KLFM

Atlas izgubljenih cesta: druga strana Calexica

Znate li kako funkcionira izdavačka stavka glazbenog businessa, odosno konkretno, zašto svjedočimo najezdi  raznoraznih kompilacija, izdanja rariteta, remikseva skladbi i što već svega ne?

Većina se suvremenih glazbenih imena povodi isključivo za komercijalnim čimbenikom, provlačeći tako svaki snimljeni ton kroz gore navedenu hrpu uradaka. Dovoljno se sjetiti pojedinih the best of izdanja koja su sam svoj naziv iznevjerila uvrštavanjem neke dotad neobjavljene i nepoznate skladbe čija je svrha, pogađate, bila tek dodatno motivirati potencijalne kupce u smislu odriješivanja kese. U redu, nekome tko pokušava živjeti od skladanja i izvođenja glazbe takvi se niski i pomalo gramzivi potezi ne mogu uvijek uzimati za zlo, no kad se sve sagleda i zbroji, nema smisla. Na takve poteze u pravilu nasjedaju samo najveći idioti ili potpuni fanovi određenog projekta – ovdje treba imati u vidu da štovati nečiji rad ne znači postati rob bezrazložnog kolekcionarstva, pa je potpuni fan tek nešto blaži pejorativ za krajnjeg idiota.

’98 – ’99 Road Map, mini LP sa ‘The Black Light’ turneje kojim su Joey Burns i John Convertino načeli praksu objavljivanja tour i fan club albuma te artwork za tour album Tool Box. Oba rješenja potpisuje Victor Gastelum, Calexicov dugogodišnji suradnik i tvorac njihova vizualnog identiteta.

Istovremeno, pojedini glazbeni projekti koriste sasvim drukčiji pristup. Njihova ‘dodatna’ izdanja u pravilu nisu nikakvi remiksevi, kompilacije i slična ponavljanja već viđenog nego uradci koji sadrže sasvim nove materijale. Razlika je tek u tome što se ovi ne distribuiraju službenim kanalima već se po znatno nižoj cijeni prodaju primjerice na turnejama ili se dijele članovima klubova štovatelja.

Calexico je jedno od takvih imena. Kroz svoju su dva desetljeća dugačku karijeru objavili deset regularnih albuma (odnosno devet izuzmemo li i diskutabilni Aerocalexico), no istovremeno i desetak tour i sličnih poluslužbenih izdanja koja u pravilu donose prethodno nesnimljene i rijetko ili nikad izvođene skladbe.

Ta je praksa započeta na Black Light turneji, i to u formi eksperimentalnog mini albuma ’98 – ’99 Road Map (1999.) koji donosi šest odličnih instrumentalnih kompozicija. Primjerice, od prije poznata Minas de Cobre ovdje se javlja u akustičnoj verziji, a sličan će zvuk obojiti i ostale skladbe, primjerice El Morro te Man goes where Water flows, u biti cjelovitu verziju crtice koja je na albumu Black Light objavljena kao Where Water flows. Glowing Heart of the World započinje kao tročetvrtinska međuigra akustične gitare i kotrljajućeg, prigušenog bubnja čija tenzija progresivno raste približavajući se monumentalnom završetku kojim dominira naglašena surf gitara, dok će najduža skladba na albumu, djelomično improvizirana Too Much Sprawl najaviti pravac kojim će Calexico kročiti na budućim neregularnim izdanjima.

Njezin će se utjecaj manifestirati u The Waves crashing silently through the Dominator’s Hull i Flat Handed and on the Wing, polaznim i završnim stavkama tour albuma Travelall (2000.) koji će donijeti i male nebrušene dragulje kao što su Piker Sam i Lunada Lando. No, skrivena će strana Calexica u pravom svjetlu zasjati upravo uradkom Aerocalexico koji je u formi CD-a dijeljen štovateljima te prodavan tijekom drugog dijela turneje Hot Rail (2001.). Taj pomalo fragmentirani album u prvom redu donosi niz minijatura koje djeluju kao solidni uzorci za sklapanje veličanstvenog mozaika – čak deset od dvadeset i tri pjesme traje kraće od dvije minute, ali i sasvim konkretnih skladbi poput Gift Xchange, Crooked Road and the Briar te dvije izvrsne obrade, tradicionalnu All the pretty little Horses te Nick Drakeovu Clothes of Sand.

