KLFM

Kunst & Liebe Frequency Machine

Calexico

Calexico je jedan od onih sastava koji naizgled ne donose revolucionarne pomake u suvremenoj glazbi, no njihovo eklektično slaganje stilova i utjecaja nije nikakav ambiciozni pastiš, već jedinstven primjer suživota trendova koji se na zanimljiv način stapaju u funkcionalan zvučni amalgam. Od folka do jazza, od bluesa do surf rocka, od eksperimentalne glazbe do spaghetti western soundtracka – sve su to trase kojima je Calexico kročio stvarajući svoj karakteristični izraz!

 

 

Calexico je jedan od onih sastava koji naizgled ne donose revolucionarne pomake u suvremenoj glazbi, no njihovo eklektično slaganje stilova i utjecaja nije nikakav ambiciozni pastiš, već jedinstven primjer suživota trendova koji se na zanimljiv način stapaju u funkcionalan zvučni amalgam. Od folka do jazza, od bluesa do surf rocka, od eksperimentalne glazbe do spaghetti western soundtracka – sve su to trase kojima je Calexico kročio stvarajući svoj karakteristični izraz!

 

 

 

Na samom je koncu osamdesetih kalifornijski sastav Giant Sand konačno pronašao dugo traženo uravnoteženje. Nakon četiri odlična ali i poprilično nervozna albuma stasala na marginama paisley zvuka, prva se postava rasipa, no bubnjar John Convertino očito i dalje vjeruje upornosti i kreativnoj snazi Howe Gelba. Nakon što u formi dvojca dovrše Long Stem Rant (1991.), jedan od svojih ponajboljih albuma uopće, Giat Sand će u svoja njedra primiti još jednog člana, akademski obrazovanog multiinstrumentalista Joey Burnsa te na taj način zaokružiti trojac koji će kroz desetak godina snimiti isto toliko albuma te do savršenstva dovesti Gelbovu pustinjsku viziju.

 


 

Giant Sand početkom devedesetih: Joey Burns, Howe Gelb i John Convertino

 

Skoro relociranje u Tucson, Arizona; obilje ideja i stilova kao i izražena fluktuacija vanjskih suradnika djelovali su kreativno i poticajno na Convertina i Brunsa, tada ustaljene u formi ritam sekcije Giant Sanda. Negdje u vrijeme gostovanja Billa Elma na eskperimentalnom live albumu Backyard Barbecue Broadcast (1995.), dotični će dvojac s njime pokrenuti side-project Friends of Dean Martinez, sastav koji će americanu suočiti sa izazovom lounge glazbe, ambijentala i eksperimentalne elektronike. No, Elmovi dugi instrumentalni pasaži odsvirani na pedal steel gitari uparenoj sa mnoštvom dodatnih efekata instantno postaju zaštitni znak novopokrenutog projekta, težeću gušenju ne baš zanemarivog autorskog upliva Joey Burnsa i Johna Convertina. No, u trenutku kada oni napuste Elmov sastav, Calexico će postojati već pune dvije godine!

Ideja o pokretanju Calexica vjerojatno i nije u tolikoj mjeri vezana sa nemogućnošću Burnsa i Convertina da se kreativno izraze u okvirima koje je zacrtao Bill Elm, koliko uz njihovo nastojanje da ne dođu u nepotrebni sukob sa Howe Gelbom pomjerivši razvojni put zajedničkog sastava sa zacrtanog kursa. Štoviše, oni će kao ritam sekcija Giant Sanda djelovati sve do početka novog milenija, odnosno albuma Chore of Enchantment (2000.), kada dogovorno odlaze – ne uslijed svađe ili ikakvih razilaženja po kreativnom planu, već zbog činjenice da je Calexico u međuvremenu prerastao svoju primarnu intenciju te postao bitno poznatije ime od njihovog izvornog matičnog sastava.

