KLFM

Willie Nelson: 80 godina i jedna pjesma/Steve Earle

 

a)      Willie Nelson: 80-ti rođendan i priča o jednoj pjesmi

Vjeorjatno nema toga što prosječni upućeni glazbeni konzument ne zna o legendarnom Willie Nelsonu, čovjeku koji već pet desetljeća uspješno balansira između folka i countryja, i koji po odlasku Johnnyja Casha predstavlja definitivno utjelovljenje outlaw singera. Stoga ovaj uvod neće biti Bog zna kako dugačak – podatke koje su vam promakli ionako možete lako pronači na svemrežju. Točnije, tekst će biti fokusiran na jednu od njegovih najljepših i najintroventnijih skladbi, pjesmu koja je svojom snagom i dubinom podarila sasvim novi pečat jednoj BBC-jevoj televizijskoj mini seriji.

Dokle sežu korporacijski interesi, I nose li katkad zavjeru šutnje? Može li se Zemlja promatrati kao svjesni biosustav koji posjeduje mogućnosti obrane i obnove, i koji su mehanizmi takve regeneracije? Samo su neka od pitanja koja se nameću po gledanju britanske televizijske serije Edge of Darkness.

Pod imenom Na rubu tmine, ovaj sam BBC-jev uradak gledao krajem osamdesetih, kao srednješkolac. Neke su scene očito bile upečatljive tako da nisu izblijedile i nakon više od petnaest godina. Nažalost, prije nekoliko godina je serija snimljena u formi američkog filmskog remakea sa Melom Gibsonom u glavnoj ulozi, pa vas molim da to smeće strogo razlikujete od fenomenalnog izvornika!

Nakon rutinskog dana u jorkširskoj policijskoj postaji, detektiv Ronnie Craven odlazi do fakulteta po svoju kćer Emmu kako bi je odvezao kući. Na prilazu njihovu domu, nepoznati muškarac zaziva ime ‘Craven’ i ispaljuje pun šaržer u Emmu, nakon čega bježi. U šoku, Ronnie je uvjeren da je on trebao biti žrtva, i kako je slučaj povezan sa njegovim angažmanom u sjevernoirskoj policiji desetak godina ranije. Svejedno, umjesto oplakivanja poginule kćeri on radije izabire neku vrstu osobne osvete i pokreće svoju vlastitu istragu, koja ga vodi do Londona i povezuje s ljudima bliskim Whitehallu i MI5, ali i CIA-i.

Jedburgh & Craven: Time of the Preacher

Britanski ogranak; odvjetnik Harcourt i premijerov povjerenik Pendleton predstavljaju određenu podršku Ronnieu Cravenu, ali upravo će američki igrač, agent CIA-e Darius Jedburgh biti onaj okidač, trigger, ključna osoba koja će ga usmjeriti prema pravom putu istrage. Znakovita je scena kada pri prvom susretu Craven i Jedburgh nakon nekoliko whiskyja u mraku i tišini opustjelog noćnog lokala u južnom Kensingtonu zapjevaju Willie Nelsonovu Time of the Preacher, koja od tog trenutka postaje zamalo vodeći motiv ne samo po pozadinskoj prisutnosti, već i po simboličkom usmjeravanju radnje :

 

It was the time of the preacher when the story began
Of the choice of a lady and the love of a man

How he loved her so dearly, he went out of his mind
When she left him for someone, she’d left behind
An’ he cried like a baby
He screamed like a panther in the middle of the night

An’ he saddled his pony
An he went for a ride
It was the time of the preacher in the year of 01
Now the preachin’ is over and the lesson’s begun

 

‘Preacher’ nema veze sa propovjedanjem, barem ne u uobičajenom smislu; jer je to ujedno poprilično udomaćeni naziv za pištolj, ili bilo koje vatreno oružje skraćene cijevi.

