Što sve suvremena glazbena scena duguje pjesniku Allenu Ginsbergu? To će biti središnja tema subotnjeg eXita, a između ostalog, tu su novi albumi Crime & the City Solutiona i The House of Love, te svježe live snimke prvospomenutih!
a) Crime and the City Solution – American Twilight
Nakon više od dva desetljeća stagnacije, Crime & the City Solution se vraćaju na scenu. Svjetska turneja i odlični novoobjavljeni album American Twilight govore dovoljno sami za sebe, a detaljnije o svemu možete pročitati
O književnom pa i generacijskom značaju Allena Ginsberga napisane su stranice brojnih članaka, eseja, osvrta, knjiga, dizertacija (etc., etc.), i to nije podatak koji bi nekoga trebao čuditi. Ipak, njegovo djelovanje na polju glazbe je u svim tim tekstovima, pa čak i u životopisima bitno manje zastupljeno, mada ne i sasvim nepoznato. Uglavnom, pojedinac će na spomen Allena i glazbenog miljea iz dubine svijesti izvući prastaru fotografiju njega i Dylana na grobu Jacka Kerouaca, dok će se oni upućeniji prisjetiti i zanimljive kolaboracije s Philipom Glassom u vidu opere Hydrogen Jukebox nastale po Ginsbergovom literarnom predlošku.
Srećom, stvari stoje poprilično drugačije. Već sama Allenova poezija, ili barem ona nastajala četrdesetih i pedesetih godina dvadesetog stoljeća slijedi određenu glazbenu formu; u konkretnom slučaju ritmiku bebop jazza. Pojedinci će reći da je to tek posljedica duha vremena, ali upravo u tome i jest stvar – prve poslijeratne godine su razdoblje kreativnog booma u kojemu se brišu granice između izričajnih načina: pisana riječ zadire u elemente vizualnog izraza, slikarske metode se reflektiraju na glazbenim strukturama i tako dalje. Stoga nimalo ne čudi Ginsbergovo preslikavanje nervozne i razlomljene jazz strukture na proces uobličavanja stiha.
Bob Dylan i Allen Ginsberg na grobu Jacka Kerouaca, 1975.
No, što je s glazbom u užem smislu? U kojoj je mjeri Allen Ginsberg bio zainteresiran za uglazbljivanje vlastitih (ili tuđih) stihova i kakav je trag taj pristup ostavio na suvremenoj glazbenoj sceni? Prvi takav dokumentirani pokušaj je izdavanje albuma Songs of Innocence and Experience (1970.), na kojemu je izveo niz uglazbljenih pjesama Williama Blakea (Nurses Song, Echoing Green, London, The Chimney Sweepers…), istih onih koje je prethodne, 1969. izvodio na nastupima u Londonu i New Yorku. Također, koncem 1980. snimljen je i koncertni album Allen Ginsberg in Wuppertal: Poems and Songs 1980, koji će biti objavljen tek posthumno.
Dvije godine kasnije (1982.) izlazi First Blues, svojevrsna rekapitulacija Ginsbergovog glazbenog djelovanja tijekom šezdesetih i sedamdesetih. Između ostalog, ovaj album donosi pjesme Vomit Blues (jednu od skladbi koje su Ginsberg i Dylan izveli pri čuvenom ‘nastupu’ na grobu Jacka Kerouaca), Father Death Blues, Stay Away From White House, Capitol Air te čuveni CIA Dope Calypso u kojemu pjesnik iznosi vlastitu teoriju zavjere (u koju danas malo tko sumnja):
In nineteen hundred forty-nine China was won by Mao Tse-tung Chiang Kai Shek’s army ran away They were waiting there in Thailand yesterday
Supported by the CIA Pushing junk down Thailand way
First they stole from the Meo Tribes Up in the hills they started taking bribes Then they sent their soldiers up to Shan Collecting opium to send to The Man
Pushing junk in Bangkok yesterday Supported by the CIA
——
Touby Lyfong he worked for the French A big fat man liked to dine & wench Prince of the Meos he grew black mud Till opium flowed through the land like a flood
Communists came and chased the French away So Touby took a job with the CIA The whole operation fell in to chaos Till U.S. intelligence came in to Laos
All through the Sixties the dope flew free Thru Tan Son Nhut Saigon to Marshall Ky Air America followed through Transporting comfiture for President Thieu
All these Dealers were decades and yesterday The Indochinese mob of the U.S. CIA Operation Haylift Offisir Wm Colby Saw Marshall Ky fly opium Mr. Mustard told me
Indochina desk he was Chief of Dirty Tricks “Hitch-hiking” with dope pushers was how he got his fix
Subsidizing the traffickers to drive the Reds away Till Colby was the head of the CIA.
