COIL: Constant Shallowness Leads to Evil!

20:00–23:00 – 23.9.2017.

COIL is a hidden universal. A code. A key for which the WHOLE does not exist. Is NONEXISTENT, in silence and secrecy. A spell. A spiral. A whirlwind. A double helix. DNA. Electricity and elementals.

Coil je relativno nepoznat, žanrovski šarolik britanski sastav koji je svoj model djelovanja temeljio na eksperimentalnom pristupu i često konceptualnom predlošku. Blagoslovljen naslijeđem ranih otočkih industrial projekata poput Throbbing Gristle ili Psychic TV, Coil je ciljao na jedan specifični krug publike koja se nije libio prihvatiti te usput analizirati njihove naizgled nedokučive melodijske fraze i ritmičke strukture, koje su uvijek predstavljale korak ispred aktualne avangarde. Svoj unikatni i neponovljivi zvuk su kreirali suživotom pokusnih metoda poput cut-upa i sempliranja, korištenja psihoaktivnih tvari, istraživanja mogućnosti analognih i digitalnih sintetizatora, te izraženog misticizma na tragu jedinki poput Johna Deeja ili Aleistera Crowleyja. Danas, sedam, odnosno trinaest godina nakon smrti dvoje ključnih članova, Coil možda egzistira tek u srcima štovatelja i u izmaglici sna, no definitivno je jasno da će jedan tako detaljno zamišljen, koncipiran i razrađen projekt teško biti nadmašen u dogledno vrijeme!

Crossing into venerable Degeneration
Such radiant Pollution
The God with the silver Hand surveys this vast Contamination
The Dreamer is still dreaming
The Dreamer is still dreaming

                        /Coil, The Dreamer is still asleep/

U prvoj polovici osamdesetih, po raspuštanju matičnog sastava Throbbing Gristle, Genesis P-Orridge i Peter Christopherson pokreću nešto manje eksperimentalan no i dalje out-of-stream projekt nazvan Psychic TV. Jedan od vanjskih suradnika benda bio je i stanoviti Geff Rushton, koji je već tada u glavi imao viziju vlastitog projekta. Shvativši kako se njihovi kreativni i ini životni putevi preklapaju, Christopherson i Rushton (koji u međuvremenu uzima umjetničko ime John, odnosno Jhonn Balance) smanjuju opseg djelovanja sa Psychic TV, sve se više posvećujući vlastitom projektu nazvanom Coil. Kako su naknadno tvrdili, ovo je ime (čiji je hrvatski ekvivalent spirala, zavojnica ili namotaj) aluzija na možda temeljni pojavni oblik u prirodi, koji se manifestira u širokom rasponu od mikrokozmičkog područja, tek korak iznad kvantne razine pa do globalnog i sveobuhvatnog prostora koji se širi sve do krajnjih granica velikog praska i pripadnog pozadinskog zračenja – od forme u kojoj se javlja molekula DNA pa do oblika najudaljenijih galaksija koje nam odmiču uz uočljiv crveni pomak.

Jhonn Balance i Peter Christopherson – Sleazy

Christopherson je već imao skustva kako na glazbenom tako i na oblikovnom planu (bio je član dizajnerskog studija Hipgnosis, između ostalog zaslužnog za kreiranje nekih od ključnih omota iz rane i srednje faze Pink Floyda), dok se Balanceov doprinos očitovao ne samo u potpuno eksperimentalnom pristupu već i u sklonosti mističnome u najširem smislu tog pojma. Prvi zajednički projekt bio je pomalo mračni i prosječnom glazbenom konzumentu poprilično neslušljivi uradak How to Destroy the Angels koji je naknadno remiksiran i objavljen kao uobičajeni dugosvirajući album. No, prvi kronološki objavljen album Coila jest Scatology iz 1984., očaravajuća zbirka pjesama u kojima se post punkerska konstrukcija prožima industrial pristupom, uz pomalo forsiranu ali za Coil znakovitu uporabu sintetizatora nauštrb gitara. Bitno je spomenuti kako upravo njihov način korištenja instrumenata s klavijatrurom nema nikakve veze kako s progresivnim trendom iz ranih sedamdesetih tako ni s tada aktualnim novoromantičarskim stremljenjima (a oba ova trenda su također pokušavala potisnuti žičane električne instrumente u drugi plan).

