KLFM

David Gilmour

Iako je u svojim stvaralački najplodnijim godinama stoički tavorio u sjeni egomanijaka Rogera Watersa, David Gilmour je ne samo drugi temeljni stup kultnog sastava Pink Floyd, već i gitaristički genij te vrstan kantautor, što je dosljedno pokazao na svojim samostalnim uradcima. Zasigurno i onaj najnoviji nazvan Rattle That Lock, koji će biti objavljen 18. rujna, a promoviran na turneji koja 12. istog mjeseca započinje u Puli neće podbaciti!

David Jon Gilmour dugogodišnji je gitarist sada već upokojenog sastava Pink Floyd, kantautor, renomirani studijski glazbenik, producent te nositelj ordena Zapovjednika Reda Britanskog imperija i počasnog doktorata na sveučilištu Anglia Ruskin. Iako će pojedinci primijetiti kako je njegov značaj precijenjen, istina je ipak bitno drukčija. Treba imati u vidu kako je skoro dvadeset godina dotični praktički bio druga osoba na palubi Pink Floyda te da je njegov doprinos glazbenoj ostavštini veličanstvenog sastava u svakom slučaju enorman, kako kvantitativno, tako i kvalitativno. Također, više je od deset godina bio temeljni stup reanimirane verzije benda (1986.–2014.), a čitavo vrijeme svojeg djelovanja surađuje i s drugim glazbenicima te održava samostalnu karijeru.

Postoje umjetnici čija je uloga u kolektivnom kreativnom procesu znatno podcijenjena. Članovi sastava Pink Floyd nipošto nisu izuzetak. Štoviše, kada se početkom osamdesetih razišla njihova zvjezdana postava, svatko je od četvorke zadržao poveću dozu privatnosti – njihova su imena bila poznata, ali se učinak tretirao pod zajedničkim povećalom. Stoga i nije čudno što su prva samostalna ostvarenja Ricka Wrighta i Davida Gilmoura, objavljena u stanci između albuma Animals i The Wall, ostvarila tek neznatan uspjeh. Naslovljen samo imenom i prezimenom autora, Gilmourov je prvi samostalni album ipak donio pregršt odličnih pjesama, najvjerojatnije relikata sa sessiona matičnog sastava. S minimalističkim pratećim je sastavom čak odradio mini turneju prezentirajući vlastiti materijal među malobrojnim štovateljima. Izlazak tog prvog Davidovog isplovljavanja iz sigurne luke matičnog benda u nemirne vode samostalne karijere poklopio se s nešto mirnijim događajima na osobnom planu. Nedugo po nastanku prvih demo snimaka koji će 1977. ugledati svjetlo dana u formi ovog albuma, David je dugogodišnju vezu s američkom manekenkom Virginiom Haselbein konačno pretočio u bračnu formu. Nažalost, vremena za odmor nije bilo previše, pošto je turneja In The Flesh (po objavljivanju albuma Animals Pink Floyda) bila na pomolu. Ipak, Davidov samostalni album začuđujuće dobro zvuči za jedan uradak stvaran u turbulentnim uvjetima.

Idućih je pet godina razdoblje koje bi ne samo David već i njegovi bivši kolege najrađe zaboravili. Snimanje albuma The Wall, kao i pripadna mini turneja, ostvareni su u nemogućim radnim uvjetima. Roger Waters je sastav počeo tretirati kao privatno vlasništvo namijenjeno realiziranju njegovih osobnih projekata, pritom se zamjerivši ostatku sastava. Jedino je poslovično diplomatski Gilmour održavao odnose između ‘zaraćenih strana’. Iz takvog je poluratnog stanja kolektiv izašao u krnjem obliku – Floyde je napustio jedan od osnivača, klavijaturist Richard Wright, a vratiti će se tek u kasnim osamdesetima, kada upravo David Gilmour preuzme kormilo.

