Kratki nekrolog povodom nedavne smrti kantautora Lucia Dalle; nekoliko pogleda na slona ali i mačku, te predstavljanje novog albuma southern-goth trubadura Jima Whitea – tako će otprilike izgledati okosnica današnje emisije!
a) Nekrolog za Lucia Dallu
Može li se išta pametno napisati u vezi nečije neočekivane i prerane smrti?
Zabludjeli kršćanin Lucio Dalla (01.03.1943. – 04.03.2012)
b) Nekoliko pogleda na slona + uklete mačke te ostali detalji iz života globalnog Zoopolisa!
Jedna poznata indijska priča govori o skupini slijepaca koji, uskraćeni za osjet vida pokušavaju dočarati slona putem dodira. Jedan od njih će dotaknuti njegovu hrapavu kožu, i definirati ga na taj način: Slon je životinja izrazito hrapave kože. Onaj koji je nabasao na njegove ogromne uši izvodi zaključak kako je slon životinja sa neobično velikim ušima. Treći, koji je u nastojanju dokučivanja biti slona dodirnuo kljovu će pak tvrditi da je riječ o stvorenju sa dvije izražene kljove (a ako je dotakao i kožu, lako ga može zamijeniti s moržem). Četvrti će opipati surlu (bez niskih asocijacija, molim!) te izvesti zaključiti kako je riječ o životinji veoma dugog nosa, možda o nekom dalekom srodniku mravojeda… i tako dalje, i tako dalje, i tako dalje… Što je više slijepaca, sveukupna će slika o našem slonu biti jasnija.
A sada induktivnu metodu zamjenimo deduktivnom – znajući unaprijed kako izgleda naš ‘slon’, potražiti ćemo njegove elemente kroz pojedina viđenja istog. Naravno, uz neke restrikcije. Kao prvo, ovdje više nije riječ o slonu već o jednoj arhetipskoj rock pjesmi, koja je svoje brojne inkarnacije doživjela u viđenjima brojnih drugih glazbenika (čitaj: slijepaca). Koliko svako od pojedinih viđenja, odnosno obrada može doprinjeti našoj spoznaji o izvornom modelu? To će nam dočarati sastavi Love and Rockets, MGMT, Belle and Sebastian te još neki koji su nam ponudili svoje djelimično viđenje izvorne pjesme, primjerice dva nažalost zaboravljena imena sa paisley underground scene; True West i The Three O’Clock.
Oh, by the way, which one’s Sam?
A izvorna se pjesma zove Lucifer Sam, i napisao ju je nitko drugi do čuveni Syd Barrett, ‘ludi dijamant’ zaslužan za činjenicu da imamo (odnosno, imali smo) legendarno ime znano kao Pink Floyd. Skladba je izvorno objavljena na prvom albumu sastava, jednom od onih povijesnih ostvarenja rođenih godine 1967. (kao i ukleti i nedovršeni Smile Beach Boysa, Sgt. Pepper’s… Beatlesa, Younger than Yesterday Byrdsa, prvijenci Velvet Undergrounda i Doorsa…), a znakovito je spomeuti i to kako je njezin tvorac nedugo potom napustio Pink Floyd ostavivši ga u rukama troje glazbeno potkovanih kolega plus jednog satrapa, no to je već druga priča koja nikako ne umanjuje magičnost pjesme o začaranom mačku:
Lucifer Sam, siam Cat.
Always sitting by your side
Always by your side.
That Cat’s something I can’t explain!
Jennifer Gentle you’re a witch.
You’re the left side
He’s the right side.
Oh, no!
That Cat’s something I can’t explain!
Lucifer go to sea.
Be a hip cat, be a ship’s Cat
somewhere, anywhere.
That Cat’s something I can’t explain!
At night prowling sifting sand.
Hiding around on the ground.
He’ll be found when you’re around.
That Cat’s something I can’t explain!
Kao vlasnik jedne također nemoguće i vjerojatno začarane mačke, samo se mogu složiti sa Sydovim referenom – tu mačku jednostavno ne mogu shvatiti!
Kad smo već kod ovih savršenih bića, bio bi grijeh ne spomenuti jednu neutemeljenu i poprilično šizoidnu konstrukciju kakvima se bave teoretičari zavjera i ostali ljudi sa viškom vremena i manjkom sive moždane tvari. Znate već ona brojna preseravanja o Annunakijima, Draco – bićima, shapeshifting reptilima koji su svoju krv ubrizgali svjetskim kraljevskim lozama i slične nebuloze koje se uspješno liječe na podzemnim razinama bolnica diljem svijeta… E, pa jedna od tih suludih teorija tvrdi kako je dio genetskog koda ljudske rase u prošlosti modificiran od strane mačkolikih bića koja dolaze iz zvjezdanog sustava Siriusa (znajući koliko mačke uživaju u ribljoj hrani, zaključuje se da ovi stalno ratuju sa ribolikim Nomo stvorenjima iz istog sustava – sjetite se afričkih Dogona!). Naime, mačkoliki su Sirisuijanci križali homo sapiensa i afričkog lava, a rezultat je navodno divlja mačka, praktički predak naše domaće, a natruhe tog povijesnog čina su sačuvane u egipatskom panteonu, u vidu boginje Bastet. Dalje, ljudi sa izraženim psihičkim poremećajima ne ostaju na ovom, ionako dovoljno luđačkom predlošku, već idu korak dalje – tvrde da prava bit ‘noćne’ prirode naših mačaka leži u činjenici da ti krznati ljubimci noću napuštaju ljudske nastambe ne zbog lova, već kako bi svojim izvanzemaljskim srodnicima prenijeli bitne podatke o zbivanjima u svijetu svojih dvonožnih glupavih kvazigospodara, homo sapiensa. Kad tome pridodamo mačku iz Cheshirea (čitali ste Alice in Wonderland Lewisa Carrolla, pretpostavljam) koja se smije, pojavljuje i nestaje, stvari se kompliciraju do neslućenih granica! I još nešto: navodni se mačkoliki izvanzemaljci zovu Kilrati, a znajuči koliko mačke vole ubijati štakore, to nije bez smisla. A ukoliko Vas je ova priča uplašila, uvijek možete otići do obližnjeg azila i svoju mačku zamjeniti za psa… samo, time nećete riještiti alienske probleme – Sirius je u narodu poznat i kao ‘pasja zvijezda’!