Iduće će se godine pojaviti prvi, mada neslužbeni koncertni zapis Calexica, Scraping (2002.). Zanimljivo je kako i dan danas ovaj sastav nema regularan live album, pošto Ancienne Belgique – Live in Brusseles (2008.) kao i Scraping spadaju u kategoriju tour izdanja, dok je nedavno zasebno objavljeni Spiritoso izvorno bio tek dodatni disk na proširenoj verziji albuma Algiers. U svakom slučaju, za razliku od kasnijih zabilježenih nastupa, Scraping nudi neke prethodno neobjavljene pjesme: Wind Up Bird, Lost in Space te Paper-Re-Route, varijaciju na Paper Route s nastupnog albuma Spoke. Ne treba zaboraviti ni projekt objave skoro svakog nastupa Calexica u digitalnoj formi, koji je poluslužbeno podržan i od samog sastava, tako da je na sajtu http://www.casadecalexico.com sve do 2008. bilo moguće pronaći print-friendly unificirano dizajnirane omote za ta izdanja.

The Book and the Canal, tour album iz 2005. djeluje kao hibrid akustičnog modela korištenog na ’98 – ’99 Road Mapu i pristupa slaganju fragmentiranih minijatura s Aerocalexica i zanimljivo ga je promatrati u retro zrcalu. Naime, već samim imenom i sepia fotografijom na omotu nas ovaj uradak vraća u drugo desetljeće prošlog stoljeća, prizivajući vrijeme gradnje Panamskog kanala, a isto je vidljivo i iz naziva pjesama: Muddy Meadow, Break to Barranca, Near the Woodpile, In the Cut… Također, skladba Painted Over javlja se u koncertnoj verziji, a pristupačnosti koncepta doprinosi i znatno veći broj vokalnih skladbi u odnosu na prethodne turnejske albume, primjerice Ghostwriter, Half a Smidge, Griptape, Drag Storm Around i druge.

Turneju koja je promovirala dva bljedunjava rada, EP In the Reins (u kolaboraciji sa Samom Beamom iz Iron & Wine) i album Garden Ruin, popratio je još jedan očekivani CD koji je, srećom, bio znatno bolji uradak. Nazvan je Tool Box, a poseban mu šarm pruža ovitak dizajniran od strane Victora Gasteluma, čovjeka odgovornog za prepoznatljivi image sastava (prisjetite se rješenja za Black Light, Hot Rail, Quattro, Even my sure Things fall through…). Čovjek s maskom i aparatom za autogeno zavarivanje na naslovnici mogao bi biti mitski Gilbert koji pogiba u istoimenoj, raritetnoj skladbi, često izvođenoj na prijelazu milenija:

Gilbert works alone, late into the night
Dangling from a freeway overpass
He’s welding rebar and sculpting concrete
They’re paving in the gap way outwest
In off in the distance, the sleepy city shines
He raises his mask to take a look
Slip from the perch, still holding onto his torch
I see him falling just like a burning star.

Pored snovidnih melodija pjesama Lo-Fi Moon, When Bellows Crack i Hair like Spanish Moss te ambijentalnosti jedne When only the Ashes are left ili Above the Branch, posebno se ističe rudimentarna, instrumentalna verzija skladbe News about William koja će iznova biti snimljena za album Carried to Dust (2008.).

Joey Burns & John Convertino

Izgleda dakle kako sastav Calexico ima dva lica – ono javno, koje se može predočiti iz regularnih izdanja te manje više putem nastupa, ali i ono skriveno, dostupno tek najzadrtijim istraživačima i štovateljima rada Joey Burnsa i Johna Convertina. Istina, sva su ova navedena izdanja iznova objavljena kao boxset sastavljen od devet CD-ova, Road Atlas 1998 – 2011 na kojemu se također nalazi i soundtrack za film Circo (2010.) te nekoliko prethodno neobjavljenih skladbi. Također, izdana je i sažeta, jednostruka verzija Selections from Road Atlas 1998. – 2011. koja zainteresiranima može pružiti realan pogled preko zida, u ono skriveno dvorište gdje započinje teritorij druge strane Calexica: pogled na mapu izgubljenih cesta.

Većina bi drugih sastava ovakve projekte proračunato svela na ‘razumni minimum’ koji bi usput dobro unovčila, no kod Burnsa i Convertina to nije slučaj. Oni su svjesni da postoji publika zainteresirana za sve one zanimljive pasaže, kockice, ideje i fragmente koji nisu ušli u finalni krug pri biranju materijala za regularne albume, ne zbog manjka kvalitete već iz razloga što im nedostaje takozvani ‘hitoidni potencijal’, no to im nipošto ne umanjuje vrijednost – već naprotiv.

Učinivši te zapise dostupnima široj publici – a to realno rade još od 1998., sačuvali su od zaborava pregršt melodija koje balansiraju na granici između zaboravljenog skladišta, pustinjske ceste u sutonu, eksperimenta i polusna.

To je jedan od bitnijih razloga zašto volim Calexico. Ali nipošto ne i jedini!