In Memoriam: Gram Parsons (19.09.1973. – 19.09.2013.)

19. rujna 2013. navršava se četrdeset godina od prerane smrti Grama Parsonsa, čovjeka koji je nakon brojnih tuđih polovičnih uspjeha u stapanju tradicionalnih i modernističkih glazbenih pravaca iznašao formulu za suživot, ujedinivši na koncu ne samo country i rock, već iznašavši sveopću formulu onoga što se naziva Kozmičkom Američkom Glazbom!

19. rujna 2013. navršava se četrdeset godina od prerane smrti Grama Parsonsa, čovjeka koji je nakon brojnih tuđih polovičnih uspjeha u stapanju tradicionalnih i modernističkih glazbenih pravaca iznašao formulu za suživot, ujedinivši na koncu ne samo country i rock, već iznašavši sveopću formulu onoga što se naziva Kozmičkom Američkom Glazbom!

627

Gram Parsons (05.11.1946. – 19.09.2013.)

Gram Parsons rođen je 05. studenog 1946. u Winter Havenu, Florida, a u matičnim knjigama je zapisano ime Ingram Cecil Connor III. Roditelji su mu inače bili nastanjeni nekoliko stotina kilometara dalje, u Georgiji, no iz samo njoj znanih razloga, majka Avis Snively Connor odlučila je dijete donijeti na svijet u svom rodnom gradu. Čudni su ti južnjački običaji, no nelogičnosti ovdje ne prestaju pošto su Avis i njezin muž Georgiju tek izabrali kao mjesto za život. Otac Ingram Cecil Connor II., poznat i kao coon dog, u stvari je rođen u Tennesseyju i jedan je od veterana II. svjetskog rata – bio je primjerice prisutan u redovima američke vojske na Havajima u vrijeme japanskog napada koji je označio ulazak Sjedinjenih Država u rat (06. prosinca 1941.).

Iako naizgled običan i u zajednici poštovan par, Ingram Cecil Connor II. i Avis bili su alkoholičari, s tim da je Avis bolovala i od teškog oblika depresije. Obitelj se uskoro u potpunosti seli u mjesto Gramova rođenja, tako da dječak odrasta u impozantnoj vili Avisinih roditelja, stare južnjačke gospode koja nije posustala pred naletima ‘snopesizma’ zadržavši svoju virtualnu aristokratičnost i brojne hektare nasada agruma. No, i ovdje u opipljivoj sigurnosti kuće njezinih roditelja, Avisina depresija se samo pojačava, a cijenu će prvi platiti Gramov otac koji će si u okruženju stabala limuna oduzeti život pred Božić 1958., nedugo nakon sinovljeva dvanaestog rođendana. Kažu da je Lorca u svojoj poeziji riječ ‘limun’ koristio kao sinonim za tugu, bol.

Ovaj događaj doslovce razara više od stoljeća uspješnu i poštovanu obitelj Snively iz Winter Havena, no Avis, svjesna dužnosti odgajanja sina, ne posustaje. Uskoro iznova uplovljava u bračne vode, skučivši se uz Roberta Parsonsa koji će dijete prihvatiti kao vlastitog sina. Negdje će u to vrijeme ime Avisinog jedinca biti skraćeno u Gram Parsons.

Već s četrnaest godina Gram osniva svoj prvi glazbeni sastav koji će kroz idućih pet godina u nekoliko navrata mijenjati ime (Legends, Pacers) koje se u konačnici ustalilo kao The Shilohs. Zanimljivo kako je i ovdje prisutna južnjačka simbolika koja će na određeni način Grama pratiti sve do kobnog kraja. Shiloh je, naime, područje u jugozapadnom Tennesseyju gdje je 07. travnja 1862. vojska Konfederacije pretrpjela jedan od prvih većih poraza od strane Unije. U glazbenom smislu ovaj folk projekt nije pretjerano odisao južnjačkim naslijeđem, već upravo tada stasajućim sveameričkim rock’n’rollom (koji opet svoje korijene nalazi na Jugu, tako da imamo zatvoreni krug). Gram i društvo uglavnom su svirali obrade pjesama Elvisa Presleyja i Chucka Berryja – istina, donekle prožete nijansama lokalne folklorne ostavšine.