Jedan od prvih tragova je pojačana radioaktivnost izmjerena na Emminom lešu. Malo po malo, kristalizira se činjenica: Emma Craven ubijena je zbog svoje aktivnosti u GAIA-i, protipu ekološke organizacije sa ljevičarsko-aktivističkim predznakom i utemeljenoj na teoriji Jamesa Lovelocka o Zemlji kao živom organizmu. Pripadnici GAIA-e su neposredno prije ušli u zaštićeni kompleks bivšeg rudnika Northmoor, sumnjajući kako se u njegovim dubinama skladišti ilegalno proizveden plutonij. Tu su pretpostavku i dokazali, iako je veći broj aktivista poginuo prilikom te akcije, nakon što su djelatnici Northmoora potopili niže razine rudnika. Vođen sa jedne strane neobično otvorenom podrškom Daruisa Jedburgha (‘USA ne gleda blagonaklono na zakulisne plutonijske igre u UK!’), te vizijama duha ubijene kćeri, Craven će se konačno odvažiti na pohod u dubine Northmoora kako bi dobio potvrdu onog što smatra istinom.

Kristov kip u dubinama Northmoora

Northmoor više nije pod nadležnošću Ministarstva obrane već je prepušten indsutrijalcu Bennettu za skladištenje običnog radioaktivnog otpada iz elektrana, dakle nema riječi o navodnoj proizvodnji i skladištenju plutonija. Ipak, kontinuirana Bennettova suradnja sa Jerryjem Groganom, CEO-om američke tvrtke ‘Fusion’ dovodi ovu tvrdnju u pitanje. Kako je sam scenarist Troy Kennedy Martin spomenuo u jednom interviewu, Grogan se može posmatrati kao suvremeni nasljednik srednjevjekovnih Templara, spreman da u svakom trenutku primjeni sva raspoloživa sredstva u korist plutonijskog ‘svetog grala’, i upravo je on siva eminencija svih zbivanja oko Northmoora (‘A man who dreams of building a new Jerusalem in the Milky Way’ – kaže na jednom mjestu Jedburgh za Grogana).

Po istoj analogiji, Martin uvodi Daruisa Jedburgha kao Groganovog vjekovnog oponenta, suvremenog Teutonskog viteza čija je misija barem na simboličkoj razini zaštita europskih granica.

‘Zemlja neće dozvoliti uništenje od strane ljudske rase, već će reagirati!’ – tvrdi Emmina sablast u jednom od svojih susreta sa ocem. Mehanizam reakcije jest crno cvijeće, koje pored simboličke boje ima i praktičku funkciju apsorbiranja topline koja će potom izazvati topljenje ledenjaka na polovima te brisanje ljudske rase, dakle mehanizam koji će Zemlji omogućiti da ispravi pogrešku i pokrene novi ciklus. Dakle, osim znakovite crnine koja ukazuje na greške i na boju kraja jednog razdoblja pogrešnih planova, crnina cvijeća će djelovati kao ogromni akumulator topline i promijeniti relacije u Zemljinom zatvorenom termodinamičkom sustavu.

Craven i Jedburgh će se probiti u sustav Northmoora i doprijeti do ‘vruće komore’ (prostorije u kojoj je uskladišten plutonij) i utvrditi kako je u tom području radijacija pojačana, vjerojatno uslijed oštećenja postrojenja eksplozijom koju su prethodno izazvali aktivisti GAIA-e. Njihovi se putevi tu privremeno razdvajaju; i Jedburgh uzima veći dio plutonija kao dokazni materijal. Craven se naknadno budi u američkoj vojnoj bolnici u blizini Northmoora, svjestan da je kao i Jedburgh primio smrtonosnu dozu radijacije i da mu je vrijeme odbrojano.

Nakon što na summitu NATO-a u Škotskoj iznese dokaze o pravoj prirodi Groganove upetljanosti u situaciju sa Northmoorom i tako osujeti njegove planove, Jedburgh bježi koristeći zaplijenjeni plutonij kao sredstvo ucjene, i još se jednom, sreće sa Cravenom u jednoj lovačkoj kolibi u planini. Tada će priznati kako je radioaktivni metal zapakirao i bacio u obližnje jezero. Tada će posljednji put njih dvoje zapjevati ‘Time of the Preacher’:

 

But he could not forgive her
Though he tried and tried and tried

And the halls of his memories
Still echo her lies
He cried like a baby
He screamed like a panther in the middle of the night

An’ he saddled his pony
An he went for a ride
It was the time of the preacher in the year of 01
Now the lesson is over and the killin’s begun
It was the time of the preacher in the year of 01
An’ just when you think it’s all over, it’s only begun.

