Iako su glazbeni mediji pomalo nespretno klasificirali glazbu Telstar Poniesa kao gothic (što to pobogu uopće znači gothic?), ovdje je riječ o isprepletanju brojnih utjecaja, no zahvaljujući demokraičnosti članova sastava kao i njihovom skladateljskom i aranžerskom umijeću, konačni rezultat nije bio besmisleni pastiš, već nešto unikatno i zarazno. Ovaj danas egzistirajući ali ‘zaleđeni’ sastav izborio je stoga kultni status i definitnvno je najkvalitetnije ime koje je na škotskoj sceni izniklo sredinom devedesetih, što u okružju pojava poput Mogwaia, Arab Strapa ili Belle & Sebastian i nije baš tako beznačajan uspjeh!
Glasgowski sastav Telstar Ponies nije lako definirati, i možda ih je za početak najpogodnije promatrati u svjetlu njihova vođe, Davida Keenana, odnosno njegove zanimacije za englesku industrial i neofolk scenu osamdesetih. Između ostalog, Keenan je autor knjige i pripadne kompilacije England’s Hidden Reverse u kojoj se posebice osvrnuo na rad sastava Current ’93, Coil te Stevena Stapletona i njegova opskurnog i zadivljujućeg projekta Nurse With Wound.
Možda je takvo gledište najpogodnije, ali i dalje bez garancije da će potencijalni promatrač dobiti točan uvid u njihovo stvaralaštvo. U prvom redu, Keenan može biti pokretački duh Telstar Poniesa, no zanemariti doprinose ostalih članova je u najmanju ruku podcjenjivački. Također, njegova je sklonost spomenutim sastavima postavila labavi okvir u čijem se slobodnom prostoru mogu implementirati brojni daljnji stilovi i utjecaji.
Kako bi se formirala jasnija slika o izričaju, prostoru i vremenu, potrebno je ipak malo temeljite zaći u životopise članstva. Gitarist i ključni autor jest spomenuti Keenan, prethodno član sastava 18 Wheeler, kojeg napušta relativno rano, prije prvog albuma. Druga osoba po važnosti jest bubnjar Brendan O’Hare, koji je stigao iz Teenage Fancluba, a ne treba zanemariti ni značaj gitaristkinje, pijanistkinje, violinistice i povremene pjevačice Rachel Devine, posebice u kontekstu omjera autorstva na nastupnom albumu i pripadnom singlu, gdje ona potpisuje tri skladbe (uz Keenanovih i O’Hareovih izjednačenih 5 + 5).
Nezaobilazan će element u kreiranju tog specifičnog zvuka u dogledno vrijeme – konkretno za snimanja drugog albuma – biti i vrsni gitarist i klavijaturist Richard Youngs, eksperimentator koji se nije ustručavao korištenja neuobičajenih, egzotičnih instrumenata poput teremina, ondes martenota pa i sintetizatora kućne izrade ( koji će po napuštanju Telstar Poniesa surađivati s brojnim marginalcima i outsiderima, primjerice s američkim kantautorom Jandekom).
Iako su glazbeni mediji pomalo nespretno klasificirali glazbu Telstar Poniesa kao gothic (što to pobogu uopće znači gothic?), ovdje je riječ o isprepletanju brojnih utjecaja, no zahvaljujući demokraičnosti članova sastava kao i njihovom skladateljskom i aranžerskom umijeću, konačni rezultat nije besmisleni pastiš. Detaljnim se preslušavanjem uočavaju tragovi eksperimentalnog noisea, space rocka, folka, krautrocka, darkwavea te drugih pravaca. Već je uhodana praksa spominjanje određenih imena u kontekstu uzora (Neu!, Codeine itd), a slobodno im se mogu dodati i imena koja će uskoro postati akterima Keenanove kultne knjige; u prvom redu Coil.
U svega dvije godine (1995. i 1996.), Telstar Ponies objavljuju dva izvrsna albuma; In the Space of a Few Minutes i Voices from the New Music, kao i nekoliko singlova koji su pored skaldbi s spomenutih dugosvirajućih projekata sadržavali i neke neobjavljene pjesme: Maps and Starcharts (1994.), te Her Name i Not Even Starcrossed (1995.).
Prelazak Brendana O’Harea u Mogwai (1997.) bitno je reducirao koncertnu i diskografsku aktivnost Telstar Poniesa, no bend je nastavio egzistirati. Idućih godina snimaju još nekoliko zapaženih singlova, istovremeno pomičući svoj zvuk ka folku (Farewell Farewell iz 1999, te Hares on the Mountain, 2002.).