Gramova matura trebala je biti velik događaj, kao uostalom i u životima ostalih Amerikanaca, no zamračila ju je jedna šokantna vijest. Istog je dana njegova majka, dugogodišnja alkoholičarka, podlega otrovu kojega je godinama unosila u svoje tijelo. Gram se tako našao na raskrižju, podržan tek od jedinog preostalog člana uže obitelji, očuha Roberta, koji mu omogućuje upis na prestižni Harvard gdje upisuje studij teologije.

No, mladi je Parsons na Univerzitetu izdržao tek jedan semestar tijekom kojeg je ionako više vremena provodio baveći se glazbom, nego pohađajući predavanja. Zajedno s još nekolicinom istomišljenika odlazi u New York, konkretno Bronx, gdje utemeljuje svoj prvi ‘pravi’ sastav, International Submarine Band.

Te 1966. godne istočna obala očito nije bila plodno tlo za rythm’n’blues obojen nijansama tradicionalnog countryja – štoviše, snobovi iz Velike Jabuke takav su pristup smatrali ‘seljačkim’ te se nakon bezuspješnih pregovora s predstavnicima Columbia Recordsa sastav planski dislocira u Los Angeles koji će se pokazati kao mnogo zahvalnije tlo. Istovremeno spas stiže u vidu čuvenog kantautora Lee Hazlewooda, odnosno njegove izdavačke kuće LHI. Nažalost, izdavanje albuma Safe at Home (po nekima prvog istinskog Parsonsovog remek djela, mada je na ploči prisutna većina covera i tek par autorskih pjesama) označuje i prekid djelovanja International Submarine Banda.

international-submarine-band-one-day-week-sundazedBio je to početak 1968., poprilično čudno razdoblje na losanđeleskoj glazbenoj sceni. Jedan osrednje poznat sastav koji je na dotad neviđen način spajao elemente rocka i countryja prestao je s djelovanjem. Istovremeno, jedan drugi, znatno bitniji bend, projekt koji je ne samo ostvario prve amalgame folka i rocka, već i uveo psihodelični, pa i space rock u terminologiju svakodnevice, također proživljava kreativnu krizu. Kako to već obično biva, presuditi će slučajnost!

Ukoliko je koincidencije uopće i bilo, ona se odnosi na susret Grama Parsonsa s Chrisom Hillmanom, bas gitaristom The Byrdsa koji su po odlasku (ili bolje kazati protjerivanju) Davida Crosbyja zapali u stanje apatije. Dvojac je vrlo brzo shvatio kako dijele slične glazbene afinitete, no u to je trebalo još uvjeriti samozvanog vođu, inače glavno smetalo Byrdsa, Rogera McGuinna. Hillman se nije nadao pozitivnom raspletu, smatrajući kako osoba koja je u stanju odbaciti dokazane autore poput Gene Clarka i spomenutog Crosbyja neće imati sluha za stvaralaštvo poluanonimnog južnjaka. Srećom, McGuinna je u tom trenutku prosvjetlila pamet (ili je bio na jednom od svojih LSD tripova), tako da je bez ikakve dvojbe prihvatio Grama Parsonsa kao novog člana The Byrdsa, makar početno tek u ulozi pijanista.

The Byrds 1968: Kevin Kelley, Gram Parsons, Roger McGuinn i Chris Hillman

The Byrds 1968: Kevin Kelley, Gram Parsons, Roger McGuinn i Chris Hillman

Ovaj se potez pokazao uistinu radikalnim, i to ne samo nominalno, pošto će dolazak Grama Parsonsa u potpunosti izmijeniti zvučnu sliku sastava. Valjda je svima, pa i McGuinnu bilo jasno da je prošlost ostala zaključana u pozadini. Dva odlična folk rock albuma (koje su zlobnici zvali ‘Beatles meets Dylan’) i izvanvremenska folk/psychedelic/space rock trilogija 5th Dimension/Younger Than Yesterday/The Notorious Byrd Brothers već su našli svoje mjesto u povijesti suvremene glazbe i The Byrds su, želeći opstati na sceni, trebali nastaviti s krčenjem novih puteva nauštrb recikliranja ostataka prošlosti.

