalo apsurdne situacije gdje izdavačka kuća Mute Records kao prvi Mickov autorski projekt navodi One Man’s Treasure iz 2005.

Druga se nelogičnost tiče strukture ovog albuma. Iako je nominalno riječ o konceptualnom projektu podjeljenom u tri stavka, njegovo ime nameće diskutabilni paradoks – gdje se krije četvrti čin? Ostavlja li Mick Harvey potencijalnom slušatelju mogućnost da, krenuvši od ponuđenog predloška sam kreira nekakav osobni, fiktivni finalni stavak koji će referirati na njegovu vlastitu viziju Ljubavi?

Odgovor na ovo pitanje varira od pojedinca do pojedinca, i uvelike ovisi o percepciji kako pojedinačnih skladbi, tako i albuma kao cjeline. Ono što se odmah nameće jest uočljiv omjer vlastitog materijala i obrada pjesama drugih autora. Iako Mickov autorski doprinos dvostruko nadmašuje broj covera, upravo njihova imena posuđuju nazivlje svakome od tri čina, što zasigurno nije slučajnost. Prvi stavak, Summertime in New York otvara verzija anglikanske crkvene himne Praise the Earth (Wheels of Amber and Gold), po kojemu slijedi još jedan vrhunski remake, Glorious čije autorstvo potpisuje Mickova prezimenjakinja Polly Jean, skladba koju su vjerni Mickovi štovatelji mogli poslušati na zagrebačkom koncertu u jesen 2012. Nije ovo prvi put da Harvey poseže za njezinim skladbama – možete se prisjetiti još jednog neobjavljenog bisera, Slow-Motion-Movie-Star sa albuma Two of Diamonds, a ne treba smetnuti s uma niti da je Mick ne samo jedan od producenata njezinog zadnjeg albuma Let England Shake, već i dugogodišnji suradnik i koncertna uzdanica.

Instrumentalna minijatura Midnight on the Ramparts djeluje kao savršena uvertira u Summertime in New York, jednu od poznatijih pjesama bahamskog folk-reagge glazbenika Exume, koja ujedno kumuje nazivu prvog čina.

Numerički ‘kanon’ Harveyjevih albuma izvan opusa sa obradama Serge Gainsbourga, uz izuzetak albuma “Sketches from the Book of the Dead”: “One Man’s Treasure”, “Two of Diamonds”, “Three Sisters” i “FOUR (Acts of Love)”

Još jedan vokalno  instrumentalni intermezzo, prvi dio kompozicije Where There’s Smoke (before), i neprimjetno ulazimo u drugi čin, Story of Love.

God Made a Hammer i Wish That I Were Stone su dva potencijalna hita u kojima na najbolji način dolazi do izražaja Mickova sposobnost da aranžerskim i producentskim umijećem izvuče maksimum čak iz naizgled banalnih melodija, no istinska okosnica ovog središnjeg dijela albuma jest obrada Van Morrisonove The Way Young Lovers Do, minimalistički dragulj za čiju su uzvišenu atmosferu zaslužni tek Mickov glas i neponovljiva Rosie Westbrook na električnok čelu. Slična, mada prigušenija jednostavnost izbija i iz A Drop, An Ocean, međuigre glasa i akustične gitare, koja je sa svojih minutu i četrnaest sekundi trajanja najkraća pjesma na albumu (mada pažljivijim slušateljima neće promaći činjenica kako su Mickova ostvarenja ovdje u pravilu kraća od obrada skladbi drugih autora).

Ovaj čin zatvara istoimena skladba kultnog australskog punk sastava The Saints, koja u Harveyjevoj izvedbi zvuči skoro nestvarno veselo i optimistički, skoro kao protuteža jednoj sporo kotrljajućoj, kišnoj Photograph sa Two of Diamonds. Što god mislili, očito je da pjesme Chrisa Baileyja redovito dobivaju jednu dodatnu mističnu glazuru kada prođu kroz Harveyjeve ruke.

Zaključni se stavak Wild Hearts Run Out of Time temelji na Orbisonovom eponimu, a može se promatrati kao zrcalna slika uvodnog, pošto ga otvara drugi dio pjesme Where There’s Smoke (after), a zaključuje ista himnička Praise the Earth (An Ephemeral Play), koja i otvara album, ostavljajući tako dojam zatvorenog kruga, što je najvjerojatnije i bio autorov cilj. No, esencija ovog čina, pa i čitavog albuma se krije u još jednoj poluakustičnoj i kratkoj, naizlged sasvim banalnoj skladbi Fairy Dust:

Love is fairy dust, it’s shadowed by greed and lust
Sooner or later, for better or worse, love is all there is.
Love is fairy dust, you can look at it that way.

