Pink Floyd – The Endless River (2014.)

Rijetko je koji album izazvao toliko bure, podjelivši štovatelje pojedinog sastava u međusobno sukobljene tabore. Zlobnici će reći kako je ta podjela jedini uspjeh koji je ‘The Endless River’ polučio, no na njihovu žalost, istina je drugačija. Riječ je o iznimnom ostvarenju, remek djelu koje dostojno okrunjuje pola stoljeća dugu karijeru najveće rock institucije i jednog od najprogresivnijih sastava svih vremena!

 

Malo je koji glazbeni album izazvao takvo lomljenje kopalja te svrstao poklonike određenog sastava u dva suprotstavljena tabora kako je to uradio The Endless River, posljednji album Pink Floyda, službeno objavljen 7. studenog. Prepucavanja su započela još i prije nego što je obznanjena službena koncepcija albuma. Dio tvrdolinijaša je smatrao kako Pink Floyd sveden na dvojku Gilmour – Mason više ne predstavlja istinski duh sastava, dok oni najokorjeliji fanovi ionako negiraju postojanje te najveće rock institucije nakon što ju je 1985. napustio dugogodišnji bas gitarist, ključni tekstopisac i autor većine materijala od albuma The Dark Side of The Moon (1973.), George Roger Waters. Poprilično zaoštrena situacija, zar ne? Kaos bi vjerojatno bio potpun da su na bojno polje izišli i pristaše Syda Barretta, za koje priča o Pink Floydu završava njegovim protjerivanjem iz sastava davne 1968. Koliko god ova zadnja solucija izgledala karirirana, bila je vrlo vjerojatna. Potpisnik ovih redaka osobno poznaje nekolicinu ljudi takvog mišljenja, no mišljenje je kao i dupe – ima ga svatko.

Ipak, krenimo kronološki.

coverPočetkom srpnja tekuće godine, Gilmourova je žena Polly Samson na svojem Twitter profilu objavila posve neočekivanu vijest o novom albumu Pink Floyda koji bi trebao biti objavljen tijekom jeseni. Idućih su se dana doznali neki ključni podaci – album se zove The Endless River i sastavljen je uglavnom od glazbenih segmenata koji su nastajali za vrijeme snimanja The Division Bella, dakle 1993. i 1994., a njihovo autorstvo uglavnom potpisuje klavijaturist Richard William Wright, koji je nažalost preminuo u rujnu 2008. Takvo eterično prisustvo Wrightove sablasti donekle je umirilo one koji su Gilmouru i Masonu uskraćivali pravo prezentiranja novog materijala pod svetim imenom Pink Floyd, no javile su se neke nove dvojbe.

Kada je u rujnu već bilo sasvim jasno kako će The Endless River, uz neke natruhe novog materijala, biti uglavnom sastavljen od Wrightovih glazbenih minijatura dorađenih od strane Gilmoura i Masona, čak su i najveći skeptici mogli vizualizirati ako već ne koncept, onda barem obrise albuma u nastajanju. Javljaju se tada i poprilično neupućeni novinari koji svim žarom žele znati hoće li na tom nadolazećem uratku svoj trag ostaviti i Roger Waters. No, pitanje je već u korijenu glupo i bespredmetno, pošto zadnjih 29 godina dotični uporno tupi kako više nije član sastava. Nažalost, nekima ne ulazi u glavu, primjerice onima koji su se tijekom njegova dva hrvatska nastupa u sklopu nedavne The Wall turneje (Zagreb 2011. i Split 2013.) šepurili u majicama s brojnim ‘Pink Floyd’ logotipima, pa čak bez imalo srama zbog vlastite gluposti čavrljali o tome kako idu na koncert Pink Floyda.

Pustimo sad Watersa, čovjek se očigledno još odmara nakon iscrpljujuće trogodišnje turneje, a možda je već započeo i rad na najavljenom novom samostalnom albumu.

Postavivši temelje na Wrightovim klavijaturističkim zapisima s The Division Bell sessiona, bubnjar Nick Mason i gitarist David Gilmour okupljaju sviralačko-producentsku ekipu zvučnih imena kao što su Phil Manzanera (ex Roxy Music), Martin Glover (Killing Joke), Alan Jackson, Guy Pratt, Jon Carin, Bob Ezrin i brojni drugi. Nakon više od godinu dana snimanja, dosnimavanja, miksanja i finalizacije, pred nama je album koji se s punim pravom može nazvati remek djelom, 59 minuta vrhunske glazbe možda za Pink Floyd neuobičajeno posložene u nisku uglavnom kratkih brojeva, no neupitne kvalitete. Istina, ta kategorija nije ujednačena trajanjem čitavog albuma, pa će iskusniji slušatelj primijetiti kako njegova druga polovica podbacuje u nekim trenucima. Razlog ovoj neujednačenosti se može pronaći u autorskim kreditima: dok prvih četrdesetak minuta uglavnom donosi dorađenu i studijski pročišćenu Wrightovu zaostavštinu od prije dvadesetak godina (uključujući i jednu skladbu iz davne 1969., odnosno varijaciju na pjesmu Summer ’68 s albuma Atom Heart Mother ovdje nazvanu Autumn ’68,), drugi je dio The Endless Rivera više manje satkan od pjesama koje potpisuje David Gilmour. Zamjerate mu podbačaj? U tom slučaju ne koristite dobro svoje moždane polutke. David je, naime, neposredno prije objavljivanja ovog albuma obznanio kako iduće, 2015. izlazi njegov četvrti samostalni album, a u tom svjetlu treba promatrati i spekulacije o lanjskoj Gilmourovoj studijskoj suradnji s Davidom Crosbyjem i Grahamom Nashom, koji su, na koncu, sudjelovali kao prateći vokali i na njegovom prethodnom solo uratku, On The Island iz 2006. Debeli ex-hippy Ameri nisu tu bili zbog ovog albuma, već zbog predstojećeg Gilmourovog samouprizorenja.

