KLFM

David Sylvian

Kako je započela priča o sastavu koji danas slovi kao sinonim za art rock, i njegovom karizmatičnom vođi čija je samostalna karijera diskontinuirani niz enigmatičnih dragulja?

Japan

U južnolondonskoj četvrti Catfordu, Lewisham, petoro umjetnički nastrojenih studenata pokreće vlastiti sastav kojem daju simbolično i diskutabilno ime Japan. Godina je 1974., Roxy Music su na vrhuncu slave, Bowie je svoju Ziggy/Alladin karizmu upravo zamijenio Halloween Jackom iz totalitarnog Hunger Cityja, a na suprotnoj strani Atlantika rađa se američki ekvivalent onome što će u Britaniji za dvije godine biti nazvano punkom (New York Dolls, Ramones). Navedeni utjecaji možda su bili presudni u rudimentarnoj fazi benda, no vrlo brzo osviještena petorka pronalazi vlastiti izraz. Istina, nikud im se ne žuri, i svoj zvuk godinama bruse i dovode do savršenstva. Prvi album objavljuju tek s jenjavanjem cijele te priče oko punka, u doba kad se već kristalizira pojam post punk. Jer, Adolescent Sex, kao i sljedbenik Obscure Alternatives, upravo i jest jedan od najoriginalnijih post punk manifesta. Iako su opće odrednice već definirane očito je kako Sylvian, Karn, Barbieri, Jansen i Dean još traže izraz kojeg bi u potpunosti mogli nazvati izvornim i svojim. I dok zvuk sastava lagano prolazi kroz transformaciju iz glamoidnog punka k stiliziranom sintetičkom popu, njihove pjesme sve sigurnije jurišaju na same vrhove top ljestvica. Album Quiet Life iz 1979. neka je vrsta prekretnice u razvoju Japan-stila. Izraz je intenzivno obojan sintetičkim tonovima, a na mala vrata ulaze natruhe ambijentalnosti koja će u kasnijoj fazi benda igrati bitnu ulogu. Većina skladbi s ovog projekta postati će antologijske, svejedno da li je riječ o autorskim kompozicijama poput In Vogue, Despair, The Other Side of Life i Haloween, ili uspjeloj obradi Lou Reedove All Tomorrow’s Parties.

Vrhunac izražaja Davida Sylviana i ekipe zasigurno su dva remek djela s početka osamdesetih; Gentlemen Take Polaroids i Tin Drum. Dugo traženi izvorni zvuk konačno je pronađen u odmjerenom balansu atmosferičnosti, povremenih sinkopa, egzotičnih ritmova i fine jazzirane patine. Na kotrljajućoj podlozi Jansenovog skoro melodičnog bubnja i Karnovih funkoidnih bas fraza nadograđuje se ultimativni izraz osamdesetih; Sylvianov bariton povrh Deanovih ritmičkih gitarskih upliva i Barbierijeve sintetičke sveprisutnosti. Skladbe koje donekle iskaču iz navedenog klišeja čak su posebni dragulji; primjerice minimalističko hipnotički Nightporter ili sablasna balada Ghosts koja lebdi negdje na granici šapta i tonaliteta. Styling članova benda iz ove faze postaje vizualna paradigma novoromantičarskog pokreta, što nije začuđujuće imajući u vidu tadašnju popularnost Japana te utjecaj na ostatak post punk scene iz koje se i regrutirao dobar dio new romantic establishmenta, no poprilično je apsurdno što je kritika naknadno redovito povezivala bend s pravcem kojeg nikad nije zastupao.

Ipak, pronađeni je izraz prijetio zapadanjem u monotoniju i ponavljanjem uspjele formule, dok su s druge strane individualni kreativni afiniteti Sylviana, Karna i Jansena bacili svoje sjene nad egzistencijom sastava. U takvoj je situaciji dogovorno raspuštanje benda bilo najočiglednije i najjednostavnije rješenje. Krajem 1982. Japan svira niz od šest oproštajnih koncerata u londonskom Hammersmith Odeonu nakon čega i službeno prestaje s radom. Svejedno, miran diplomatski razlaz omogućio je članovima Japana naknadne kolaboracije – štoviše, godine 1991. skupljena je izvorna postava benda snimivši album Rain Tree Crow koji je praktički album Japana, no objavljen pod drugim imenom.

