Svaka pomisao da bi se Talking Heads mogli komercijalizirati – a bilo je takvih pomisli nakon uspjeha postignutog obradom pjesme „Take Me to the River“ Ala Greena – temeljito je raspršen već prvom, i u mnogo pogleda najznačajnijom pjesmom na njihovu trećem albumu. Divlja mješavina afričkih ritmova, dotad gotovo nepoznatih u zapadnjačkoj popularnoj glazbi, s besmislenim, dadaističkim tekstom, „I Zimbra“ je prvi pokazatelj zvučnog razvoja karakterističnog za zrelo razdoblje benda, eksplozije zvučne energije čijim će finesama David Byrne i ekipa u potpunosti ovladati tek u sljedećem desetljeću.
Ostatak je albuma, realiziranog pod očekivano čarobnim producentskim vodstvom Briana Enoa, ipak nešto umjereniji i u većem dosluhu s ranijim radovima. No tranzicija nije počela samo na glazbenom planu, barem jednako značajna je i ona kroz koju prolaze Byrneovi tekstovi. Od relativno tipičnog postavljanja određene osobe u određenu društvenu situaciju kreću prema distopijskim i alijenacijskim temama, a začudnost novonastalih konteksta možda je najlakše uočljiva u najslavnijoj temi albuma, „Life During Wartime“, jednoj od najimpresivnijih pjesama o postapokaliptičnoj situaciji u čitavoj povijesti rock glazbe.
„Fear of Music“ odmah je prepoznat kao remek-djelo te se našao na ili pri vrhu većine ljestvica najboljih albuma godine i desetljeća, no bit će potrebno još nekoliko albuma da bend napokon i na top-listama dostigne uspjeh barem donekle na razini reputacije među glazbenom kritikom. Naslov albuma u tom smislu savršeno opisuje stav prosječnog konzumenta prema izazovnijim i zanimljivijim umjetnicima, iako bend nije aludirao na to njegovim odabirom. Talking Heads se definitivno nisu plašili glazbe, što će i dokazati kasnijim razvojem, kao i upornim odbijanjem življenja na staroj slavi.
(Dino Milić-Jakovlić, „Album na dan: 365 najvažnijih albuma koje morate poslušati“)
Knjigu naručite na albumnadan.com uz 15% popusta koristeći kod KLFM15
Dvadeset godina nakon objave svete biblije rocka, Ritchieva ostavština u najmanju ruku jednako svijetli; šteta je samo što njega više nema medju nama(ili pak možda ima, tko će li ga znati?)da nam se podrugljivo(onako, nickywireovski) nasmješi i kaže:bio sam u pravu, zar ne?
Iako nisam neki ljubitelj solo projekata ljudi iz mojih najdražih punkrock bendova, ovaj album je jedan od onih koje često stavim u svoj plejer na Nedjeljno popodne, ili pak dok uživam uz dobru knjigu
Čisti guilty pleasure, album koji se tih godina pržio, dijelio i stvaljao u player kad god bi lešalo. Genijalan most između detroit i french housa kakav može napraviti samo inžinjer iz Mainza.