 

No, klopka je već zatvorena i brzom intervencijom specijalnih snaga, Jedburg je eliminiran, dok Craven misteriozno nestaje.

Black Flowers

Kraj ove priče nas zatiče pored jednog škotskog jezera, kada britanske vojne snage izvlače plutonij kojeg je Jedburgh potopio. Tu su i Pendleton i Harcourt, i ovom potonjem se učinilo kako je pri odlasku na trenutak uočio Cravenov obris u zalasku sunca na litici.

Ali, to je možda igra svjetla i sjene. Ipak, kamera će u sporom pokretu priječi sa površine jezera na planinsku padinu iznad vode, i na snježnom obronku prikazati zamrznuti kadar crnog cvijeća u cvatu…

Bilo kako bilo, Willijeva je pjesma postigla ono što brojne druge skladbe korištene u filmovima nastoje ali rijetko postižu – ne samo da savršeno dočarava atmosferu (što i nije problem jer je nastala desetak godina ranije), već funkcionira kao središnja os oko koje se gradi čitava priča.

Ovaj izdvojeni uspjeh Willie Nelsona se, eto, može promatrati kao KLFM-ova rođendanska čestitka kultnom kantautoru.

Jer, bit svega se krije u detaljima.

 

b)     Steve Earle

Ako bi trebalo naći frazu koja će najjednostavnije i najvjernije opisati lik i djelo kantautora Steve Earlea, onda bi to definitivno bila bad boy of american folk rock. Kroz pedeset i pet godina života, ovaj je teksašanin prošao poprilično trnovitim stazama, no isto tako je definitivno nešto naučio kroz svoje i tuđe greške. Danas, uz svoje bogato životno iskustvo, par godina odležanih iza rešetki i sa gomilom odličnih albuma, Earle je jedna od ključnih ikona one drukčije Amerike, one zajednice slobodnh država koja se ne podudara sa uvriježenim stereotipima priglupe i debele nacije sa imperijalističkim težnjama, i koja nekako više priziva duhove Jeffersona, Washingtona, Adamsa i Franklina.

Rođen je u siječnju 1955. u virginijskom gradiću Hamptonu, gdje je njegov otac, časnik, radio kao kontrolor leta u zrakoplovnoj bazi američke vojske. No, već se u dobi od dvije godine vraća u obiteljsku postojbinu, državu Texas, gdje ga nakon devet godina obavezne edukacije izbacuju iz sustava školovanja, najvjerojatnije stoga što je već tada počeo ispoljavati svoju avanturističku i pomalo naglu narav. Ali, Stevea to nimalo ne smeta, on svoju budućnost definitivno vidi u glazbenim vodama, tako da se povezuje sa lokalnim glazbenicima, producentima, radio voditeljima i vlasnicima prodavaonica instrumenata i ploča. Moglo bi se reči da je već početkom sedamdesetih njegov životni put bio zacrtan – ili će postati songwriter ili ga neće biti.

Već tih dana Steve bira društvo renomiranih teksaških kantautora, koji ga, očito prepoznavši skriveni potencijal, prihvaćaju kao sebi ravnoga. Tako ga, primjerice, u završnoj sceni dokumentarca Heartworn Highways iz 1974. možete vidjeti u društvu sa Townesom Van Zandtom, Rodney Crowellom, Guy Clarkom i Steve Youngom, gdje kao devetnaestogodišnjak izvodi svoju skaldbu Mercenary Song (ista će biti tonski ponovo zabilježena tek dvadesetak godina docnije, na albumu Train a Comin’).