Nakon The Final Cuta, labudove pjesme klasičnog Pink Floyda i na neki način Watersovog prvog samostalnog albuma, dva će se ključna člana ponovno okušati u samostalnim projektima. David Gilmour snima nešto blijeđi album About Face (1984.). Da ne bude zabune, to je niz ujednačenih i kvalitetnih skladbi, no produkcijski je očito bilo nemoguće izbjeći lepršavi i tapirani touch osamdesetih. Svejedno, pjesme Out of the Blue, Murder, Cruising, i Let’s Get Metaphisical ulaze u sam vrh Gilmourovog stvaralaštva.

Po odlasku samozvanog ‘šefa’ Rogera Watersa, Gilmour uz pomoć bubnjara Nicka Masona te kasnije i Richarda Wrighta nastavlja s djelovanjem Pink Floyda. U tih će deset godina sastav snimiti dva albuma, A Momentary Lapse of Reason (1987.) i The Division Bell (1994.), no dobar ih dio štovatelja promatra u svjetlu Gilmourovih samostalnih ostvarenja, tek iz financijskih razloga objavljenih pod ‘Pink Floyd’ etiketom. Istina, doprinos Nicka Masona, pa i Richarda Wrighta, je uočljiv, no poprilično zasjenjen karakterističnim Davidovim stilom. Ukoliko uspoređujemo ova dva albuma, uočljiv je kako tematski, tako i glazbeni odmak. Stječe se dojam kako je Momentary Lapse of Reason skrpan u žurbi i da je jedini razlog njegova nastanka osiguranje kontinuiteta matičnog sastava. Donekle se može i shvatiti takav pristup, pošto su Gilmour i Mason tada još vodili mučni sudski spor s Rogerom Watersom u smislu prava na korištenje proslavljenog imena, i koji je okončan internim dogovorom iz sasvim banalnog razloga – diskografska je kompanija, naime, od Watersa zahtijevala izdavanje još jednog albuma Pink Floyda, a sredinom su osamdesetih odnosi između članova velikog benda bili zaleđeni do krajnje antarktičke mjere (i tek će se za dva desetljeća donekle normalizirati). Suočen s mogućnošću nametnutog rada s bivšim kolegama, megalomanski i sada već temeljito otuđeni Waters pristaje na manje zlo – prije će se odreći prava na Pink Floyd brand nego još jednom ući u studio s ljudima koje želi zaboraviti.

Ovim je Gilmouru osigurana liderska pozicija u reinkarniranom dinosaurusu progresivnog rocka, no čitava je ta iscrpljujuća predigra ostavila traga na snimljenom materijalu čiju će napetost i sirovost tek donekle ublažiti činjenica da je dobrim dijelom sniman u opuštajućoj, pa čak i pastoralnoj atmosferi;  na Astoriji, Davidovoj lađi–plovećem studiju, usidrenoj na Temzi kod Hampton Courta. No, zato je potonji, The Divison Bell, prikazao sasvim novu stranu Gilmourovog koncipiranja albuma. Razlog treba tražiti u naletu kreativnosti i optimizma uslijed burnih promjena na privatnom planu – razvoda s Ginger te ulaska u novu vezu i brak s novinarkom i spisateljicom Polly Samson. Ne treba smetnuti s uma kako je dotična aktivno surađivala pri pisanju većeg broja tekstova na albumu. Zanimljivo je kako se na The Division Bellu u najmanje dva navrata implicitno spominje  Roger Waters – riječ je o skladbama Poles Apart i Lost for Words, s tim da prvonavedena posjeduje i strofu koja referira na Syda.

Jedna od osebujnosti vezanih uz The Division Bell jest i čuvena misterija nazvana Publius Enigma, prvi put spomenuta na news grupi alt.music.pink-floyd nedugo po izlasku albuma. Ova je ‘zavjera’ u širem kontekstu obuhvaćala tekstove skladbi, koncertne izvedbe, poruke ispisane elementima light showa te detalje ubačene na artworku albuma. Tako se, primjerice, na minidisk reizdanju albuma A Momentary Lapse of Reason iz 1995. na bookletu na zasebnim stranicama mogu pronaći riječi Enigma i Publius, dok klasični CD The Division Bell na trinaestoj stranici omota sadrži anagram riječi Enigma.

Slijedi tekst poruke koja se 11. lipnja 1994. pojavila na spomenutoj news grupi:

>>>>>>>> T H E  M E S S A G E <<<<<<<<

 My friends,
 You have heard the message Pink Floyd has delivered,
 but have you listened?

