R.E.M. – In Memoriam

– – .

REM su istinski velik sastav ne samo zbog veličanstvenog opusa i fantastičnih koncernih nastupa, već i činjenice da su znali prepoznati trenutak kada se treba časno povući. Dovoljno za ulazak u Aleju vječnih velikana!

 

naslov-rem

 

Accelerate iz 2008. je album kojim su tvrdokorni štovatelji R.E.M.-a konačno došli na svoje. Zvuk donekle podsjeća na sjajne nezavisne dane sa početka karijere, a bend konačno opet djeluje pun energije i volje. Čak je i poslovično oštra kritika, koja je zadnjih desetak godina u pravilu sasjekla svaki album R.E.M.-a ovaj put bila dobrostiva, što i nije čudo jer se radi o stvarno iznimnom ostvarenju. Sličnog je zvuka i zasad posljednje djelo ovog velikog sastava, album Collapse Into Now, koji također referira na bitna mjesta iz vlastite povijesti, no svim se formama, bilo da je riječ o baladi ili čistokrvnoj rock skladbi posvećuje sa mnogo više zrelosti i dubine. Nije li ovaj album u stvari New Adventures in HiFi za novo tisućljeće, pokazati će vrijeme, ali prve asocijacije aludiraju na takav ishod. Između ostalih svježih skladbi, Überlin, Mine smells like Honey i Discoverer (pogotovo ova zadnja) prijete nezaustavljivim ulaskom u Vaš slušni sustav, a ako se mene pita, to je jako dobro… jebeno, prejebeno dobro!

Zatvara li sastav na taj način tridesetogodišnji krug i vraća li se korijenima ostaje nam vidjeti, no kod R.E.M.-a ništa ne iznenađuje. Zadnjih par godina učestalo koncertiraju, a još od 2007. u svoj repertoar ponovo uvrštavaju skoro zaboravljene uspješnice sa početka karijere, od kojih neke prethodno i nisu izvođene uživo. Nekako se sve svodi na činjenicu da u uzburkanom moru novih i precjenjenih imena ovaj bend još uvijek predstavlja otok spasa, i tom slučaju fraza kako rock’n’roll i dalje diše punim plućima nije prenapuhana!

 

Begin the begin - počeci karijere REM-a u malom sveučilišnom gradiću Athens, GA. Urbana legenda kaže kako su se Buck (prvi slijeva) i Stipe (drugi slijeva) zbližili jer je prvi bio zaljubljen u sestru ovog potonjeg. Usput, potonjem je to bilo jako čudno, pošto on preferira braću u odnosu na sestre!

Begin the begin – počeci karijere REM-a u malom sveučilišnom gradiću Athens, GA. Urbana legenda kaže kako su se Buck (prvi slijeva) i Stipe (drugi slijeva) zbližili jer je prvi bio zaljubljen u sestru ovog potonjeg. Usput, potonjem je to bilo jako čudno, pošto on preferira braću u odnosu na sestre!

Ovim je riječima zaključen tekst članka objavljenog u formi najave emisije EXIT, povodom službenog objavljivanja novog i istovremeno, mada se tada još nije znalo, posljednjeg albuma sastava R.E.M. Otprilike pola godine poslije suočeni smo sa dogovornim razlazom tih velikana suvremene glazbe. Vijest koja je 20. rujna šokirala njihove štovatelje pojavila se naizgled neočekivano, u trenutku kada je sastav snimio svoje po mnogima najbolje ostvarenje te hvatao novi zalet. Istina, izostavljanje najave pripadne turneje po promoviranju albuma Collpase Into Now je moglo izazvati sumnje kod skeptičnih pojedinaca, no opći je dojam bio obećavajući. Zašto taj nagli i neočekivani prekid rada jednog sastava čiji su se članovi uvijek mogli pohvaliti izvrsnim međuljudskim odnosima, a ni kreativni element nije bio upitan? Možda se prije donošenja prenagljenog zaključka najbolje osrnuti na osobne izjave Michaela Stipea, Mike Millsa i Petera Bucka, onako kako su iznesene na službenom sajtu benda, http://www.remhq.com.

 

“To our Fans and Friends: As R.E.M., and as lifelong friends and co-conspirators, we have decided to call it a day as a band. We walk away with a great sense of gratitude, of finality, and of astonishment at all we have accomplished. To anyone who ever felt touched by our music, our deepest thanks for listening.” R.E.M.

 

In their own words: The guys share their thoughts on why now.