Ključni čovjek sastava, David Sylvian, nastavlja s uspješnom samostalnom karijerom protkanom kolaboracijama sa srodnim glazbenicima poput Roberta Frippa, Ryuichi Sakamota, Holgera Czukayja i drugima. Ponekad se čak javlja dvojba o tome koliko je Japan u kreativnom smislu bio sastavljen od pet ravnopravnih individua a koliko samo Sylvianov prateći bend, no takva razmatranja bitno ne mijenjaju vrijednosti koje je postavio jedan od najvećih art rock projekata ikad – skup petorice umjetnički nastrojenih studenata iz Lewishama, SE 13.

Upravo je skladba Ghosts s oproštajnog albuma Tin Drum (1981.) najavila zaokret u Sylvianovu stvaralaštvu. Kako sam tvrdi, dotadašnji rad s Japanom bio je neiskren, forsiran, i tek je pišući tu pjesmu shvatio na koji se način želi istinski izraziti. Bio je itekako u pravu – ambijentalni i minimalistički duhovi Ghostsa u narednim će desetljećima biti svojevrsni pokretački fluid koji će lebdjeti nad cjelokupnim opusom Davida Sylviana!

Dva posljednja, u kretivnom smislu najbolja albuma Japana – ‘Gentlemen Take Polaroids’ i ‘Tin Drum’

Prvi samostalni Sylvianov album Brilliant Trees izlazi 1984. i odmah nailazi na oduševljene reakcije kako fandoma tako i kritike. Prožet je funky popom i stiliziranim jazz ritmovima, no istovremeno atmosferičan, ponajviše zahvaljujući neponovljivom izboru suradnika kao što su Danny Thompson, Jon Hassell (koji je ujedno i koautor dvije kompozicije), Ryuichi Sakamoto, Steve Nye, Holger Czukay te Sylvianovi suradnici iz bivšeg Japana, Steve Jansen i Richard Barbieri. Otprilike u isto vrijeme nastaje i Alchemy: Index of Possibilities; instrumentalni mini album u čijoj su realizaciji uz Sylviana sudjelovali i Jansen, Czukay te Hassell, tada objavljen isključivo u formi kazete (CD reizdanje će uslijediti tek 2003., zajedno s instrumentalom Steel Cathedrals).

Na neki se način Alchemy može promatrati kao stilska vježba ili čak uvertira u dvostruki album Gone to Earth (1986.) sastavljen od atmosferičnih vokalnih skladbi i ambijentalnih instrumentala. Tematski, David ovdje postavlja vizualne smjernice koje će prožimati njegova naredna ostvarenja – uglavnom je riječ o šturim arhetipskim simbolima poput rijeke, šume ili kiše koji služe kao uporišta za njegove mentalne disertacije. Tada tek epizodno gostovanje gitarista Roberta Frippa dati će ovom albumu specifičan manijakalni timbar, ali ujedno i najaviti buduću suradnju ova dva glazbena velikana.

Secrets of the Beehive (1987.) je meditativni zvučni background za duge jesenje i zimske noći, ultimativna kolekcija glazbenih dragulja kojima akustični instrumenti, bogata orkestracija te savršeno uklopljeni aranžmani klavijatura daju dodatnu draž. Ne, melodije se ne vraćaju banalnosti i konvencionalnosti, to je samo privid stvoren pomjeranjem Sylvianova glasa u hipotetički centar zvučne slike. Ovaj relativno kratki album (oko 34 minute) protječe bez nepotrebnih uspona i padova koji bi narušili njegovu jedinstvenu melankoličnu koncepciju. Tek će tišina, koja uslijedi nakon završnih taktova Waterfronta, podsjetiti kako je vrijeme parametar koji mjeri prolaznost. Spajanjem polazne i ishodišne točke, Septembera i Waterfronta, u formu zmije koja grize svoj rep moguće je dobiti zatvoreni loop, kontinuirani soundtrack za praćenje transformacija prirode u doba zamiranja i stagnacije.

Koncem desetljeća Sylvian u kolaboraciji s ultimativnim krautrock guruom Holgerom Czukayjem snima dva ambijentalna albuma, Plight and Premonition (1988.) te Flux and Mutability (1989.), kojih je veći dio nastao metodom improvizacije u studiju. U realizaciji potonjeg su, bitno je napomenuti, pored Holgera sudjelovali još neki bivši članovi Cana, Michael Karoli i Jaki Liebezeit.

