London, 7/7

20:00–22:00 – 6.7.2019.

Navršava se 14 godina od terorističkog napada na London. Stoga je ovo izdanje eXita possvećeno tom gradu… manje više!

O mnogim je gradovima napisana pregršt pjesama, a London nipošto nije iznimka, već čak jedno od vodećih imena u tom kontekstu. Ništa neobično, pošto je riječ o megalopolisu koji slovi kao jedno od ključnih središta svjetske glazbene industrije, mjestu gdje je ponikla gomila autora i sastava koji će matični grad, odnosno neki njegov dio spomenuti barem u nekolicini naslova, ili pak u tematici samih stihova pjesama.

Pojedinci će kazati kako New York City po pitanju ‘opjevanosti’ nosi definitivno prvo mjesto, a sudeći po statistikama, to je vjerojatno i istina. Naravno, nitko mu ne želi oduzeti zasluženu titulu, no tematika večerašnjeg izdanja eXita promatra stvari u nešto drugačijem svjetlu.

U prvom redu treba imati na umu kako su oba navedena velegrada u novom mileniju doživjela krvave terorsitičke napade, a onaj koji se zbio u Londonu prije desetak godina, 7. srpnja 2005., nezahvalna je, ali i neizbježna pozadinska tema ove emisije. Da stvari budu gore, London je neposredno pred taj krvavi islamistički pir knjižio jedan od najsretnijih tjedana u svojoj povijesti. Pet dana ranije, dostojno je obilježena dvadesetogodišnjica jednog od najvećih medijskih događaja u povijesti, dobrotvornog koncerta Live Aid. Izvorni je show u organizaciji Boba Geldofa (Boomtown Rats) i Midge Urea (Ultravox) sinkronizirano realiziran 13. srpnja 1985., na londonskom Wembleyju te filadelfijskom stadionu John Fitzgerald Kennedy, dok je jubilarna dvodesetljetna inačica uprizorena 2. srpnja u Hyde Parku, ali i u još nekoliko gradova u zemljama koje su tada sačinjavale skupinu ekonomski najrazvijenijih (G8 – otud i naziv priredbe).

Pink Floyd, Live8, 2. srpnja 2005., Hyde Park

Pink Floyd, Live8, 2. srpnja 2005., Hyde Park

Koncert nazvan dakle Live8 okupio je brojna imena koja u domeni popularne glazbe uživaju kultni status; a definitivni highlight bio je upravo za tu prigodu odrađen reunion sastava Pink Floyd u svojoj zvjezdanoj postavi (Gilmour – Mason – Waters – Wright). Bio je to njihov prvi zajednički nastup nakon pune 24 godine, no nažalost i posljednji mogući, pošto je klavijaturist Rick Wright preminuo sredinom rujna 2008.

No, Live8 je bio tek dio londonskog slavljeničkog ambijenta. Tih se dana napeto isčekivala odluka o domaćinstvu jubilarnih Tridesetih olimpijskih igara, a euforična vijest o dodjeli te časti Londonu objavljena je u večernjim satima 6. srpnja.

Nažalost, u tom trenutku nitko nije znao da četiri islamistička terorista već kreću na svoj zacrtani ubilački pohod, koji će idućeg jutra, u vrijeme najveće prometne gužve uzeti 52 života, paralizirati gradski promet, posijati atmosferu straha i užasa te ovaj kozmopolitski grad zaviti u crno.

Sedmi dan srpnja osvanuo je kao djelomično oblačan i pomalo sparan. Oko 07:20 toga jutra, teroristička je skupina osobnim vozilom pristigla na lutonski kolodvor (naknadnom je istragom uočena na snimkama nadzornih kamera CCTV sustava), odakle u 07:40 kreće vlakom prema londonskoj stanici King’s Cross Thameslink (gdje je ponovno snimljena u 08:26). Deset do petnaest minuta po dolasku u London, troje od četvoro terorista ulaze u vlakove podzemne željeznice,  zaputivši se prema svojim odredištima – istočnim, južnim i zapadnim predgrađima. Ostaje donekle nejasno zbog čega posljednji član skupine nije realizirao svoj dio “zadatka”. Umjesto da se zaputi nekom od linija prema sjeveru, on svoju napravu detonira sat kasnije na gornjoj platformni autobusa u blizini Tavistock Squarea, no kako se čini prema informacijama koje su kasnije “isplivale” na vidjelo, na napad na autobus odlučio se zbog nemogućnosti da krene prema sjeveru radi ranijeg kvara vlaka na liniji Northern.