 

MIKE

“During our last tour, and while making Collapse Into Now and putting together this greatest hits retrospective, we started asking ourselves, ‘what next’? Working through our music and memories from over three decades was a hell of a journey. We realized that these songs seemed to draw a natural line under the last 31 years of our working together.

“We have always been a band in the truest sense of the word. Brothers who truly love, and her. We feel kind of like pioneers in this–there’s no disharmony here, no falling-outs, no lawyers squaring-off. We’ve made this decision together, amicably and with each other’s best interests at heart. The time just feels right.”

 

MICHAEL

“A wise man once said–‘the skill in attending a party is knowing when it’s time to leave.’ We built something extraordinary together. We did this thing. And now we’re going to walk away from it.

“I hope our fans realize this wasn’t an easy decision; but all things must end, and we wanted to do it right, to do it our way.

“We have to thank all the people who helped us be R.E.M. for these 31 years; our deepest gratitude to those who allowed us to do this. It’s been amazing.”

 

PETER

“One of the things that was always so great about being in R.E.M. was the fact that the records and the songs we wrote meant as much to our fans as they did to us. It was, and still is, important to us to do right by you. Being a part of your lives has been an unbelievable gift. Thank you.

“Mike, Michael, Bill, Bertis, and I walk away as great friends. I know I will be seeing them in the future, just as I know I will be seeing everyone who has followed us and supported us through the years. Even if it’s only in the vinyl aisle of your local record store, or standing at the back of the club: watching a group of 19 year olds trying to change the world.”

 

Jedan je motiv uočljiv u izjavama ključnog trojca: dogovorni je razlaz posljedica nenametanja odgovora na pitanje kamo dalje? Nije li možda sastav stigao do one točke čiji bi prelazak značio besmisleno i bezdušno tavorenje na glazbenoj sceni, tek zbog punjenja bankovnih računa i ubijanja dosade? Vjerojatno jest, i nastavak putovanja u tom pravcu uništio bi sve ono što je R.E.M. postigao u ova tri desetljeća – poštovanje kako starijih tako i mlađih kolega sa scene, već stvorenu legendu o vanvremenskom rock’n’roll sastavu i njihovoj bajkovitoj pjesmarici, te istinsku monumentalnost kakvu prosječan štovatelj sastava iz Athensa može osjetiti pri spominjanju njihova oniričkog imena. Dovoljno se prisjetiti slične odluke Davida Bermana, koji je u siječnju 2009. iz sličnih razloga raspustio Silver Jews, naglasivši pritom kako ne želi biti doveden u situaciju da mora napisati skladbu poput Shiny Happy People (što je pomalo neadekvatna poredba, pošto je riječ o pjesmi nešto manjeg potencijala sa inaće izvrsnog albuma). Istovremeno, glazbenom scenom isforsirano kroče stegosaurusi i triceratopsi poput jednog Leonarda Cohena kojemu je već više od dva desetljeća mjesto u nekom sanatoriju za ostarjele bogataše na obali kojeg švicarskog jezera, ili pak Nick Cave koji još od No More Shall We Part samo reciklira vlastite ishlapjele ideje ne shvaćajući kako je vrijeme odzvonilo i da ga napuštaju čak i najbliži suradnici poput Micka Harveyja i Blixe Bargelda. Imajući u vidu takve scenarije, časno povlačenje u datom trenutku je najbolja i ujedno jedina poštena solucija.

Michael Stipe (vokal i gitara occasionaly), Mike Mills (bas gitara i klavijature), Bill Berry (bubanj i harmonika) te Peter Buck (gitare, dobro, mandolina) - idealan sastav za sva vremena!

Michael Stipe (vokal i gitara occasionaly), Mike Mills (bas gitara i klavijature), Bill Berry (bubanj i harmonika) te Peter Buck (gitare, dobro, mandolina) – idealan sastav za sva vremena!