Srećom, postoje, kako već rekoh, podzemne razine na psihijatrijskim odjelima. Meki zidovi, zgodne sisate medicinske seke sa haldolima u plastičnim čašama, i što je najbitnije, iznad Vas debeli slojevi armiranog betona (bolnice se, slično fakultetima u pravilu izvode po brutalističkim kanonima) koje, valjda, zrake iz NLO-a kojima upravljaju mačkoliki alieni (nadajmo se) ne mogu probiti!
c) Jim White: Where It Hits You
Nedavno je danju svjetlost ugledao uradak nazvan Where It Hits You, novi, točnije peti album Jima Whitea, čovjeka koji je svoje putovanje mračnim i prošlošću opterećenim krajolicima američkog Juga započeo još sredinom devedesetih, i to više nego fantastičnim prvijencem (The Mysterious Tale of How I shouted) Wrong-Eyed Jesus. Ne treba sumnjati da će Where It Hits You dosegnuti kultne visine prva tri Whiteova uradka koji već presdtavljaju neku vrstu kanona – poslije dva uzastopna preslušavanja, potpisnik ovih redova je više nego siguran u navedeno.
Stvar je poprilično prozaična: nakon ponešto prozirnog Transnormal Skiperoo (2007.). te soundtracka Sound of the Americans (2011.), Jim se, uvjerno kazano, vraća korijenima. Novi je album zbirka tmurnih razmišljanja protkanih čak i za njega popriličnom dozom komorno-akustičnog tereta, a na konzumentu ostaje kako će isčitavati tu ponoćnu kolekciju. Neke detalje ipak treba imati na umu – White je zadnjih godina prolazio uistinu teško životno razdoblje koje je rezultiralo razvodom od dugogodišnje supruge, tako da će se duboki ožiljci autorovih preispitivanja koja povremeno graniče sa samosažaljenjem itekako isticati na ovom uradku, čak ako ih slušatelj nastoji izolirati i zanemariti.
Zvuk je ovoga puta prisutan i dubok, tako da unatoč minimalističkom okružju dominira vibrirajućom tminom koja izvire iz svih dvanaest skladbi – u kojoj je mjeri to posljedica spomenutih Whiteovih kriza, ili pak možda rezultat producentskog umijeća Johna Keanea (tek da spomenemo njegove suradnje sa imenima poput R.E.M.-a, Cowboy Junkies ili Grant McLennana), biti će lakše dokučivo nakon daljnjih preslušavanja. Da sve ne ostane na depresivnim premisama, karakteristični Whiteov humor je i dalje prisutan, ovoga puta možda i neizbježan u funkciji ispušnog ventila.
Zasigurno najefikasniji način zalaženja u ovo složeno intimno djelo je (uz neizbježno preslušavanje, koje se, naravno, podrazumijeva) isčitavanje naslova skladbi, no nemojte silom tražiti konceptualnu potku – ona će se, kao i kod većine Whiteovih albuma već sama vremenom nametnuti. I budite sigurni da Jim nipošto ne gubi vrijeme, već nastavlja svoju potragu za ‘Wrong-Eyed Jesusom’, koju je majstorski oživotvorio u istoimenom filmu Andrewa Douglasa te pripadnom albumu realiziranom 2003., uz malu pomoć sebi sličnih kreatura sa samog ruba opipljive egzistencije poput Johnny Dowda ili Davida Eugene Edwardsa!
01. Chase The Dark Away (5:30)
02. Sunday’s Refrain (5:00)
03. The Way Of Alone (5:46)
04. State Of Grace (5:19)
05. Infinite Mind (3:23)
06. What Rocks Will Never Know (5:04)
07. Here We Go! (3:04)
08. My Brother’s Keeper (7:22)
09. That Wintered Blue Sky (5:51)
10. Epilogue To A Marriage (6:50)
11. Why It’s Cool (5:02)
autor: el5egundo, 10/03/2012
Arhiva
Svojim estetičko eklektičnim pristupom koji se manifestirao u vidu traženja novih vizija plovidbm koroz mora progresivnog rocka, autorskih skladbi, world musica i filmske glazbe, Peter Gabriel je osigurao mjesto u samom vrhu trenutne art-pop avangarde.
Kada se 1. lipnja 1967. godine u trgovinama pojavio novi album Beatlesa nazvan Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club…
Uvjereni ste kako isključivo razvikani metropolisi diktiraju trendove? Katkad, no ne i u pravilu! Više u prilogu o ekspanziji punka u engleskim vukojebinama Leedsu i Sheffieldu!
Nastup Wilca na dan ljetnjeg solsticija, skoro u potpunosti sastavljen od covera, te novi uradak čovjeka koji svojim političkim i ritualističkim stavovima zbunjuje čak i svoj LSD-jem isprani mozak, Juliana Copea – to su teme kojima se možete pozabaviti ovosubotnje večeri, posebice ako ne izlazite. U svakom slučaju, pristojan način za ignoriranje onog užasa na Poljudu!
playlist