Projekt Rain Tree Crow, koji je 1991. objavio istoimeni album, ne treba biti nikakva enigma. Riječ je o klasičnoj postavi Japana koja se nakon skoro desetljeća neaktivnosti ponovno skupila ostavivši za sobom zanimljivo eksperimentalno djelo uglavnom sastavljeno od improvizacija i stvoreno praktički u studiju. Ipak, iz ove, posljednje suradnje Davida Sylviana s bivšim sastavom proizaći će i tri vanvremenske skladbe koje će postati nezaobilazni dio njegovog koncertnog repertoara; Blackwater, Every Colour You Are te posebno Big Wheels In Shanty Town.

Neki od dugogodišnjih suradnika Davida Sylviana: Holger Czukay, Ryuichi Sakamoto, Burnt Friedman i Robert Fripp

Koncem 1992. Robert Fripp pozvati će Sylviana da se priključi po drugi put reinkarniranoj verziji King Crimsona. David će ovaj poziv odbiti ne želeći svoju kreativnu slobodu ograničavati radom s ikakvim sastavom, ali će zato s Frippom snimiti zajednički album The First Day, nakon ćega će uslijediti zajednička turneja, zabilježena na koncertnom albumu Damage. Iste godine izlazi i mini LP Darshan (The Road to Graceland), još jedna kolaboracija ovog kreativnog dvojca.

Dead Bees on a Cake (1999.) nastajao je pune četiri godine, no u konačnici je opravdao uloženo vrijeme i trud. Ovo šaroliko djelo preuzima elemente iz različitih faza Sylvianove karijere i prvi je njegov u potpunosti samostalni album nakon dvanaest godina. Gostovanja glazbenika poput Marc Ribota i Billa Frisella pojedine će skladbe obojiti jazz prizvukom te tako donekle vratiti lepršavost prvijenca The Brilliant Trees, no to je tek dio eklektičke slagalice koja u savršen koncept unosi elemente bluesa, funkyja pa i cabareta. Zbog navedenog se ovaj album na određenoj razini može promatrati i kao upareni antipod ujednačenom ali također planski posloženom Secrets of the Beehive, a ponovljena simbolika pčela, odnosno košnica još je neistražen element koji zasigurno ima svoje mjesto u Sylvianovom svjetonazoru te izričaju koji uz nezanemariv utjecaj zena polagano kroči ka krajnjem minimalizmu.

Idući je Sylvanov projekt, Blemish (2003.), vrlo čudno i fluidno ostvarenje, uglavnom lišeno konkretnog ritma. Isitna, čvrsta i repetitivna forma nikad nije bila među glavnim autorovim adutima, no manjak noseće konstrukcije ovdje već prožima sve skladbe otvarajući tako jedan drukčiji vid Sylvianovog glazbenog izraza. Melodije su, kako autor tvrdi, prethodno  formirane u njegovoj glavi, no tek su tijekom studijskih sessiona zadobile svoj konačni oblik. Sablasti nekadašnjeg glazbenog perfekcionizma prisutne su tek na dvije, tri skladbe, dok ostatak albuma balansira na rubu improvizacije, što David vješto koristi kako bi u prvi plan progurao vlastiti vokal te naglasio značenje svojih hermetičnih stihova.

Nine horses

Manafon (2009.) je dokaz kako David Sylvian nije ljenčario šest godina proteklih od izdavanja posljednjeg regularnog studijskog albuma Blemish. Pored kolaboracije s Ryuichijem Sakamotom na EP-ju World Citizen te skladanja pozadinske glazbe za art projekt Naoshima Standard 2 (navedeni uradak naknadno je objavljen na CD formatu pod nazivom When Loud Weather Buffeted Naoshima), sredinom  desetljeća je zajedno sa Steve Jansenom i Burntom Friedmanom formirao sastav Nine Horses. Ovaj ambijentalni pop projekt svojim je elektroničko-akustičkim izrazom te općenito ritmičkijim pristupom zaokružio neka opća mjesta u Sylvianovoj diskografiji, pomalo referirajući na manje hermetične trenutke albuma Dead Bees on Cake, pa i na raniju kolaboraciju s Robertom Frippom. Ipak, Nine Horses projekt je bio Sylvianova labudova pjesma što se tiče rada s formom glazbenog sastava. Oduvijek  skloniji samostalnom djelovanju ili barem takvom koje će mu osigurati ključnu ulogu u procesu nastajanja djela, Sylvian se vraća samostalnim albumom Manafon, objavljenim početkom rujna 2009. na etiketi Samadhi Sound.