 

John Convertino i Joey Burns, a.k.a. Calexico

 

U samim je začecima Calexico djelovao u formi multiinstrumentalističkog dueta koji je svoj prvi uradak, danas raritetnu lo-fi kasetu Superstition Highway (1995.) snimio radikalnim ‘do it yourself’ pristupom u dnevnoj sobi obitelji Burns. Većina skladbi sa ovog uradka će se u nešto razraađenijem obliku iduće godine naći na prvom regularnom izdanju Calexica, albumu Spoke. Taj uradak, uglavnom sastavljen od kraćih instrumentalnih krokija i tek poneke dulje kompozicije ipak najvješćuje ono što će vrlo brzo doći do izražaja i postati konstanta u djelovanju sastava. Jer, Black Light (1998.) će na najbolji način pokazati što Calexcio jest: projekt dvoje lucidnih i uigranih glazbenika koji pod opnom americane krije savršen sklop stilova i utjecaja u rasponu od countryja i tex mexa preko jazza, karipske glazbe i hispano utjecaja, Morriconeovog spaghetti western naslijeđa pa sve do istočnoeuropskog folka i klezmera, a koji nikada ne zalazi u opasnost da postane preambiciozni i samodostatni pastiš. Zanimljivo je kako će upravo na pripadnoj turneji sastav započeti sa praksom izdavanja ‘paralelnih’ albuma, redovito limitiranog tiraža, a koji će se distribuirati isključivo na koncertnim štandovima te putem fan clubova. Prvi je u nizu bio EP ’98-’99 Road Map, na kojemu se između ostalog nalaze i proširena verzija odličnog instrumentala Man goes where the Water flows (izvorno na Black Lightu), te ambijentalni space/surf Glowing Heart of the World. U narednim će godinama ovakav pristup iznjedriti slična ostvaranja koja u pravilu ne zaostaju za svojim studijskim parnjacima: Travelall, Aerocalexico, koncertni zapis Scrapping, Book and the Canal, Toolbox i druge.

 

 

Hot Rail iz 2000. nastavlja uhodanom trasom prethodnika, mada je primjetna djelimična ‘popizacija’ zvuka. Riječ je tek o pojedinim produkcijskim segmentima, tako da u konačnici opet imamo odličan album uz, istina, nešto više radiofoniočnih hitova kao što je primjerice Ballad of Cable Hogue. Proces građenja vlastitog identiteta na ikonografskoj pa i široj geografsko-kulturološkoj razini, započet još na Spokeu te razvijen na Black Lightu ovdje posebice dolazi do izražaja. Manevarski prostor Calexica su individualne priče utkane u lokalnu mitologiju i lifestyle suncem sprženih pustinja sjeverog Mexica te jugozapada Sjedinjenih Država, a sveukupni dojam zaokružuju prepoznatljiva grafička rješenja losanđeleskog umjetnika Victora Gasteluma. U vrijeme objavljivanja Hot Raila, Burns i Convertino će konačno i službeno napustiti Giant Sand, no sa Gelbom će i dalje ostati u dobrom prijateljskim i poslovnim odnosima.

Nakon uspješne svjetske turneje sa novopridošlim, proširenim članstvom, sastav se u jesen 2002. vraća u studio te razrađuje skaldbe za četvrti regularni album, Feast of Wire koji će se pojaviti u ožujku naredne godine. Ovoga su puta čak i najgorljiviji kritičari začepili svoja pogana usta, pošto se novom uratku Calexica doslovno nije mogla smjestiti niti jedna uočljiva zamjerka. Bend je otišao korak dalje, te koristeći uvijek uspješne metode travestije i parodije uspješno popunio strukturu albuma donekle eksperimentalnim no odlično uklopljenim motivima. Takve su skladbe Attack el Robot! Attack!, koja priziva duh niskobuđetnih SF filmova iz četrdesetih i pedesetih (pada li vam na pamet Ed Wood?) ili latinizirana Guero Canelo, no gro albuma i dalje zauzimaju eklektične vokalno instrumentalne kompozicije poput Quattro, Woven Birds, Not even Stevie Nicks,   te atmosferične minijature Whipping the Horse’s Eye, Dub Latina ili Pepita. Ulogu radijskih uspješnica ovdje će preuzeti Sunken Waltz i socijalno angažirana Across the Wire.

 

Convertino i Burns. Veliko hvala g. Tomu Sheehanu na ustupanju autorskih prava za ovu vrhunsku fotografiju!