Iste godine Allen Ginsberg gostuje na albumu Combat Rock britanskog punk sastava The Clash, gdje svoj glas posuđuje na skladbi Ghetto Defendant, a koncem osamdestih objavljuje još jedno retrospektivno izdanje, album The Lion For Real.
Allen Ginsberg, Mick Jones i Joe Strummer
Posljednjih godina života Ginsberg ostvaruje nekoliko zapaženih kolaboracija s avangardnim skladateljem Philipom Glassom. Tijekom 1988. i 1989. nastaje komorna, dijelom eksperimentalna opera Hydrogen Jukebox (nazvana po frazi iz Allenove kultne poeme Howl iz 1955.).
Ova je suradnja krenula od slučajnog susreta ove dvojke u jednoj njujorškoj knjižari (treba ipak napomenuti da se poznaju od ranije). Prvobitni je plan podrazumijevao uglazbljivanje pjesme Wichita Vortex Sutra, no vremenom je koncept proširen do razmjera konačnog ‘Hidrogenskog jukeboxa’. Zanimljivo, Ginsberg će otpjevati (imamo li u vidu pojam pjevanja u klasičnom, uobičajenom značenju) tek spomenutu pjesmu, dok će ostatku materijala doprinijeti recitalom. Sama je opera sastavljena od poznatijih Ginsbergovih pjesama i poema nastalih uglavnom tijekom pedesetih, uz neke novije naslove (tu su primjerice Howl, NSA Dope Calypso, Green Automobile, Iron Horse, Over Denver Again…), posložene u smislu kritičkog udarca po Hooverovoj i McCarthyjevoj Americi pedesetih, dakle čitavoj toj paranoičnoj predkenedijevskoj fazi.
Philip Glass i Allen Ginsberg, 1990.
Druga suradnja ovog dvojca praktički se može promatrati kao posljednje Ginsbergovo djelo, i to ne samo na glazbenom polju. Koncem 1996. Paul McCartney i Philip Glass uglazbljuju Allenovu poemu Ballad of the Skeletons, satiričnu pjesmu u kojoj se autor obrušava na sveukupne ‘kosture’ čovječanstva, karikirane kroz tradicionalni meksički praznik, Dan kostura. Ova je (uvjetno kazano) balada ugledala svjetlo dana u formi EP izdanja, a Ginsberg ju je izveo i na nekoliko koncerata – jednom s punom postavom (Glass, McCartney, Kaye), te u nekoliko navrata samo u pratnji Paula na gitari.
Bio je ovo mali osvrt na rijetke ali dojmljive izlete najvećeg američkog pjesnika XX. stoljeća u glazbene vode. Ginsberg je ipak u prvom redu ikona beat generacije – pjesnik, aktivist i ‘čovjek od pera’, no na sebi je svojstven način obogatio suvremenu glazbenu scenu.
Said the Presidential Skeleton I won’t sign the bill Said the Speaker skeleton Yes you will
Said the Representative Skeleton I object Said the Supreme Court skeleton Whaddya expect
——-
Said the Buddha Skeleton Compassion is wealth Said the Corporate skeleton It’s bad for your health
Said the Old Christ skeleton Care for the Poor Said the Son of God skeleton AIDS needs cure
Said the Homophobe skeleton Gay folk suck Said the Heritage Policy skeleton Blacks’re outa luck
——-
Said the Macho skeleton Women in their place Said the Fundamentalist skeleton Increase human race
Said the Governor skeleton Cut school lunch Said the Mayor skeleton Eat the budget crunch
Said the Neo Conservative skeleton Homeless off the street! Said the Free Market skeleton Use ’em up for meat
Allen Ginsberg i Paul McCartney prigodom izvedbe pjesme ‘Ballad of the Skeletons’, 1996.
