„Lost in the Dream“ je priča o sagorijevanju i o uspjehu. Adam Granduciel, pjevač i gitarist filadelfijske grupe The War on Drugs, je nakon turneje i promocije prethodnog albuma „Slave Ambient“ osjetio da mu je pored fizičke iscrpljenosti načeto i psihičko zdravlje. Stoga ovo nije jedan od onih albuma koji su nastali u jednom dahu, nastanak se protegnuo na dvije godine. „Lost in the Dream“ sazrijevao je polako, mučno i s brojnim izmjenama. Po tom putu bio je izgubio i osobine bendovskog albuma, bila je to kronika Granducielove osobne borbe u kojoj se hrvao i s depresijom. Kad je „Lost in the Dream“ konačno objavljen, kritičari su bili oduševljeni, da bi se na kraju godine album našao na vrhovima mnogih lista kao najbolje izdanje.
Iako strukturiran kanonima rocka 1980-ih i utopljen u zvukove Brucea Springsteena, Toma Pettyja, Bryana Adamsa te grupa Steely Dan, Journey i Fleetwod Mac, „Lost in the Dream“ ih probija stvarajući decentnu, ali i grandioznu sliku gitarski orijentiranog benda nove generacije koji ima i kick i flow, ali i beskonačnu dubinu duše u rascjepu. Od prve „Under the Pressure“ do posljednje „In Reverse“ Granduciel i društvo dokazuju da nije važna ni minutaža, ni dužina sola, da je rokenrol životna priča direktno prenesena sa stranica dnevnika koji otkriva osobne tajne i propitkuje najdublje strahove.
Zvuk je cijelo vrijeme pitak, lako prohodan i nenametljiv. Taj ležerni ugođaj nam ostavlja mogućnost da bez grižnje savjesti prekinemo slušanje kad god nam se prohtije, ali smo istovremeno razoružani od volje da tako nešto učinimo. Bilo bi to kao da u pola rečenice odlazimo od mudraca koji nam pokušava predati tajnu zašto postoje bol i patnja u ovom svijetu i koji je najbolji način da se s njima nosimo. Imati rokenrol bend s ovakvim albumom je sigurno jedan od boljih.
(Zoran Stajčić, „Album na dan: 365 najvažnijih albuma koje morate poslušati“)
Knjigu naručite na albumnadan.com uz 15% popusta koristeći kod KLFM15
“The Man On The Burning Tightrope” jedno je od onih ostvarenja koja zbog relativne anonimnosti autora teško nalaze put do šireg auditorija, ali u svojoj klasi predstavljaju definitivni vrhunac izražaja određenog sastava. Ovdje su Tamir, Paul, Oren te posebice Tod pružili svoj maksimum, uspješno sintetizirajući punk, jazz, cabaret, klezmer i ‘cirkusku’ glazbu stvarajući tako album koji se može promatrati kao sublimacija svega onoga što Firewater jest, kako u ideji tako i u praksi!
Kada je u rujnu 1981. objavljen album Discipline najavivši tako novu epohu u djeovanju sastava King Crimson, većina je štovatelja i kritičara smatrala kako se radi tek o ponavljanju već viđenog. Srećom, Robert Fripp je imao sasvim drugačiju viziju. Šest godina (1975. – 1981.) neaktivnosti sastava iskoristio je na najbolji mogući način, usavršavajući stil i viziju, tako da uskrsnuće King Crimsona nipošto nije značilo šturo ponavljanje prošlosti, već istinski novi početak, start sa sasvim drugačijih pozicija kao najava trke planirane u neistraženom pravcu.