Izgleda da su timeri na eksplozivnim napravama bili usklađeni na 08:50 sati, dakle upravo u vrijeme kada su vlakovi prepuni ljudi na svojem putu prema radnim mjestima, a izbor ‘termina’ pomalo nelagodno priziva vrijeme zabijanja prvog zrakoplova (08:46) u sjeverni toranj njujorškog WTC-a četiri godine ranije. Kasnijom istragom utvrđeno je kako su se sva tri samoubilačka napada na podzemnu željeznicu i njezine putnike zbila unutar svega pedeset sekundi!

Clipboard01Prva je bomba aktivirana u 08:50, u vlaku linije Circle koji je osam minuta ranije krenuo s King’s Cross/St. Pancrasa, a u datom je trenutku upravo napuštao stanicu Liverpool Street na putu prema Aldgateu. Nakon nekoliko desetaka sekundi, uslijedila je i druga eksplozija, ponovo na istoj liniji, ali u smjeru zapada. Opet je riječ o vlaku koji je osam minuta ranije napustio King’s Cross/St. Pancras, a u trenutku eksplozije nalazio se u tunelu između Edgware Roada i Paddingtona. Treći je zločinac po odlasku svojih suučesnika pričekao još neko vrijeme na platformama King’s Crossa te je minutu prije 08:50 ušao u vlak linije Piccadilly koji je u momentu aktiviranja naprave odmakao svega petstotinjak metara u pravcu Russell Squarea (iako je, izgleda, pakleni plan predviđao južniji dio grada kao njegov konačni cilj).

U roku od nekoliko minuta u gradu je zavladala panika – bilo je očito da se u podzemnoj željeznici nešto zbilo, no bilo je tada moguće tek nagađati što. Nepostojanje službenog izvještaja samo je pojačalo potpunu zbrku. Počele su kružiti glasine o čak šest eksplozija, najvjerojatnije zbog toga što su se tragični događaji zbili u tunelima između dviju postaja koje su, svaka zasebno, tretirane kao poprišta krvavog scenarija. Nagađalo se o strujnom kolapsu, sudaru vlakova, detoniranju bombi, izlijetanju s tračnica, pa čak i o samoubojstvu koje je izazvalo zastoj vlaka i nalijetanje drugoga na isti! Štoviše, prvotna su policijska izvješća navodila kako su se tada još neprecizirane nesreće zbile u roku od čak pola sata.

U 09:19, uprava londonske podzemne željeznice proglasila je narančasti stupanj uzbune (Code Amber Alert), po čijoj se objavi svi vlakovi zaustavljaju na prvoj sljedećoj postaji, te započela sa selektivnim zatvaranjem pružnih dionica.

Nakon daljnjih deset minuta (09:29), tvrtka Metronet, inače zadužena za održavanje infrastrukture podzemne željeznice, izlazi u javnost s viješću kako je do “nezgoda” došlo zbog određenih problema s napajanjem sustava. Petnaest minuta kasnije slijedi izvještaj policije zadužene za nadzor prometnih sustava (Transport Police) o eksplozijama u blizini postaja King’s Cross/St. Pancras, Old Street, Russell Square i Moorgate.

Nažalost, nesretni niz događaja u tom trenutku nije još bio zaključen. Posljednji od četvorice terorista iz nekog njemu znanog razloga nije krenuo vlakom prema sjeveru grada (pretpostavlja se da je svoj naum planirao realizirati na liniji Northern, u čemu ga je vjerojatno spriječila činjenica da je navedena linija još bila u prekidu prema sjeveru zbog ranijeg kvara vlaka), već je u međuvremenu ušao u autobus broj 30 koji prometuje na relaciji Marble Arch – Hackney Wick. Dolaskom na Tavistock Square u Bloomsburyju aktivira eksplozivnu napravu sakrivenu u ruksaku i time zaključuje crnu bilancu tog užasnog dana, koja u konačnici iznosi 52 mrtvih i više od sedam stotina teže i lakše ozlijeđenih. Bilo je to u 09:46, nešto manje od sat vremena nakon prve tri eksplozije. Tri minute kasnije (09:49), uprava London Undergrounda proglašava cijelu podzemnu željezničku mrežu zatvorenom na neodređeno vrijeme.