Pravi početak Steveove glazbene karijere ipak datira nešto poslije, sredinom osamdesetih, kada uz potporu Townesa i Guy Clarka snima svoj prvi album, Guitar Town. Iako još u fazi traženja vlastitog izraza, ovo djelo već može ponuditi neke njegove karakterisične smjernice, poput provokativnih tekstova te folk struktura odsviranih na poprilično žestoki, rockerski način. Iduća ostvarenja kao što su Exit 0 iz 1987, Copperhead Road iz 1988. ili Hard Way iz 1990.  samo cementiraju taj status. Steve se sasvim dobro snalazi u ulozi rock zvijezde, uživa u demoliranju hotelskih soba i zavođenju curica iz prvih redova publike, a nervozni ritam takvog načina života ublažava sve većim dozama alkohola i heroina. I tako mladi Steve Earle ulazi u začarani krug, a koju godinu kasnije postaje jasno da je stigao do one krajnje granice, čiji ga prelazak može koštati života i pretvoriti u još jednu polovičnu legendu koja nije rekla ni upola od onoga što može. Srećom, koliko to god ironično zvuči, jedna ga policijska racija praktički spašava.

Zbog određene količine heroina, očito vrlo veće od ‘one za osobnu uporabu’, a o posjedovanju vatrenog oružja bez dozvole da i ne govorimo, Steve Earle sredinom 1992. izlazi pred gospodina Suca, koji mu izriče kaznu zatvora uz obavezne mjere liječenja od opijatske ovisnosti. Dvije godine provedene u izolaciji rezultiraju zrelim plodom, jer, po izlasku na slobodu krajem 1994, Earle je, kako sam kaže, novi čovjek. Očišćen od droga i alkohola, te napunjenih kreativnih baterija, vraća se svojoj životnoj ljubavi – glazbi, i pun optimizma nastavlja karijeru. Ali, boravak u zatvoru je kod inače ljevičarski nastrojenog Earlea potaknuo na vibriranje još jednu internu žicu u sklopu njegovog humanističkog pogleda na svijet. Postaje žestoki protivnik smrtne kazne, i počinje se dopisivati sa Jonathanom Wayneom Noblesom, osuđenikom koji u death row-u teksaškog zatvora Ellis provodi svoje zadnje godine očekujući izvođenje pred egzekutora. Dotični je Jonathan krajem ljeta 1986. na neobično okrutan način i bez povoda tijekom uvjetnog dopusta mesarskim nožem iskasapio dvije dvadesetogodišnje djevojke, Mitzi Nalley i Kelley Farquar, a Mitzinog dečka Rona pretvorio u poluslijepog doživotnog invalida. Između besćutnog ubojice i preporođene rock zvijezde rađa se neobično duboko i iskreno prijateljstvo. Nakon destak razmijenjenih pisama i nekoliko susreta, Earle, možda naivan a možda sposoban vidjeti dublje od zatvorskih psihologa započinje bespoštednu kampanju za spašavanje čovjeka koji je zasigurno razorio više od tri života. Vjera u iskupljenje i pokajanje? Pa, o svemu ovome možda najbolje govori Steveova skladba Ellis Unit One, objavljena na prigodnom soundtracku za film Dead Man Walking. Vjerovali mi ili ne u Jonathanovo iskreno pokajanje zbog počinjenog, jedan čovjek nije vjerovao. Zvao se George, po ocu, i u to vrijeme, krajem devedesetih više je vremena trošio na pripremu vlastite kampanje kao republikanski predsjednički kandidat nego što je obavljao zadane mu dužnosti teksaškog guvernera. Tako je, unatoč zalaganju ne samo Stevea Earlea, već i ključnih katoličkih intelektualaca iz Texasa, guverner George W. samo letimično pogledao Jonathanov zahtjev za pomilovanjem, bacio ga u koš i vratio se građenju karijere. WASP-ovci su se radovali: jedan katolik manje!

