Priča kaže da se „Parklife“ trebao zvati „London“, što bi bilo možda i logično za bend koji je na ovom, trećem studijskom albumu svoje karijere zajahao engleštinu do krajnjih granica eksploatacije otočkog kulturnog identiteta te istovremeno pokazao zašto je ponekad najveći sinonim za britpop. Blur su se vozili u počasnim kolima Cool Britanije devedesetih, baš kao i njihovi najveći suparnici Oasis, bivajući pritom dosljedno više pop. Doduše, „Parklife“ ima svojih glasnih i brzih trenutaka, ali u globalu ovaj album ostaje podsjetnik zašto je riječ o enciklopedijskom primjeru britpopa, barem u doslovnom poimanju termina
Prava je istina zapravo ta da je „Parklife“ provod na ringišpilu povijesti britanske glazbe – noćni život Magalufa danas je inspiracija reality televizije, ali u proljeće 1994. hedonizam polugolih tijela koja se trljaju u klubovima Mallorce inspirirao je „Girls & Boys“, onaj trenutak u kojem Blur postaju Pet Shop Boys i bilježe svoj najuspješniji singl do tada, zarazno kombinirajući neoromantično nasljeđe osamdesetih s trendom indie dancea devedesetih. Iako otvara album, čini se da odskače od ostatka, ali ponajviše od imidža benda, no vrlo brzo postaje očito da je eklektičnost jedina prava dosljednost ovog albuma. „Bank Holiday“ može se iščitati i kao „Punk Holiday“, dok balada „Badhead“ odlazi u potpuno drugu stranu, uplićući cvijeće u kosu za potrebe baladnog popa 1960-ih. Nepokolebljiva ljubav kotrlja se kroz orkestracije i intimnu epiku refrena „To the End“, dok naslovna pjesma zvuči kao da je upravo pijana isteturala iz puba.
Iako oslikava eksterijer urbane oaze, „Parklife“ je, jednostavno rečeno, životno igralište Damona Albarna i ekipe u parku britanske scene devedesetih, piknik i džoging na svježe pokošenom travnjaku hypea, kula u pješčaniku koja se opire zubu vremena i jednjaku povijesti čistom snagom ideja i dobrih pjesama.
(Velimir Grgić, „Album na dan: 365 najvažnijih albuma koje morate poslušati“)
Knjigu naručite na albumnadan.com uz 15% popusta koristeći kod KLFM15
Iako krajnje podcjenjeni, Thin White Rope su ostavili dubok trag na glazbenoj sceni, što se najbolje vidi u činjenici da je njihova valorizacija uslijedila tek nakon prestanka djelovanja. Jednostavno, bili su stoner prije stonera, desert rock prije Giant Sanda i Calexica, grunge prije grungea, alter country prije no što je zaživio termin ‘No Depression’. Njihov je silovit, mračan i agresivan zvuk uz nadrealne stihove Guy Kysera stvorio jednu snovidnu pustinjsku domenu u kojoj se poput dana i noći izmjenjuju slike ekstaze i užasa. Album ‘Sack Full of Silver’ možda ponajbolje opisuje rečeno!
Debitantski LP Stephena Pastela i njegovog šarmantnog orkestra najfinije predstavlja i dočarava taj specifični senzibilitet i svu ljepotu scottish popa.
Kad te Frusciante prozove kao najvećeg gitaristu svih vremena ili Morissey pozove svirati za prvi Marrless i post Smiths album , Viva Hate i ti tako opleteš divote kao Suedehead ili Every Day is Like Sunday, onda si ti jedan od najvećih sinova Manchestera, Vini Rielly. I tvoj bend je The Durutti Column.