Nastajanje Manafona imalo je zanimljivu prostorno-vremensku koncepciju. Započet je još 2006. nadovezujući se na točku gdje je Sylvian stao tri godine ranije (već spomenuti Blemish), no često prekidan  zbog spomenutih projekata poput skladanja glazbe za Naoshimu ili zbog kolaboracije Nine Horses, uključujući i svjetsku turneju World is everything tijekom jeseni i zime 2007./08. Pored kronološkog, specifičnom zvuku albuma kumovalo je i prostorno nejedinstvo u nastajanju budući je Manafon u više navrata sniman u londonskim, tokijskim i bečkim studijima. Unatoč fragmentiranosti nastajanja, rezultat je možda najbolji album u autorovoj karijeri, album koji je vrhunskim glazbenicima koji su surađivali na njegovu ostvarivanju dao dovoljno kreativne slobode, no ipak ostajući u okvirima dosega Sylvianove dirigentske palice.

Za razliku od prethodnih ostvarenja, ovaj album tek u najavnoj kompoziciji Small Metal Gods donekle zadržava kontakt sa sylvianovskom tradicijom, kao i melodijsku formu u klasičnom smislu – model inicijalno primijenjen na Blemishu ovdje je razvijen i iskorišten u potpunosti. Štoviše, uvodni stihovi dostojno najavljuju novi glazbeni izlet koji se rastvara pred slušateljem:

It’s the furtherst place I’ve ever been; It’s a new frontier to me.

Već sljedeća skladba Rabbit Skinner donosi esenciju albuma: povremeni pozadinski naleti klavira, akustične gitare i gudačkih instrumenata u izraženom nedostatku ritmičke konstrukcije djeluju kao nosiva struktura nad kojom lebdi Sylvianov karakteristični vokal, no on (vokal) je istovremeno podloga za nenametljivo instrumentalno tkanje.

Ono što je znakovito jest produkcijska naglašenost glasa u odnosu na ostatak instrumentarija, kao i improvizacijski pristup većine glazbenika koji su surađivali na albumu. Naime, Sylvian tvrdi kako je pri ulascima u studio imao samo grube predodžbe o finalnom izgledu pojedinih skladbi. Raskorak između već koncipirane vokalne sheme i autorove vizije konačnog proizvoda upotpunjen je slobodnim djelovanjem vrhunskih suradnika poput Evana Parkera, Keitha Rowea, Tetuzi Akiyame, Marcia Mattosa i drugih. U pjesmama poput Snow White in Appalachia, Emily Dickinson ili The Greatest Living Englishman upravo će takav postupak kreiranja glazbene podloge potpomognut nekontinuiranim i naizgled nasumičnim izranjanjima te zamiranjima raznih šumova i potmulih udaraca stvoriti savršeni obrazac koji će istovremeno izraziti svu ljepotu noseće melodije kao i dubinu ambijenta, i sve to na samom rubu čujnosti. Od svih Sylvianovih albuma, Manafon se najviše približava arhetipskoj definiciji tišine.

Ovaj je album prema riječima svojeg tvorca suvremena interpretacija komorne glazbe, dok se u narativnom smislu može promatrati kao dijalog sa samim sobom, neka vrsta analize prethodnih vlastitih dosega pred pionirsko krčenje novih puteva. U većini tekstova Sylvian postavlja svojevrsne fiktivne granice, dok je osoba kojoj se obraća prikazana u trećem licu. Osobni autorov alter ego, određeni pojedinac trenutno uhvaćen u svojim nastojanjima ili pak neimenovana jedinka iz sive mase svakodnevice; to je izgleda trojba čije razrješenje Sylvian ostavlja svojim sljedbenicima, ukoliko ju uopće žele rješavati i tako skučiti ukupan doživljaj albuma. U svakom slučaju, David očekivano nije podbacio i rezultat je veličanstven! Manafon je album kojemu će možda malo duže trebati dok nađe svoj put kroz uši k srcu slušatelja, no jednom tamo smješten počinje se doživljavati kao ono što jest – istinsko remek djelo.

Zasad posljednja dva autorska uratka su dvostruki Died in the Wool iz veljače 2011., album koji donosi tek nešto opipljivije verzije brojeva s Manafona i nekoliko novih skladbi, te eksperimentalni There’s a Light That Enters Houses with No Other House in Sight iz 2014. Zadnjih nekoliko godina kreativne tišine ne treba zabrinjavati  – David Sylvian je skladatelj i pjesnik u naponu snage i vrlo će vjerojatno njegov kreativni genij poroditi još brojna vrhunska djela kojima će nastaviti preispitivati odnose zvuka i tišine te pomjerati granice suvremene progresivne glazbe. A u kojem pravcu – vidjet ćemo uskoro.