Tmurni oblaci nad Londonom: pogled sa Surrey Docksa južno prema Deptfordu

Tmurni oblaci nad Londonom: pogled sa Surrey Docksa južno prema Deptfordu

Oko 10 sati London je već bio u potpunom kaosu. Nepotvrđene informacije, kao i prvi neslužbeni izvještaj BBC-a (negdje oko 10:40) samo pojačavaju strah i pomutnju – u javnost se izlazi sa podacima o dvadesetak mrtvih, no bez detalja koji bi precizirali lokacije tragičnih događaja. Na ulicama vlada doslovno opsadno stanje; policija je na svakom koraku, sirene vozila hitne pomoći sablasno zavijaju kroz uspaničeni grad, a mreže mobilne telefonije jedna za drugom padaju zbog preopterećenosti uslijed bezbrojnih poziva građana koji žele saznati jesu li njihovi prijatelji i rodbina na sigurnom.

Kako je dan odmicao, vijesti su lagano poprimale sve konkretnije obrise. U popodnevnim su satima bile poznate lokacije na kojima je počinjen zločin, kao i približan broj poginulih i ranjenih. Zastave su spušene na pola koplja, a za dan koji slijedi, 8. srpnja, otkazane su sve sportske i kulturno umjetničke manifestacije. Na postajama iznad mjesta tragičnih događaja građani polažu cvijeće i pale svijeće. Interesantno, neoštećene linije podzemne željeznice vrlo brzo, još istog dana nastavljaju s uobičajenim rasporedom vožnje, a očekivani pad interesa za korištenjem ovog prijevoznog sredstva nije bio toliko rigorozan kako se predviđalo.

Ovdje je zanimljivo povući usporednicu s New York Cityjem i događajima koji su uslijedili nakon krvavog jutra 11. rujna 2001. ‘Grad koji nikad ne spava’ zapao je u neku vrstu apatije, čak i paranoje, te je trebalo proći nekoliko godina kako bi se bolne posljedice ublažile te situacija koliko toliko normalizirala. Ipak, sudeći po svjedočanstvima ljudi koji su posjećivali New York prije i poslije tragedije, stvari nikad više neće biti iste.

hazy-london-LNo, s Londonom stvari stoje sasvim drugačije. Istina, trebalo je proći nekoliko dana da se žrtve terorističkih napada dostojno isprate na počinak, te da trnci prvotnog šoka pomalo zamru, no London se vrlo brzo vratio svojem uobičajenom ritmu. Građani su se, naime, na najdostojanstveniji način oduprli posijanoj atmosferi straha, poručivši teroristima kako njihov cilj nije ostvaren. Ujedninjeni pod geslom We are not afraid!, nastavili su koristiti javni prijevoz, odraživati svoje poslovne obveze, posjećivati izložbe, koncerte, klubove…

Uočljiva je i razlika u kreativnom, konkretno glazbenom doživljaju ovih jezivih događaja. Njujoršku su tragediju brojni autori i sastavi obradili kroz veći broj pjesama – spomenimo tek imena poput Leonarda Cohena, Bruce Springsteena, Paula McCartneyja, Ryana Adamsa, Scotta Walkera… Bombaški napad na londonski Tube možda nije polučio neke značajnije eulogije, no možda jednostavno nije bilo potrebno, pošto je povratak normalnom načinu življenja čvršći i prkosniji spomenik nevinim žrtvama i jasna poruka svima onima koji svoju zadojenost vjerskim ekstremizmom manifestiraju kroz takve bestijalne poteze.

Stoga je glazbeno tkivo ovog donekle dokumentarnog izdanja emisije eXit sastavljeno od običnih glazbenih brojeva koji jedan ‘svakodnevni’ način pričaju o svijetlim i mračnim stranama velegrada, o njegovim tugama i radostima, pobjednicima i gubitnicima, pitoresknim viktorijanskim terasama, dotrajalim stambenim blokovima i blještavim poslovnim tornjevima Cityja i Canary Wharfa.

Prepustite se pjesmarici ove subotnje večeri i u mislima zaplovite četvrtima jednog uistinu impozantnog metropolisa, no nemojte smetnuti s uma 52 žrtve čiji su životi naprasno prekinuti tog krvavog četvrtka prije 14 godina.

Jer, opasnost još niti izdaleka nije prošla – prisjetimo se tek nedavnih prijetnji ISIL-ovaca, koje unatoć navodnom uništenju ne treba shvaćati olako. Svejedno, završimo u optimističkom tonu: povijest nas ipak nečemu uči, a i zapadni je svijet valjda naučio lekciju, čije su ključne riječi tolerancija i sekularizam, ali i oprez!

 

PS. da vas ne držim u neizvjesnosti, evo vam screenshot liste:

05/07/2019

autor: Vjeran Stojanac

Tags: , , , , , , , ,