Steve Earle, dokazani borac protiv smrtne kazne

Pogubljenje Jonathana Noblea u jesen 1999. bilo je jedno od najpotresnijih iskustava u Steveovu ionako potresnom životu. Sam ga je osuđenik zamolio da prisustvuje egzekuciji kao njegov svjedok, a posljednjih nekoliko sati prije konačnog čina, Jonathan, koji se u međuvremenu vratio katoličanstvu svojih mladih dana, i iskupljeni protestant Steve su proveli razgovarajući o Bogu, grijehu, kazni i oprostu. Steve tvrdi kako je Jonathan, u trenu kad su kemikalije iz smrtonosne injekcije započele intoksikaciju njegova krvotoka zapjevao Silent Night, no nije ju dovršio – u trenu kad je došao do stiha mother and child, prekinuo ga je samrtni hropac. Ovaj grumen gorkog iskustva je Steve uobličio u potresnu baladu Over Yonder (Jonathan’s Song).

 

The warden said he’d mail my letter
The chaplain’s waitin’ by the door
Tonight we’ll cross the yard together
Then they can’t hurt me anymore.

I am going over yonder
Where no ghost can follow me
There’s another place beyond here
Where I’ll be free I believe.

Give my radio to Johnson
Thibodeaux can have my fan
Send my Bible home to Mama
Call her every now and then.

I suppose I got it comin’
I can’t ever pay enough
All my rippin’ and a runnin’
I hurt everyone I loved.

The world’ll turn around without me
The sun’ll come up in the east
Shinin’ down on all of them that hate me
I hope my goin’ brings ’em peace.

 

Unatoč proživljenom paklu posljednjih Jonathanovih dana, kao i paklu raspada vlastitog braka, Steve je u novi milenij ušao kao borac i optimist. Kako i ne bi, kad njegova domovina prolazi taman kroz najgore trenutke svoje povijesti, još od napada na Pearl Harbour! Islamistički teroristi kroz dotad neviđeni pakleni scenario razaraju njojorške tornjeve WTC-a te dio Pentagona, što na kraju dovodi do udruživanja većine slobodoumnih zemalja u antiterorističku koaliciju. Ipak, dio javnosti smatra kako zakoni donešenog Patriotskog akta vladi daju isuviše odriješene ruke ne samo u  borbi protiv terorizma, već i u sputavanju ljudskih prava vlastitih građana. Steve konačno postaje jedan od glasova savjesti takve, kritički nastrojene  Amerike. Ne ulazeći u to koliko je Steve Earle u pravu kada brani lokalne, dakle američke talibane poput islamskog konvertita Johna Walkera ili kada rat protiv terorizma imenuje ratom industrijalaca, on te teme ipak uobličuje u savršene skladbe kroz koje se sukobljuju stavovi, gledišta i interesi. A sad, sporno je koliko je John Walker, američki taliban za kojeg se Steve zauzeo u stvari bio bezopasan. I Timothy McVeigh, Dylan Klebold i Eric Harris su bili, kako bi Steve rekao, obični američki dečki, a petljali su sa daleko bezopasnijom ideologijom od islamizma, svejedno izazvavši užase poput Oklahoma Cityja ili Columbinea. U tom svijetlu, očito nije trebalo mirno čekati da se Walker opaše eksplozivom i raznese u nekom lokalu ili trgovačkom centru. No neću se svađati sa Steveom, i oprostit ću mu pogled na samo jednu stranu medalje, ionako bih izvukao deblji kraj pošto on zna biti preagresivan u nametanju svojih stavova, a i radikalnije poimanje pojma ljudskih prava i elementarnih sloboda zahtjeva upravo takav gard kakvog zauzima Steve. Stoga se vratimo glazbenom background istog razdoblja. Nižu se provokativni i odlični albumi poput Transcendental Bluesa (2000.), Jerusalema (2002.), The Revolution Starts Now (2004.) i Washington Square Serenadea (2007.), dokazujući kako velikani Guy Clark i Townes Van Zandt nisu bili u krivu kad su se dvadesetak godina ranije zauzeli za mladog, autodestruktivnog kantautora u začetku. Od povratka na scenu, Steve će svoje roots rock albume često bojati nijansama bluegrassa, komornog folka, countryja pa i hard rocka, ali se nikad neće isuviše udaljiti sa teritorija kojeg je sam definirao i na kojemu se odlično snalazi. Uostalom, nije to nikakva novost, taj je obrazac koristio i u predzatvorskoj fazi!