Čitajući gornje izjave između redaka te imajući u vidu povijest R.E.M.-a, moguće je doći do nekih zaključaka sa kojima se ostali štovatelji mogu ali i ne moraju složiti. Prva ključna prekretnica u njihovoj karijeri je bilo napuštanje male, nezavisne kuće IRS u korist korporacije Warner Bros. Unatoč strahovanju tada još malobrojne ali vjerne sljedbe, najgore se nije dogododilo – sastav je zaobišao sudbinu nekih nesretnih suvremenika poput Hüsker Dü koje je potpis za veliku etiketu u kombinaciji sa narušenim međuljudskim odnosima odveo u glazbenu smrt.  Naprotiv, R.E.M. snimaju svoj do tada najbolji album Green (1988.), postaju stadionska atrakcija sa rasprodanim turnejama, a moguće negativne aspekte takvog razvoja događaja ublažuju glazbenim pristupom koji postaje sve više obojen folk sazvučjima, što posebno dolazi do izražaja na slijedećim ostvarenjima Out of Time (1991.) i Automatic for the People (1992.). Naredni će albumi (Monster iz 1994., te New Adventures in Hi-Fi, 1996.) sastav predstaviti kao zahuktali r’n’r stroj koji je spretno sabrao elemente vlastitog naslijeđa te ih ugradio u svoj sada već prepoznatljivi i jedinstveni izraz. Nažalost, upravo tada dolazi do druge prekretnice koja je R.E.M. kao zajednicu i sastav zamalo stajala života. Bubnjar Bill Berry doživljava moždani udar, te po lječničkoj preporuci odustaje od aktivnog bavljenja glazbom. Ostala je trojka razmišljala o gašenju čitavog projekta, no od takvih se drastičnih mjera ipak odustalo, tako da R.E.M. nastavlja karijeru bez stalnog bubnjara. Zbog navedenog je njihovo prvo ostvarenje u novim uvjetima, Up (1998.) dočekano sa sumnjom od fanova te pogotovo kritike, no razloga za paniku opet nije bilo – riječ je o uistinu izvrsnom albumu kojemu je elektronička glazura osigurala dodatni šarm, dok ključne removske karakteristike ničim nisu bile ugrožene. Reveal (2001.), prvi novomilenijski album R.E.M.-a slična je zbirka pjesama sa nešto akustičnijim odmakom, a pokude dijela brzoplete kritike su samo posljedica činjenice da je riječ o složenijim skladbama koje ne većini ne sjedaju isprva. No, zato je Around the Sun (2004.), koji je nastajao u atmosferi post-9/11 paranoje naknadno odbačen od samog sastava, iako su ga štovatelji prihvatili sa varirajućim oduševljenjem. Nepravedno, pošto je riječ o zbirci stvarno dobrih pjesama – Electron Blue, Final Straw, Boy in the Well ili High Speed Train to istinski jesu!

Pred kraj karijere - Buck, Stipe i Mills. Iako je bubnjar Bill Berry 1997. prividno napustio sastav zbog problema sa srcem, i dalje je formalno ostao dio kolektiva.

Pred kraj karijere – Buck, Stipe i Mills. Iako je bubnjar Bill Berry 1997. prividno napustio sastav zbog problema sa srcem, i dalje je formalno ostao dio kolektiva.

Accelerate (2008.) i nažalost posljednji Collapse Into Now (2011.) vraćaju sastavu puni stadionski zvuk prisutan na Documentu i Greenu, a na određenoj razini prizivaju i duh najranijih dana satava, početnički šarm jednog Murmura ili Reckoninga! U oba je slučaja čak i vječno skeptična kritika sastav ovjenčala hvalospjevima. No, sa druge strane zida stvari očigledno nisu bile tako idilične. Što nakon ovih albuma? Koliko su Mike Mills i Peter Buck uistinu pridonijeli tim ostvarenjima, a u kojoj su mjeri ista samo Michaelovi uradci? Može li sastav sa istim žarom snimiti još jedan zajednički album, te odraditi eventualnu turneju? Upravo je postavljeni niz pitanja ono što je u konačnici dovelo do prestanka zajedničkog rada benda, obznanjenog 21. rujna tekuće 2011.

Očito je da su Mills i Buck suradnjom s drugim izvođačima te kroz svoje side – projekte dali oduška vlastitim autorskim i sviračkim ambicijama. Time je Michael doveden u situaciju u kojoj ponovo mora preuzeti uzde nadzora nad radom benda, i istovremeno se postaviti u ulogu ključnog autora. To jednostavno više nije bio onaj klasični, demokratski R.E.M. iz ranih osamdesetih, kolektiv četvorice (i kasnije, od sredine devedesetih, trojice) koji su se zajedničkim snagama trudili oko nastanka, razvoja, oblikovanja i na koncu finaliziranja glazbenog uradka, bila to kratka instrumentalna dionica, pjesma ili čitav album. Tridesetogodišnji krug spominjan u uvodnom tekstu zaključen je dakle na jedini mogući način, mada su sve do prije nekoliko dana bile otvorene sve solucije. Na koncu, članovi R.E.M.-a vlastiti rad zaključuju časno i bez ikakve mrlje na karijeri. Ispoštovali su zahtjeve publike te zauvijek uklonili mogućnost da pogrešnim potezom unište vrijednosti koje su stvarali desetljećima.

 

24/09/2011

autor: el5egundo

Tags: , , , , , , , , , ,