 Perhaps I can be your guide,
 but I will not solve the enigma for you.

 All of you must open your minds and communicate with each other,
 as this is the only way the answers can be revealed.

 I may help you, but only if obstacles arise.

 Listen.

 Read.

 Think.

 Communicate.

 If I don’t promise you the answers would you go.

 Publius

As some of you have suspected, The Division Bell is not like its
predecessors. Although all great music is subject to multiple
interpretations, in this case there is a central purpose and a
designed solution. For the ingenious person (or group of persons)
who recognizes this – and where this information points to – a
unique prize has been secreted.

How and Where?

The Division Bell

Listen again

Look again

As your thoughts will steer you

Leading the blind while I stared out the steel
in your eyes.

Lyrics, artwork and music will take you there.

To validate the trust of those who believe, as well as
to reconcile the doubt of others, I have gone to great
lengths to plan the following display of communication:

Monday, July 18

East Rutherford, New Jersey

Approximately 10:30pm

Flashing white lights.

There is an enigma.

Trust.

Elementi ‘teorije zavjere’ tu ne prestaju. Bilo je nagađanja o tome tko se krije iza imena Right One, spomenutog u pjesmi Lost for Words (moguć prijevod: Izgubljen po pitanju moguće komunikacije):

To martyr yourself to caution
Is not going to help at all
Because there’ll be no safety in numbers
When the Right One walks out of the door
 
Can you see your days blighted by darkness?
Is it true you beat your fists on the floor?
Stuck in a world of isolation
While the ivy grows over the door

Naravno, oni željni kompliciranja uočili su kako se inicijali Right One slažu u prva dva grafema u imenu ROger. No, pored ponuđenog, ne treba im zamijeriti.

No, niz čudnih zbivanja tu ne prestaje. Ukoliko je Enigma Publius (ili Publius Enigma) bila planski ubačena i s namjerom da bude uočljiva ‘buba’, misterij ’11:11′ je očito vješto i namjerno skriven, implementiran u koncepciju The Division Bella. Naime, učestala simbolika ponavljanih jedanaestica (koja će svoju mračniju varijantu doživjeti sedam godina poslije, nakon krvavih islamističkih napada na New York i Washington DC) naprosto izvire iz idejnih, glazbenih i grafičkih rješenja korištenih na tome albumu. Tako, primjerice, skladba The Great Day for Freedom govori o konačnom padu Berlinskog zida, višednevnom događaju koji je faktički završio 11. studenog 1989. Također, isti je datum rođendan Charliea Gilmoura, Davidovog posvojenog sina (iz Pollynog prvog braka). Dalje, siluete odvojenih lica s omota albuma, koje mogu figurirati i kao jedno cjelovito (i pritom aludirati na broj 11), ponavljaju se i na jedanaestoj stranici bookleta.

Želite još? Na čuvenom skupnom koncertu Live 8 kojim je 2. srpnja 2005. u Hyde Parku obilježena dvadesetogodišnjica Live Aida iz 1985., nastupili su i Pink Floyd, po prvi put nakon 25 godina u klasičnoj postavi (Waters – Gilmour – Mason – Wright). U trenutku kad su započeli nastup bilo je točno 23 sata i 11 minuta, ili po anglosaksonskoj terminologiji bilježenja vremena, 11:11 PM. A ukoliko vas ni ovo ne zadovoljava, idući Gilmourov album, On an Island izlazi 6. ožujka 2006., TOČNO jedanaest godina i jedanaest mjeseci nakon The Division Bella!

Slučajnost, šala ili dio većeg plana? U svakom slučaju, s detaljima akcije su zasigurno trebali biti upoznati David Gilmour i Nick Mason, kao i pisac Douglas Adams (koji je uostalom i predložio naslov The Division Bell), te tvorac grafičkog koncepta, dizajner Storm Thorgerson. Gilmour je, kao začetnik, glavni autor te koordinator svega navedenog jednostavno trebao znati kako za Enigmu, tako i za opetovane jedanaestice.