 

Idućih će nekoliko godina predstavljati period svojevrsne stagnacije za Calexico. Ponajprije, EP In the Reins (2005.) je zakazao. Uzevši u obzir kako je riječ o materijalu čiji je autor vrsni Sean Beam (Iron & Wine), neuspjeh je poprilično neočekivan, a odgovor najvjerojatnije leži u sasvim očitoj činjenici da unatoč povremenim obrada drugih autora (Minutemen, Clash, Nick Drake, Joy Division) Calexico najvjernije zvuče kada izvode vlastite skladbe. Srećom, zajednička je turneja donekle popravila sveukupni dojam, mada se na njoj sastav trebao izboriti sa još jednim demonom – relativno mlakim albumom Garden Ruin iz proljeća 2006. Za razliku od prethodnih ostvarenja, ovdje je ‘pustinjski’ utjecaj smanjen na najmanju moguću mjeru, a skladbe su odjevene u jednolično pop rock ruho. Daleko od toga da je Garden Ruin promašaj – na albumu ima sasvim solidnih skladbi (Cruel, Bisbee Blue, All Systems Red), no promatrajući čitavu razvojnu liniju Calexica, dobiti će tek osrednje ocijene.

Srećom, ovo je bila tek prolazna faza dvojbi, preispitivanja i kreativnih kriza, što je 2008. potvrđeno veličanstvenim ostvarenjem Carried to Dust, zasad posljednjim službenim albumom ovog sastava. On nema bezbrižnost (a moglo bi se kazati i retardiranost) prethodnika Garden Ruin, što nije mana, naprotiv! Skladbe opet imaju glavu i rep, i što je još bitnije, onu melankoličnu atmosferu karakterističnu za Calexico.

Već druga kompozicija na albumu, potencijalni hit Two Silver Trees svojim kortljajućim monotonim ritmom priziva trenutke koji su ostali zakopani na razmeđi stoljeća, u vremenu kada je sastav konačno izronio na površinu. Sličnu nostalgičnu crtu ranog Calexica nudi i slijedeća pjesma, News about William, prekrasna skladba o čijem značenju fanovi još lome koplja. Iako prevladava mišljenje kako tekst govori o prijatelju Joey Burnsa koji je izvršio samoubojstvo (netko je Joeyju navodno prišao na tulumu i zapitao ga ‘do you hear news about William?’), no neke indicije upućuju na to da je posvećena Williamu Gelbu, Howeovu ocu koji je umro upravo pred snimanje albuma, a kao mogući povod se spominje i uragan Katrina (… then came the strom that washed the roads out … they parted for Cathy and her bitter news …). House of Valparaiso sa svojim latino utjecajima i baladičnom strukturom je posveta svim pojedincima raseljenim diljem Čilea u vrijeme Pinochetove vlasti. Bend on the Road je prozračno tkanje u duhu Hot Raila, prožeto svim karakterističnim zaštitnim znakovljem ovog sastava – Burnsovim gitarskim minijaturama i vokalom na granici čujnosti, te Convertinovim prepoznatljivim ritmom, dok je instrumentalna El Gatillo je direktan homage pjesmi Trigger, čestom koncertnom favoritu Calexica u drugoj polovini devedesetih. Fractured Air sa podnaslovom Tornado Watch je još jedan kandidat Calexicov house of fame. Album završava dvijema kompozicijama pomalo sablasnog ugođaja; Red Blooms koja dočarava tišinu snježne moskovske noći, te zaključnom Contention City, ambijentalnim draguljem u kojem gostuje Douglas McCombs, bas gitarist sastava Tortoise.

 

Prepoznatljiva grafička rješenja Victora Gasteluma su znatno pridonijela vizualnoj percepciji Calexica

 