Učenik i učitelj: Steve Earle i Townes Van Zandt

Prijateljstvo sa Townesom je pak posebna priča. Taman u vrijeme Steveovog ‘isklupljenja’ i povratka na scenu (a to je ujedno i bilo vrijeme njegova urgiranja za Jonathanov život), umire njegov uzor i mentor, legendarni (malo je kazati legendarni za čovjeka kojeg sam Bob Dylan smatra većim od sebe) Townes Van Zandt. Raspušteni život uz obilate porcije votke i heroina presjekli su njegovo srce, koje je prestalo kucati na Novu 1997. Stevea je ova smrt potresla mnogo jače no što je ikad bio spreman priznati – uostalom, njegov sin iz prvog braka nosi ime Justin Townes Earle, što je pametnom dovoljno. Iako je Steve Earle uspio stvoriti formulu savršene kohabitacije folka i roots rocka, dakle onu istu za kojom su godinama manje ili više bezuspješno tragali ljudi poput Boba Dylana, Brucea Springsteena ili Toma Pettyja, njegov je izričaj ipak pod direktnim Townesovim utjecajem, što se lako zapaža na nekim akustičnim djelima iz devedesetih (posebno na Train a Comin’, prvoj ploči snimljenoj po izlasku iz zatvora), te na ostvarenjima iz novog milenija, čije je prvo desetljeće Steve zaključio albumom obrada skladbi svojeg mentora. To ostvarenje, nazvano jednostavno Townes donosi neka od ključnih mjesta iz opusa velikog kantautora, naravno, po Steveovu viđenju (netko drugi se vjerojatno neće složiti, i prigovoriti izostavljanju kultnih balada poput Snowin’ on Raton, Dollar Bill Blues, Nothing ili Buckskin Stallion, a da ne govorimo o Waiting Around to Die). Ipak, treba imati u vidu kako je to autorov osobni spomenik Townesu Van Zandtu i kako za svaku uvrštenu te obrađenu pjesmu postoje čvrsti razlozi, uglavnom poznati samom Steveu.

Od polovice devedesetih, točnije od albuma ‘I feel alright’ (1996.), Steve Earle  na omotima svojih albuma koristi prepoznatljive ornamentične radove čikaškog slikara i dizajnera Tonyja Fitzpatricka

 

I’ll never get out of this World alive (2011.) je konceptualan uradak, pošto je već pri samoj zamisli temeljne structure albuma Steve predočio i istoimenu knjigu, koju će objaviti nedugo po izdavanju CD-a. Iako u melodijskoj i strukturnoj građi pjesama nema nekih bitnijih pomaka – no, kvaliteta je i dalje neupitna, bitno se krije na drugom mjestu, u samoj radnji koja je neka vrsta kod Stevea već viđenog puta ka svjetlu, ka pročišćenju, s tim da će mu (ili barem glavnom junaku koncepta) pomoći i neke kultne sablasti poput one legendarnog Hanka Williamsa!

Zasad posljednji album Steve Earlea jest Low Highway, objavljen sredinom travnja tekuće nam 2013. Da ne bi smo trošili dragocjeni prostor, sve što vas uistinu zanima možete pronaći na ovom linku, odnosno recenziji dotičnog uradka.

Uglavnom, danas je Steve Earle institucija, autor sa brojnim sljedbenicima čiji se svaki novi projekt isčekuje sa slatkom zebnjom. Za neke glas američke savjesti, za druge pak glazbeni ekvivalent Michaela Moorea (s tim da ova poredba uopće ne stoji, posebice zbog činjenice da je Moore dokazani lažljivac i manipulator koji često sugerira isforsirana liberalna stajališta teško prihvatljiva ne samo u današnjoj USA), a trećima samo odličan glazbenik koji uspješno odmjerava žestinu rock pristupa sa tihom ljepotom folk balade, uz tekstualne ovitke socijalne i ljubavne tematike (pojedinci ovu zadnju konstataciju, tj. mišljenje trećih pakiraju u frazu Springsteen za intelektualce). U svakom slučaju, dobro je da postoji jedan budni kritičar, svijestan današnjih tokova kako u Americi tako i u svijetu.