U čemu leži onda ta suštinska veličina The Endless Rivera koju ljudi suženog rezona ne žele ili ne mogu vidjeti i prihvatiti je? Najjednostavniji odgovor jest da takvi žive u prošlosti, smatrajući Pink Floyd opakom rock mašinerijom koja nužno proizvodi spektakularne višeminutne vokalno-instrumentalne skladbe. No, ovdje smo suočeni s nečim drugim, pošto The Endless River nipošto nije klasičan album Pink Floyda (bar ne u onom smislu u kojem su to The Dark Side of The Moon ili The Division Bell), već je to homage album. Dobro ste pročitali, to je album posveta prijateljima koji su napustili ovaj svijet, poput spomenutog Richarda Wrighta te dugogodišnjeg dizajnera omota Storma Thorgersona (negdje tu lebdi još jedan duh kojega je nemoguće izbaciti iz legende o najboljem bendu svih vremena, onaj Syda Barretta), pa i onim prijateljima s kojima se komunicira tek rijetko i šturo. Nazovite to ‘izgubljenom sposobnošću razgovora’ s nekim tko je, uz povremene iznimke, već tri desetljeća ‘lost for words’. Istinski štovatelji ionako jako dobro znaju tko je ta četvrta, nekoć ključna mada previše samovoljna cigla u građevnom tkivu Pink Floyda.

Wright, Gilmour i Mason u vrijeme rada na albumu 'The Division Bell' (1994.)

Wright, Gilmour i Mason u vrijeme rada na albumu ‘The Division Bell’ (1994.)

U čisto glazbenom smislu, priložene skladbe probadaju u ključna mjesta floydovske ostavštine, no njihov je zvuk svejedno pretpostavljen suvremenim standardima, što ne treba čuditi kad je u pitanju sastav koji je uvijek predstavljao avangardu, posebice po pitanju snimanja i produkcije. Tako primjerice Sum i It’s What’s We Do donose dašak albuma Wish You Were Here (pada li Vam na pamet Welcome to The Machine?), Skins pak priziva ambijent The Walla na kojemu je Gilmourova uloga ionako podcijenjena, dok Night Light te dvodijelna Alons-Y (dio 1 i 2) dozivaju u sjećanje ranu post-Watersovsku fazu, konkretno album The Momentary Lapse of Reason. The Endless River se odjavljuje jedinom skladbom koja nije čisto instrumentalna već sadrži i Gilmourov vokal; pjesmom Louder Than Words koja glazbeno priziva njegove recentne samostalne radove (On The Island, da još jednom ponovim), a pažljivom analizom teksta ćete uočiti kao se David ovdje još jednom upušta u jednostrani verbalni konflikt s Rogerom Watersom. No, to je uzajamna boljka. Sjetite se primjerice Rogerovog albuma Amused to Death iz 1992. Waters je mjesecima pokušavao od Stanleyja Kubricka ishoditi prava na korištenje govornih dionica iz filma 2001: A Space Oddissey. Pitate se zašto? Valjda bi na albumu savršeno zvučao zabrinuti glas brodskog računala HAL 9000: Dave, do not do that. Please, Dave! No! Srećom, Stanley je nanjušio prevaru, ili je samo Rogeru vratio lopticu za njegovo odbijanje glede korištenja segmenata albuma Atom Heart Mother u filmu A Clockwork Orange.

U redu, to su međusobna podbadanja dva uistinu genijalna ostarjela čovjeka. A što je s nama koji smo rođeni u jeku klimaksa međunarodne popularnosti Pink Floyda? Kakav je naš stav prema ovom izvrsnom albumu? Pojedinci ga s pravom smatraju krunom nad skoro pet desetljeća dugom karijerom jednog nebeskog sastava, dok se drugi ne libe fraza poput ‘smeća’ ili ‘nećega što može proći kao pozadinska glazba za lift’.

E, pa kad smo kod pozadinske glazbe, ne zaboravite da su na tom području svoje velike uspjehe ostvarili velikani poput Briana Enoa ili Roberta Frippa. Vjerojatno ovim ‘liftašima’ ta imena ništa ne govore, ali pustimo sad to.

Važno je samo jedno – Pink Floyd su svoju pola stoljeća dugačku karijeru zaključili na najbolji mogući način, albumom koji naizgled rasut u niz nepovezanih minijatura u sebi krije snažnu koherentnost i na taj način priča iskrenu priču o njima, od početka do kraja.

I to bi bilo to.

Svi vi koji ste se barem jednom u životu poistovjetili s glazbom sastava Pink Floyd, ili možda se veselili i plakali uz istu, dođite da Vas zagrlim. Ostali, odjebite i vratite se svojim playerima…

… jer nešto o životu (mada ne previše) se može naučiti i od pojava tipa ABBA ili Boney M!

 

Vjeran Stojanac

13/11/2014

autor: Vjeran Stojanac

Tags: , , , , , , , , , ,