No, vjerujem da nećete Davida Gilmoura pamtiti kao mračnog konspiratora koji zajedno s tajnim društvima i shapeshifting gušterima kroji sudbinu svijeta. Ipak je on u prvom redu vrhunski gitarist, čovjek koji je sposoban svojim gitarskim tkanjem popuniti praznine u zvuku jednog legendarnog sastava, ali ih isto tako i namjerno ostaviti – čisto zbog dojma. Ovo poigravanje simbolima i njihovim značenjem prije se može razmatrati u svjetlu planske osvete Right One-u, dakle bivšem kolegi Rogeru Watersu koji već godinama uporno prezentira Gilmoura kao odličnog glazbenika, no posve nesposobnog da napiše kvalitetan tekst te da više takvih uobliči u tematsku cjelinu, a ne daj Bože da još zaokruži kakav koncept – Watersov ego to jednostavno ne bi podnio!

Više od desetljeća po objavljivanju The Division Bella (ili kako smo uočili, točno jedanaest godina i jedanaest mjeseci), Gilmour u javnost izlazi s novim autorskim materijalom koji je, po njegovim riječima, nastajao dugi niz godina. On an Island je svjetlost dana ugledao 6. ožujka 2006., na šezdeseti rođendan svojeg tvorca. Odmah je postalo jasno kako je riječ o iznimnom materijalu i zaigurno nećem najboljem što je David snimio u karijeri. Na prvi pogled ujednačen, ovaj album krije pregršt stilskih izražaja, skladbi koje se kreću u rasponu od instrumentalnih minijatura (Castelorrizon i Red Sky at Night), pjesama tipičnih za njegove ranije samostalne uratke (Take a Breath i This Heaven) ili pak za posljednja dva albuma Pink Floyda (naslovni broj i The Blue), celestijalnih balada poput A Pocketfull of Stones i Where We Start, pa do jedne izvanvremenske pjesme nazvane Smile koja bi svoje mjesto komotno mogla potražiti na ranijim albumima Pink Floyda kao što su More, Atom Heart Mother ili Meddle. Uslijedila je rasprodana međunarodna turneja kojoj su svoj obol dali i Jools Holland, Guy Pratt, bivši bendovski kolega Richard Wright, zatim Robert Wyatt, još dva Davida (Crosby i Bowie), pa čak i Bob “Rado” Klose, već zaboravljeni član prvotne postave Pink Floyda, te čitav niz odličnih glazbenika, od kojih su neki istih tih godina svirali i s Gilmourovim vječnim rivalom Watersom. Ova je turneja kulminirala spektakularnim finalnim koncertom u Gdansku koji je striktno isplaniran kako bi se poklopio s obljetnicom dvadesetipet godina štrajka kojeg je u istom prostoru, čuvenom brodogradilištu koncem 1981. započeo sindikat Solidarnost, predvođen budućim poljskim predsjednikom Lechom Walesom. Ovaj je spektakl zabilježen u vidu peterostrukog audiovizualnog zapisa Live in Gdansk.

Dvanaestog svibnja 2011.,  kako bijaše i očekivano, David se pojavio na jednom od Watersovih londonskih uprizorenja The Walla, odradivši izvorno svoje vokalne i gitarske dionice na skladbi Comfortably Numb, kao i na odjavnoj, kolektivno izvođenoj Outside the Wall, gdje se ekipi pridružio i Nick Mason. Tako smo, eto, imali prilike  još jednom na okupu vidjeti preživjele članove Pink Floyda.

I još nešto: Charlie, Pollyin sin iz prvog braka, kojeg je David usvojio i priznao kao svoje dijete, od 15. lipnja izdržava šesnaestomjesečnu zatvorsku kaznu. Razlog? Prošle je godine, tijekom nereda koji su iz studentskih prosvjeda u cilju smanjenja  nerazumno visokih školarina prerasli u nerazumno anarhističko divljanje, Charlie skinuo britansku zastavu s Cenotapha u Whitehallu, spomenika izvorno posvećenom žrtvama Prvog, a naknadno i Drugog svjetskog rata. Također, kamere CCTV-a su ga istoga dana registrirale u gomili koja je napala automobil u kojemu su se nalazili princ Charles i Camilla. Očito ni Charlie nije imun na glupost, no pravda je srećom jednaka prema svima, čak i prema razmaženoj posvojenoj djeci uglednih glazbenika i nositelja CBE-a. Nažalost, izgledalo je da će u narednim godinama David Gilmour po medijima biti zastupljen uglavnom ovakvim i sličnim trač vijestima.