Štoviše, Balance i Christopherson mnogo više duguju usamljenim istraživačima ambijenata i sazvučja putem crno bijelih tipki kao što su Brian Eno ili Vangelis (tek da spomenemo neke), a očit je i direktan (mada u ranijoj fazi djelovanja sastava ne toliko naglašen) utjecaj akademskog kruga glazbenika koji su tijekom pedesetih i šezdesetih godina dvadesetog stoljeća djelovali s pozicija minimalizma i rane eksperimentalne elektronike, primjerice Iannisa Xenakisa, Herberta Eimerta, Arva Pärta te posebice Karlheinza Stockhausena. Model po kojemu je stvaran album Scatology efikasno je poslužio i za iduća dva ostvarenja; Horse Rotorvator i Love’s Secret Domain (smisao naziva ovog zadnjeg krije se u akronimu – prisjetite se Beatlesa i Lucy in the Sky with Diamonds). Zanimljivo je spomenuti kako je u toj ranoj fazi ova nominalna dvojka u biti djelovala kao proširen sastav – neki od članova iz ‘Scatology’ faze su i Jim Thirlwell (poznatiji kao Foetus), te eksperimentalni glazbenik Simon Thrower. Slična će praksa biti primijenjena i desetak godina kasnije, kada se sastav konačno odvaži na koncertna uprizorenja svojih uradaka.

coil-foursome-2

Iako se Love’s Secret Domain(objavljen 1991.) tretira kao treći regularni album sastava, Coil još sredinom osamdesetih kreće s nizom eteričnih projekata koji se uglavnom temelje na instrumentalnim skladbama neuobičajenog trajanja (od sasvim kratkih pa do tridesetminutnih). Jedno od zapaženijih ostvarenja iz tog razdoblja jest i soundtrack za Clive Barkerovog Hellraisera. Nažalost, redatelj se u konačnici odlučio za sasvim drukčije rješenje, a iskorišteni su tek fragmenti Coilove verzije. Ovi u početku sporadični izleti postati će konstanta njihova djelovanja u devedesetima, kada će realizirati niz vrhunskih uradaka poput Angelic Conversation (riječ je o još jednom soundtracku, ovaj put za istoimeni film Dereka Jarmana), Black Light District, ELpH ili Time Machines. Zanimljivo je kako je u navedenim djelima nekoć prisutan ritmički element gotovo posve iščezao na račun ambijentalnog pristupa koji sad već učestalo zalazi u područje dronea. Na prijelomu tisućljeća, Coil nakon skoro desetogodišnje stanke objavljuju uradak koliko-toliko nalik klasičnom albumu. Riječ je o dvodijelnom Musick to Play in the Dark. Zanimljivo je obratiti pažnju na transkripciju – naime; musick nije greška nit’ tipfeler, već svjesni homage Aleisteru Crowleyju (koji je riječ magic redovito bilježio sa sufiksom -k). Štoviše, Crowley je uz Williama S. Burroughsa, Austina Sparea i Karlheinza Stockhausena vjerojatno najutjecajnija persona na stvaralaštvo Coila, bar ako je vjerovati članovima benda. Pomalo neočekivano, sastav odlučuje ovaj album promovirati serijom live nastupa, što je praktički presedan jer Coil nisu nastupali uživo još od samih početaka djelovanja 1983. No, ovaj je potez itakako imao smisla, pošto je širem auditorijumu otkrio jednu novu dimenziju Coila. Prethodno uglavnom ograničeni na glazbeni doživljaj, Coil sada imaju mogućnost prikazati i vizualnu komponentu svojeg stvaralaštva, i tu mogućnost svojski koriste. Njihovi su nastupi bili pomalo sablasna kombinacija svjetlosnih efekata, projekcija slika i filmova, te još nekih scenskih rješenja poput umjetne magle. U koncertne je svrhe postava proširena s još dva člana, Ossianom Brownom te Thighpaulsandrom, velškim eksperimentalnim glazbenikom pravog imena Tim Lewis, koji je uglavnom poznat po neortodoksnom pristupu instrumentima s klavijaturom, te po prethodnoj suradnji s Julianom Copeom.

Coil će svoj prvi scenski nastup održati skoro nakon dvadeset godina djelovanja, tek početkom novog milenija. Primijenivši iskustvo stečeno tijekom rada s Throbbing Gristle i Psychic TV, Peter će ove koncerte vizualno dovesti do ukletog savršenstva. Balansirajući između poganskog rituala nekakve zaboravljene predkeltske civilizacije i postmodernističkog kaosa, ta se uprizorenja, potpomognuta efektima poput prigušenih reflektora i umjetne magle pretvaraju u alkemijsko kreiranje umjetne crvotočine koja se pred očima zapanjenog gledateljstva otvara pružajući uvid u paralelne, još nepoznate i neistražene univerzume.