Ono što definitivno bode oči jest Burnsovo pomjeranje težišta na socijalno i politički angažirane teme. Iako je taj proces započeo još davno, skladbama poput Across the Wire koja referira na meksičke imigrante što u potrazi za boljim životnim uvjetima nelegalno prelaze granicu Sjedinjenih Država ili pak All Systems Red kojom autor neskriveno iznosi svoja ljevičarska uvjerenja, upravo će na albumu Carried to Dust takav model doći do punog izražaja. Uostalom, uvodna pjesma nosi naziv Victor Jara Hands. Jara je bio čuveni čileanski pjesnik i kantautor koji je početkom sedamdesetih, u vrijeme Pinochetovih progona uhićen te sa većim brojem ‘nepodobnih’ zatvoren na gradskom stadionu u Santiagu. Znajući da je upravo njegova glazba moćan medij (sjetite se Bona i skladbe One Tree Hill sa albuma Joshua Tree: Jara sang his song, a weapon in the hands of love…), falangisti su mu polomili obje ruke, no on je i u takvom stanju nastavio pružati potporu kolegama, svirajući gitaru ležeći na tlu. Burns je ipak izbjegao suvišnu patetiku napisavši upečatljivu i iskrenu pjesmu iz čije se pomalo ležerne durske melodije tek letimičnim pogledom/preslušavanjem ne može naslutiti sva sadržana dubina i simbolika.

Iako je Carried to Dust, kako je već kazano trenutno zadnji regularni album Calexica, soundtrack za (istoimeni) film Circo iz 2010. pojedini kritičari tretiraju kao također službeno izdanje. U korist takvog mišljenja podilazi činjenica da album nije objavljen u sklopu onog ‘tour – fan club’ niza, no manjak vokalnih kompozicija kao i izražena fragmentiranost u vidu kratkih, skoro minijaturnih tema ipak smješta Circo u tu pomalo zapostavljenu ali svejedno vrijednu nisku istinskih remek djela.

Znakovito, nedavno je objavljena kompilacija Selections from Road Atlas: 1998 – 2011 koja nudi ponajbolje trenutke sa upravo takvih, široj publici teško dostupnih izdanja. Ukoliko je prihvatimo kao trenutačno skretanje interesa na vrijedne ali zaboravljene dragulje koji će nam preokupirati pažnju dok nas Burns, Convertino i društvo ne iznenade novim odličnim uratkom, situacija je više nego povoljna. Uostalom, tom vrhunskom kreativnom dvojcu nikada nije nedostajalo entuzijazma i optimizma, tako da bi njihova sljedba u najmanju ruku trebala dijeliti isti stav!

 

autor: el5egundo, 28/02/2012

, , , , , , , , ,

Vezane objave

Arhiva

Brian Eno

20:00–23:15 Subota 28.9.2019.

“Cluster Analysis/Mechanize Something Idiosyncratic/Ghost Echoes/Define an Area as `Safe’ and use it as an Anchor” /from Oblique Strategies/

Roy Harper

20:00–23:00 Subota 29.4.2017.

Ovotjedno je izdanje eXita posvećeno Roy Harperu, čovjeku čije je djelo definiralo domenu progresivnog folka, i koji se unatoč četverogodišnjoj izdavačkoj i izvođačkoj stanci nema namjeru još povući!

No eXit, for a time being!

29/07/2016.

Upravo tako – uredništvo si dozvoljava kratku, dvotjednu pauzu u cilju sređivanja dojmova i punjenja kreativnih baterija. Čujemo se opet sredinom kolovoza!

The Crossroad Sessions: 1974. & 1983.

25/09/2014.

Svi se ponekad nađu na životnim ktižanjima, na sjecištima puteva ne znajući kojim pravcem krenuti. Savjeti i podrška u takvim situacijama su i više nego nužna potpora. Naravno, glazbenici nisu izuzetak, pa će u momentima glavobolja, nedoumica i samopreispitivanja u pravilu kontaktirati sebi bliske osobe, te uz njihovu pomoć – možda i u vidu neke kratke suradnje – pokušati pronaći izlaz iz labirinita. Po tom se se modelu davne 1974. ravnali Kevin Ayers, Nico, John Cale i Brian Eno, te devet godina kasnije Nick Cave, Marc Almond, Lydia Lunch i JG Thirwell (a.k.a. Foetus)!

Tjedna rotacija

Arhiva

THE WEATHER STATION / Humanhood

THE BAND / The Band (1969)

LUCRECIA DALT / Cosa Rara ft. David Sylvian

nulapedva

SONIC YOUTH / Live in Brooklyn (2011)

OBLACI / Položaji

playlist

Listen on Online Radio Box! KLFM