Zvuči kao kuriozitet, pa možda i održavanje bolesnika u induciranoj komi, no ovaj sastav službeno postoji i dan danas, mada sami svoj status opisuju kao long term sabbatical. Keenan je u međuvremenu objavio spomenutu kultnu knjigu England’s Hidden Reverse (2003.), koja je upravo ovih dana doživjela reizdanje s dopisanim poglavljima, a sudjelovao je i u glazbenim projektima Taurpis Tula i Phantom Engineer. Pored ostalog, vlasnik je nezavisne izdavačke kompanije, te autor brojnih glazbenih članaka i eseja (između ostalog, piše i za allmusic).
Bez obzira na vlastiti ‘zaleđeni’ status, Telstar Ponies su definitivno najlucidniji i nedvojbeno najprogresivniji škotski sastav koji se javio krajem prve polovice devedesetih, dakle u doba kada je Britanijom harao ‘bauk’ brit-popa, a konkurencija u državi, pa i u samom Glasgowu nije bila zanemariva (Belle & Sebastian, Mogwai…). Iako su po mnogima upravo u devedesetima rekli ono što su željeli, a vrijeme prave valorizacije ‘rečenog’ još nije nastupilo, mogućnost novog diskografskog projekta Telstar Poniesa ostaje otvorenom. Ukoliko se to i dogodi, taj će treći, zasad hipotetički album ostaviti traga na ne samo otočkoj, već i globalnoj progresivnoj i eksperimentalnoj sceni, kao što potiho i nenapadno, ali ustrajno čine njegova dva prethodnika.
Dotada, preostaje nam ta bolja prošlost čiji se odbljesci s vremena na vrijeme uočavaju u suvremenom glazbenom zrcalu. Obratite li pažnju na čitav taj nesretno definirani termin post-rock, jasne otiske Telstar Poniesa lako ćete uočiti u spomenutim Mogwaiu, ali i nekim prekomorskim imenima kao što su The For Carnation, Godbless You! Black Emperor ili A Silver Mt. Zion!
In The Space Of A Few Minutes (LP):
01 The Moon is not a Puzzle 02 Lugengeschichte 03 Not Even Starcrossed 04 Maya 05 Two Insane 06 Moon. Don’t Come Up Tonight 07 Monster 08 Side Netting 09 Her Name 10 Innerhalb Weniger Minuten 11 I Still Believe In Christmas Trees
Her Name (EP):
12 The Ballad Of Liberty Valance
Maps & Starcharts (EP):
13 Maps & Starcharts
Voices From The New Music (LP):
14 Bells For Albert Ayler 15 Voices From The New Music 16 Last Outpost 17 Shizuka 18 A Little Cloud 19 Brewery Of Eggshells 20 Aegis falling 21 Sail Her On 22 A Feather On The Breath 23 The Fall Of Little Summer 24 Does Your Heart Have Wings? 25 Song Of Ansuz 26 La Vienna
Bilo bi pomalo ironično karijeru Jima Whitea nazvati realizacijom ‘američkog sna’, iako se ovaj vrhunski kantautor prije potpunog predanja glazbi okušao na brojnim poljima: bavio se pofesionalnim surfanjem, u New Yorku je zarađivao kao taksist i stekao diplomu iz teorije filma, a znakovite su i dvije oprečne stavke – jedno je vrijeme bio modni maneken u Milanu, a kasnije i kršćanski propovjednik diljem pustopoljina Dixielanda, odnosno biblijski mračnog, maglovitog Juga. No, preklapanje svih tih segmenata je na koncu rezultiralo jednim krajnje neobičnim i zanimljivim glazbenikom, koji je unatoč kreativnoj i osobnoj bliskosti s individuama poput Johnny Dowda ili Davida Eugenea Edwardsa sasvim svoja i specifična figura na sceni suvremene Americane!
Priča o jednom kultnom albumu izrečena kroz njegove rudimentarne i odbačene brojeve, konačnu formu, ‘tribute to’ doživljaj drugih glazbenika, te na koncu kroz koncertno uprizorenje.
Nepobitno je da su Minutemeni jedan od najzapostavljenijih američkih punk sastava, i tko zna kako bi se stvar razvijala da 1985. D. Boon nije poginuo nesretnim slučajem. A u nastavku emisije presjek karijere pionira elektropunka, Ultravoxa!