horse-cd-portraitsNekad dakle izbjegavana, u novom mileniju koncertna djelatnost postaje konstanta u djelovanju Coila, što, opravdano, rezultira širim interesom javnosti za njihovu glazbu. Njihov uzor i vječita inspiracija, Karlheinz Stockhausen uzvraća ‘ljubav’ izjavama za medije u kojima je vidljivo neskriveno divljenje velikog kompozitora prema stvaralaštvu mlađih kolega, te postaje neka vrsta počasnog člana Coila. Nažalost, alkoholizam Jhonna Balancea sve više uzima maha, što se indirektno reflektira i u radu sastava, u prvom redu na njihovu koncertnu aktivnost. Trinaestog studenog 2004., u svojem londonskom stanu Balance pod utjecajem alkohola gubi ravnotežu (lost his balance – zanimljiva igra riječi) i pada niz stube. Umire nedugo po dolasku hitne pomoći. Još jedan kuriozitet ili možda tek ironija sudbine – nedugo prije njegove pogibije, Balance predlaže radni naslov za novi live album Coila, tada još u postprodukciji. Po njegovom, posthumno i prihvaćenom prijedlogu, album dobija naziv …And Ambulance died in his Arms!

Smrt Jhonna Balancea logički predstavlja kraj jednog veilčanstvenog sastava (Christopherson je nekoliko tjedana po tom događaju samo potvrdio kako djelovanje Coila više nema smisla). Posthumno su još objavljeni spomenuti live album, te Ape of Naples na kojemu je bend radio tijekom jeseni 2004.

Idućih godina Christopherson zajedno s bivšim kolegama reaktivira Throbbing Gristle, no godine nesurađivanja, kao i pojedinačne ambicije konstantno guše uskrsli projekt. U listopadu 2010, Genesis P-Orrdige napušta tekuću turneju (mada navodno ne i sastav), a Peter Christopherson, Chris Carter i Cosey ostatak planiranih nastupa odrađuju pod imenom X-TG.

Svega nekoliko tjedana po zadnjem odrađenom koncertu, i nešto više od šest godina od odlaska svojeg životnog suradnika, Peter ‘Sleazy’ Christopherson umire u snu, u ranim jutarnjim satima 24. studenog 2010. I time je ovaj napis napravio puni ciklus, vrativši se na polaznu poziciju.

Završetak koncerta – Coil napušta scenu. U pozadini možete uočiti ezoterični glofogram Johna Dee-ja, sastavljen od simbola Mjeseca, Sunca, i Zemlje, te elementa vatre.

Istina, zadnjih godina je svjetlost dana ugledalo još nekoliko albuma, uglavnom nedovršenih, koncertnih ili demo snimki. U svakom slučaju, eventualna pojava neke od zaboravljenih snimki neće ništa bitno promijeniti – Coil su ostvarili svoju misiju i vlastito ime uklesali u zid glazbene Valhalle.

I have sat there and seen the winter days finish their short-spanned lives; and all the globes of light — crimson, emerald, and pallid yellow — start, one by one, out of the russet fog that creeps up the river. But I like the place best on these hot summer nights, when the sky hangs thick with stifled colour, and the stars shine small and shyly. Then the pulse of the city is hushed, and the scales of the water flicker golden and oily under the watching regiment of lamps.

The bridge clasps its gaunt arms tight from bank to bank, and the shuffle of a retreating figure sounds loud and alone in the quiet. There, if you wait long enough, you will hear the long wail of the siren, that seems to tell of the anguish of London till a train hurries to throttle its dying note, roaring and rushing, thundering and blazing through the night, tossing its white crests of smoke, charging across the bridge into the dark country beyond.

In the wan, lingering light of the winter afternoon, the parks stood all deserted, sluggishly drowsing, so it seemed, with their spacious distances muffled in greyness: colourless, fabulous, blurred. One by one, through the damp misty air, looked the tall, stark, lifeless elms. Overhead there lowered a turbid sky, heavy-charged with an unclean yellow, and amid their ugly patches of dank and rotting bracken, a little mare picked her way noiselessly. The rumour of life seemed hushed. There was only the vague listless rhythm of the creaking saddle.

The daylight faded. A shroud of ghostly mist enveloped the earth, and up from the vaporous distance crept slowly the evening darkness. A sullen glow throbs overhead: golden will-o’-the-wisps are threading their shadowy ribbons above golden trees, and the dull, distant rumour of feverish London waits on the still night air. The lights of Hyde Park Corner blaze like some monster, gilded constellation, shaming the dingy stars. And across the east, there flares a sky-sign, a gaudy crimson arabesque. And all the air hangs draped in the mysterious sumptuous splendour of a murky London night.

I’m gonna drown myself in the lost rivers of London.

/Coil, The Lost Rivers of London/

22/09/2017

autor: Vjeran Stojanac

Tags: , , , , , , , , , ,