KLFM

Dan Stuart: Life & Times of Marlowe Billings

 

Zamislimo slijedeću situaciju – tijekom osamdesetih i ranih devedesetih ste predvodili kultni sastav čije je ime i dan danas sinonim za rock’n’roll u najčistijem smislu; sastav koji je tako nepravedno degradiran i za čije postojanje nažalost zna tek omanji broj zanesenjaka i iskonskih fanova; sastav koji je u mnogo većoj mjeri od imena poput Giant Sanda, Uncle Tupela pa i Stevea Earlea zaslužan za današnju egzistenciju alt. country trenda…

OK, taj se sastav 1993. razišao, a vi ste (kao i vaš ključni pobočnik C.P.) započeli samostalnu glazbenu karijeru. Njemu je išlo malko bolje, vama baš i ne. Sredinom devedesetih ste objavili solidan samostalni album, zatim dvaput odradili uspjelu kolaboraciju s jako dobrim prijateljem iz ‘konkurentskog’ projekta, a u novom mileniju također reinkarnirali, barem na kratko taj veličanstveni projekt… U određenom se trenutku zapitate niste li možda zašli u cul-de-sac? To je nažalost vrlo lako moguće, pošto se kreativnost podvrgava određenim statističkim pravilima koja uvjetuju postojanje uspona i padova, ali ne definiraju trajanje pojednihih faza.

Godine 2012. dotična individua – valjda ste shvatili već da mu je ime Dan Stuart – usporedno objavljuje album The Deliverance of Marlowe Billings, te istoimenu knjigu. Možda se iz same tematike ploče i ne može baš jasno naslutiti, no projekt je čisto autobiografski. Pruživši si malko kreativne slobode, Dan ispisuje stotinjak stranica životopisa stanovitog Marlowe Billingsa kroz karijeru njegovog sastava i njega osobno. Uistinu ne treba detaljno poznavati činjenice vezane uz Green On Red da bi se uočila njihova priča… Marlowe je, naravno, on osobno. Njegov najbolji prijatelj iz djetinjih dana, Grum, u stvari je Van Christian (kasnije prvi bubnjar Giant Sanda), a Duden’s Hollow jest derutni apartman koji su njih dvojica iznajmili nakon što su u poznim tinejđerskim godinama napustili roditeljski dom. Chez i Jackson su, jasno, Jack Waterson i Chris Cacavas, a naknadno pridošli Billy nije nitko drugi do Chuck Prophet.

Autorski je stil provokativan, razlomljen, skoro ogoljen na nizanje događaja, detalja i britko uobličenih misli, tu i tamo protkan poznatim Danovim stihovima (čak i određena poglavlja nose nazive pojedinih Green on Red pjesama – Frozen in my Headlights, Black River, This Time Around…). Ukoliko kažem da čitajući dotičnu knjigu polagano uranjate u uvjerenje kako slušate stihove sa nekog od onih dragocjenih, kultnih albuma poput Gravity Talks, Gas Food Lodging, Here Come the Snakes ili The Killer inside Me, nisam daleko od istine. Činjenica da zapis završava Marlowejevim živčanim slomom također nije prenapuhana, pošto je Stuart tijekom 1987. doživio stanje popriličnog psihičkog rasula, potpomognuto konstantnim umorom te forsiranjem alkohola i heroina.

Green on Red, 1983. Dan Stuart je drugi s lijeva.

Bio je to pomalo neočekivan i lucidan potez – kroz samostalno ostvarenje prizvati duh upokojenog bivšeg sastava, no svejedno ne gubeći originalnost i ne upadajući u nepotrebnu patetiku. Vrijeme je odradilo svoje i Stuart danas nije više onaj cinični gad, taman formirana ‘zvijezda’ koja ne krije svoj prezir kako prema establišmentu, tako i šou biznisu – naprotiv, transformirao se u pragmatičnog i ponekad oportunog glazbenika koji si tek rijetko dozvoljava kreativne izlete, no kad se upusti u takvu avanturu, kvaliteta je neupitna, čak i neizbježna!

No, priči tu nije kraj. Eterično biće Marlowea Billingsa očito nije upokojeno, pošto je Dan početkom ove godine objavio drugi album u ‘serijalu’, Marlowe’s Revenge. Materijal je nastajao u Mexicu, odnosno saveznoj državi Oaxaca, a realiziran je uz pomoć lokalnog sastava Twin Tones (čije članstvo prati Stuarta na aktualnoj turneji), te objavljen relativno nedavno, u veljači 2016. Dan je, naime, zamjenio frenetičnost New York Cityja (gdje je živio zadnjih godina) s ležernošću i mirom Oaxace, što se vidljivo reflektira na samom zvuku albuma. Na koncu, Mexico je oduvijek slovio kao utočište ‘posrnulih’ američkih umjetnika, ili onih koji će to tek postati – prisjetite se samo Billyja Burroughsa ili Stevena Browna!