Said the World Bank skeleton Cut down your trees Said the I.M.F. skeleton Buy American cheese
Said the Underdeveloped skeleton We want rice Said Developed Nations’ skeleton Sell your bones for dice
Said the Ayatollah skeleton Die writer die Said Joe Stalin’s skeleton That’s no lie
——
Said the World Chorus skeleton That’s their fate Said the U.S.A. skeleton Gotta save Kuwait
Said the Petrochemical skeleton Roar Bombers roar! Said the Psychedelic skeleton Smoke a dinosaur
Said Nancy’s skeleton Just say No Said the Rasta skeleton Blow Nancy Blow
Said the Junkie skeleton Can’t we get a fix? Said the Big Brother skeleton Jail the dirty pricks
Said the Mirror skeleton Hey good looking Said the Electric Chair skeleton Hey what’s cooking?
——
Said the NY Times skeleton That’s not fit to print Said the CIA skeleton Cantcha take a hint?
——
Said the TV skeleton Eat sound bites Said the Newscast skeleton That’s all Goodnight!
c) The House of Love – She Paints Words in Red
Prošlog je tjedna objavljen šesti, mogli bi kazati ‘povratnički’ album britanskog psychedelic pop sastava The House of Love. Ovaj je bend izvorno djelovao između 1985. i 1993., no deklarirani vođa Guy Chadwick je već 1989. ostao bez podrške svog ključnog suradnika, gitarista Terryja Bickersa. Činjenica da je upravo Terry bio glazbeni ‘motor’ sastava uočljiva je na trećem i četvrtom albumu (Babe Rainbow iz 1992., te Audience with the Mind, 1993.) kojima jednostavno nedostaje poleta i mističnog šarma prva dva uratka koji se s pravom mogu smatrati malim remek djelima.
The House of Love, 1988. Terry Bickers i Guy Chardwick su krajnje desno
Prvi se ‘reunion’ zbio 2005. kada Chadwick i Bickers objavljuju solidan, mada ne i pretjerano zapažen album Days Run Away. Mada je izgledalo kako je time zaključena njihova dvadeset godina duga saga, najnovije vijesti srećom demantiraju takve tvrdnje.
Svježi uradak nazvan She Paints Words in Red već na prvo slušanje obećava – melodijske i ritmičke strukture niti izdaleka nisu onako suhoparne kao na svim radovima nakon legendarnog drugog albuma snimljenog za etiketu Fontana (1989.), a koliko u tome ima istine, uvjerite se sami u novom izdanju emisije eXit.
Uostalom, ovo je ionako godina ‘revivala’ i iznenadnih povrataka na scenu – nakon lanjskog okupljanja The Stone Rosesa (koje je urodilo koncertima, ali ne i dugo očekivanim albumom), oglasili su se i Suede, Crime and the City Solution, David Bowie i još neki.
Dragih nam Smithsa još nema na vidiku, a kako stoje stvari, neće ni biti, no zato je Johnny Marr nedavno objavio svoj prvi u potpunosti samostalni album. No, s tim ste već upoznati, plus što informacije takvog tipa nemaju pretjerane veze s odličnim novim albumom Bickersa i Chadwicka.
Dakle, mozak na pašu i uživajte u nebeski lijepom psihodeličnom popu koji će vas na trenutke vratiti u kasne osamdesete, vrijeme kada su MTV-jem i radijskim postajama dominirale mistične melodije pjesama poput Hope, Shine On, Love in the Car, Blind, Hannah, Somebody Got’s to Love You…
Početkom milenija, Augeste Arthur Bondy je pod pseudnimom Scott predvodio poprilično dosadnjikav sastav Verbena koji je, unatoč nekim dobrim momentima, uglavnom zvučao kao presažvakana kopija Nirvane. Napravivši nagli zaokret, 2006. izdaje odličan samostalni album ‘American Hearts’, a njegovi su sljednici ‘When the Devil’s Loose’ i ‘Believers’ također iznimna ostvarenja. Možda je prepotentno kazati da je A.A. Bondy kantautor koji je jednostavno nedostajao na sceni, ali da je savršeno upotpunio rupe u nekim segmentima današnje folk americane, to je neoborivo.
Odlazak Ray Manzareka, klavijaturista i utemeljitelja sastava The Doors, te ponovno okupljanje kultnih Trobecovih Krušnih Peći prigodom promocije sabranog materijala iz osamdesetih, središnje su teme ovotjednog izdanja emisije eXit.
Još uvijek ne znamo koliko rupa treba da bi se napunio Royal Albert Hall. No, da ga publika ispuni do kraja, često je potrebna tek jedna umišljena budala!