Kakav je istinski smisao Harveyjevog pogleda na ljubav kao cikličku pojavu koja je ujedno stožerna i pokretačka sila Univerzuma (vidjeli ste omot, ha?), morati ćete dokučiti sami. Četvrti čin, kako je već kazano, nije prisutan u fizičkoj formi (mada bi glazbeni impulsi prije spadali u domenu metafizičkog) tako da sve ostaje na spekulacijiama, improvizacijama i misaonim eksperimentima. No, to je sada najmanje važno, jer će vrijeme i trud neupitno iznjedriti određene rezulate i saznanja.

‘Kanon’ obrada skladbi Sergea Gainsbourga: “Intoxicated Man”, “Pink Elephants”, “Delirium Tremens” i “Intoxicated Women”

Pomalo nenadano, godine 2016., i to nedugo nakon reizdanja prva dva albuma iz ciklusa (Intoxicated Man i Pink Elephants) te pripadne turneje, Mick najavljuje nastavak na vlastitoj reviziji Gainsbourgova opusa.

Dakle, proljeće 2016. donosi najavu o skorašnjem izlasku trećeg albuma u ovom nizu. Uradak nazvan Delirium Tremens pojavio se, kako je i planirano 24. lipnja, nadmašivši čak i najoptimističkija predviđanja. Mick, naime ovdje iznova poseže za Sergeovom šarolikom glazbenom ostavštinom koja vremenski varira između pedesetih i sedamdesetih godina, uspješno joj dajući vlastiti aranžerski pečat. Ipak, zadržavajući eklektično ruho svoja dva prethodnika, ovaj album primjerno odskače od linearnosti zračeći često skoro šizofrenim blještavilom.

To i nije čudno, pošto je Mick Harvey sada posegnuo za skladbama koje za razliku od većine uvrštenih na Intoxicaed Man i Pink Elephants možda i nisu imale (niti će imati u ovoj inkarnaciji) hitoidni potencijal, no zato vješto balansiraju na rubu ponora. Uvrštene su, primjerice Deadly Tedium  (Ce Mortel Ennui) i Coffee Colour (Couleur Cafe) nastale pedesetih, ali i relativno novije The Man With The Cabbage Head (L’homme à Tête De Chou), kao i kontroverzna SS C’est Bon (Est-ce Est-ce Si Bon) s jednako tako kontroverznog i crnim humorom obojenog albuma Rock Around the Bunker iz 1975., djela koje je referiralo na Drugi svjetski rat, nacističku okupaciju Francuske, te Sergeovo židovskim podrijetlom obojeno odrastanje u poslijeratnom periodu. Uostalom, nazivi pjesama poput Nazi Rock i SS in Urugvay dovoljno govore!

Mislili ste da je kraj? Nije!

Pretprošle 2017. objavljen je četvrti, vjerojatno (ali opet – nikad ne reci nikad) posljednji uradak u ‘kanonu Sergea Gainsbourga’. Mick je ovoga puta posegnuo za skladbama koje su izvorno odrađene kao muško – ženski dueti (Brigite Bardot, Jane Birkin…), uvrstivši i neke brojeve koje je izvorno otpjevao sam Serge, o u određenim im sekvencama dodavši ženski vokal.

Među suradnicama na ovom projektu su Andrea Schroeder, Jess Ribeiro, Xanthe Waite, Channty Kak, Sophia Brous, Lyndelle-Jayne Spruyt, a na dvije skladbe gostuje i Mickov sin Solomon.

After the initial recordings for ‘Delirium Tremens’ JP Shilo and I continued investigating the duets and female songs, many of which were unknown to me. So it became a voyage of discovery into quite a lot of material I hadn’t heard before. There are even a couple of songs for which the only versions existing from the 60s are from TV performances Serge gave. 

/Mick Harvey/

Glezbenu su stranu projekta uz Micka odradili njegov stari suradnik J.P. Shilo, te Glenn Lewis i Hugo Cran. Album je prilično pitak ali i stilski raznolik te potpisnika ovih redaka podsjeća na slično koncipiran Pink Elephants. U svakom slučaju, dostojan način da se zaključi više od dva desetljeća dugačak projekt transformacije Gainsbourgovog glazbenog naslijeđa u formu prihvatljiviju art rock publici, a bez gubitka atmosfere i kvalitete!

Mick je kronološki i autorski zašao u zrele godine i ne trebamo dvojiti da nas očekuje još pregršt glazbenih remek djela.

Kada i u kojoj formi?

Kako volim reći – vrijeme će pokazati!