Nemali je broj onih koji su zbunjeni nedostatkom nekakve lako uhvatljive poveznice između knjige i albuma The Deliverance of Marlowe Billings, odnosno iste knjige i ovog recentnog uratka (Marlowe’s Revenge). Situaciju treba razmotriti na slijedeći način: radnja same knjige (ne zaboravite uostalom da podnaslov glasi A false memoir by Dan Stuart) prati, kako je već rečeno, karijeru Dana Stuarta i Green on Red, no ne pridržava se u potpunosti faktografije. Riječ je o jednom u određenoj mjeri alternativnom zapisu stvarnosti, u kojemu se isprepliču događaji koji su se zbili s onima iz neke od mogućih varijanti po Everettovoj kvantnoj interpretaciji.

Skladbe priložene na The Deliverance od Marlowe Billings nisu zrcalni preslik događaja iznesenih u knjizi, već neka vrsta soundtracka za istu, zbir pjesama koje govore o nekim drugim situacijama, nekim drugim doživljajima, ali se načelno odnose na Marlowe Billingsa, bilo kao jedna još pomaknutija verzija njegovog životnog puta ili pak kao primjer njegovog stvaralaštva. Slušatelj, za kojega se opet smatra da je barem bazično upućen u situaciju ima dakle slobodu izbora po pitanju razine na kojoj će izjednačiti ‘realnog’ Stuarta i ‘hipotetičkog’ Billingsa. Igraju sve opcije, od one po kojoj je Marlowe Billings tek Danov umjetnički pseudonim,  pa do varijante koja Billingsa razmatra kao fantomsko biće, odnosno Stuartovu kreaciju u svijetu ostvarenih ideja.

Pred vama su oba spomenuta albuma, protkana ulomcima intervjua kojeg su Marlowe i Billy (odnosno Dan Stuart i Chuck Prophet, na određenoj razini percepcije) dali britanskim medijima nakon londonskog koncerta u rujnu 1992. Imate unikatnu priliku doživjeti ta dva izvrsna i međusobno povezana uratka na također unikatni način. Naravno, imajući u vidu sve ono što je izneseno u ovom tekstu!

Mark Rothko: Green & Red on Orange (1962.)

I za kraj, još jedna zanimljivost – iako su imena prva dva Stuartova projekta, The Dudens i The Serfers (iz kojih je na koncu i proizašao voljeni nam Green On Red) u knjizi jasno obznanjena, ovaj se treći, konkluzivni naziv pomalo lukavo skriva. Postoji tek  Danova naznaka da je po uputi diskografske kuće ranih osamdesetih bio prinuđen još jednom predefinirati naziv, izabravši kao opciju ime vlastite pjesme koja koloristički referira na nepostojeće platno Marka Rothka.

Hm, možda platno čak i egzistira pod nekim drugim nazivljem?

Dan Stuart (ili možda Marlowe Billings?) početkom 2016. Photo: Christian Rodrigo

X   X   X

Metodom ‘slučajnog izbora’ (postoji li uopće slučajnost?) odabrani segmenti iz knjižice koja se zove The Deliverance of Marlowe Billings: A false Memoir by Dan Stuart):

So yeah, the Dudens grew up in a desert, beautiful but uninhabitable in a long run. I’m serious.
***
Actors want to be musicians and musicians want to be painters. Writers are fucked but happily so.
***
That summer of 79 wasn’t 1969. Sid was no Manson and the eighties would be our party where we made the rules motherfuckers.
***
“Don’t you have any cute chicks in Tucson? they all look like drowned rats!”
***
The worst offender is that pussy who writes really bad poetry and denies he’s gay while completely embracing macho posturing of the worst order.
***
The audienece is an illusion.
***
See, Blood on the Tracks and Desire were my teenage Dylan records and I had no compulsion at the time to investigate any further with a head full of Borges, Roeg and Pollock fighting for space.
***
Ghost town.
***

Pressed five hundred copies on green vinyl and forgot about that. A couple of months later, a letter arrives from Cleveland where a 50 watt station had made it number one. I showed it to Robin who gave me a nice blow job that night.
***
Tex-Mex works better as a musical genre than cuisine. I assure you.
***
Goosebumps.
***
I hated junkies, they gave drug addicts a bad name.
***
The problem is world doesn’t reduce things down to their basic elements like dope does.
***
Morning now. We are lobsters on the autobahn driving to perdition. I am not religious but I feel the burn. Shit needs to happen and this is killing it, a cork stuck in the bottle. Our skin is mottled red from the tainted dope and Billy pukes out the window every couple of miles.
***
We are decaying fast but still radioactive. Bands are like plutonium, they have lives and half lives.

Vjeran Stojanac