Iako je, dakle, početkom drugog desetljeća novog milenija izgledalo da se David povukao iz glazbene javnosti te da uživa u zasluženoj mirovini, koncem lipnja 2014. poput bombe je odjeknula vijest da se Pink Floyd, nakon smrti Richarda Wrighta sveden tek na dvojac David Gilmour/Nick Mason reaktivirao kako bi snimio svoj definitivno posljednji zajednički projekt.

Album The Endless River se pojavio u studenome iste godine, a uglavnom je sastavljen od snimaka nastalih dvadesetak godina ranije, na sessionima za Division Bell. Konkretno, koncept je zamišljen kao posljednji pozdrav Ricku Wrightu, koji je potpisan kao koautor ili autor većeg broja uvrštenih skladbi. Matrice koje su odležale dva desetljeća nisu izgubile ništa od svojeg nebrušenog sjaja, a Gilmour i Mason su uz pomoć Andyja Jacksona, Martina Glovera i Phila Manzanere doradili određene nijanse, stvorivši tako album Pink Floyda za 21. stoljeće (ovu je frazu navodno skovao Nick Mason).

Naravno, pored bendovske zaostavštine, The Endless River sadrži i nekoliko novijih kompozicija koje u pravilu potpisuje David Gilmour, no praktički je riječ o instrumentalima, dok samo jedna pjesma, odjavna Louder than Words sadrži vokalne dionice. Album je kao rijetko koje ostvarenje Pink Floyda (uz izuzetak The Final Cuta) podjelilo publiku i kritiku: dok ga jedni smatraju najboljim uratkom Davida Gilmoura u cjelokupnoj karijeri ili barem u post-Watersovskom razdoblju kultnog sastava, drugi ga pak tretiraju kao nepotrebno izvlačenje zaostataka prošlosti na danje svjetlo, realizirano isključivo u financijske svrhe. istina je, kao i uvijek negdje po sredini, a The Endless River u punom sjaju možete doživjeti jedino ukoliko iz glave isključite predrasude i komparacije s ostatkom opusa Pink Floyda te samostalnog Gilmourovog stvaralaštva.

Još prilikom prvih saznanja o skorašnjoj objavi The Endless Rivera, dakle tijekom ljeta 2014., mediji su prenijeli vijest da su David Crosby i Graham Nash viđeni u društvu s Gilmourom u blizini londonskog AIR studija. Krenula su nagađanja kako je američki dvojac prisutan zbog nasnimavanja pratećih vokala na oproštajnom albumu Pink Floyda, no Gilmour je osobno razriješio nedoumice, izjavivši kako u drugoj polovici 2015. objavljuje svoj četvrti samostalni album.

Što nam dakle donosi četvrti (‘prowatersovski’ nastrojeni zlobnici, uključujući i autora ovog teksta će reći sedmi) samostalni uradak u karijeri Davida Gilmoura? Zasad je još teško dati nekakav smislen odgovor. Nastupni singl s naslovnom pjesmom je pušten u digitalni promet još 17. srpnja, i mada na prvi pogled ne obećava bogzna što, moguće da je ipak riječ o plasiranju najkomercijalnijeg segmenta albuma koji bi trebao osigurati širenje domene publike te dobru prođu. U međuvremenu su izronile još dvije sekvence, instrumentalni dio skladbe 5AM, te pjesma Today.

Pulska će Arena vjerojatno razbiti brojne dvojbe i pružiti odgovor na mnoga pitanja, a ukoliko niste u mogućnosti prisustvovati otvaranju promotivne turneje novog Davidovog albuma, isti možete potražiti u trgovinama u petak, 18. rujna.

Do tada, obružajte se strpljenjem i stoičkim isčekivanjem.

Buonasera, Pola!

Vjeran Stojanac