Upravo tu Gram Parsons stupa na scenu. Njegov status i utjecaj u preporođenim Byrdsima očiti su do te mjere da je McGuinn osobno promijenio pravac leta, usmjerivši se ka country naslijeđu.

Iako je izvorna McGuinnova namjera bila snimiti jedan ‘sveamerički’ album koji bi na komparativan način prikazao glazbenu priču novog kontinenta, koncept je propao zbog tada aktualnih fluktuacija u članstvu, no u konačnici je takav razvoj događaja, ostavivši McGuinna donekle bezidejnog i rezigniranog, pogodovao Parsonsovom proboju.

Sweetheart-Of-The-RodeoKada se koncem kolovoza 1968. pojavio album Sweetheart of the Rodeo, dotadašnji su fanovi The Byrdsa ostali, blago rečeno, šokirani. McGuinn, Parsons, Hillman i također novopridošli bubnjar Kevin Kelley snimili su praktički prvi country rock album u povijesti, uspjevši na elegantan način pomiriti dotad suprotstavljene strane, glazbu ‘urbanog’ i ‘redneck’ tabora. Izbor Nashvillea kao mjesta snimanja nipošto nije slučajan i najvjerojatnije je također rezultat Gramovog inzistiranja, no karakteristični hibrid bluegrassa, folka i rocka definitivno nosi duh tog za country ključnog grada.

Parsonsov je autorski doprinos sveden, istina, na tek tri skladbe – Hickory Wind, 100 Years from Now te Lazy Days (uz dodatne vokalne kontribucije na coverima McDanielsove You’re still on my Mind i Haggardove Life in Prison), no utjecaj na album u cijelosti je nemjerljiv, što je očito iz izbora i aranžmana ostalih pjesama. Zanimljivo je i to da je novopridošli Parsons jedini član sastava koji je albumu autorski doprinjeo, dok su Hillman i McGuin ovoga puta apstinirali.

Chris Hillman i Gram Parsons

Chris Hillman i Gram Parsons

Ovaj kratki Parsonsov boravak u kultnom sastavu odraziti će se dvostrukim utjecajem. U prvom će redu definirati budući zvuk The Byrdsa, gdje će njegov duh ostati pristutan i kasnije, kada se zaputi drugim stazama. Istovremeno se album Sweetheart of the Rodeo može promatrati kao temelj onog na čemu će Parsons nastaviti karijeru.

Upravo tako – njegov je boravak u Byrdsima trajao relativno kratko: iz sastava odlazi koncem ljeta 1968., tijekom promotivne turneje Sweetheart albuma. Posjet Europi je protekao u ugodnom ozračju – Gram se pritom sprijateljio s članovima The Rolling Stonesa, posebice s Keithom Richardsom. Poznata je i priča o ‘psihodeličnom’ izletu u Stonehedge, kojem su pored Grama i Keitha prisustvovali i Mick Jagger, Roger McGuinn i Chris Hillman. No, nešto je već tada visilo u zraku, neka jedva opipljuva napetost između Parsonsa i McGuinna. Možda su se određene nesuglasice oko autorske zastupljenosti te razvojnog pravca The Byrdsa mogle dogovorno riješiti, no Parsons definitivno odustaje nakon što shvaća kako sastav u sklopu Sweetheart turneje namjerava svirati i u Južnoafričkoj Republici, što je u potpunosti u suprotnosti sa njegovim antirasističkim i anti-apartheid uvjerenjima.

Napuštajući The Byrds, povukao je za sobom i neodlučnog Hillmana kojemu je očito također bilo dosta McGuinnove nesigurnosti i guranja sebe u prvi plan.

Nedugo potom ovaj će dvojac osnovati vlastiti projekt The Flying Burrito Brothers, čiji će se prvi album Guilded Palace of Sin pojaviti u veljači 1969. i sadržavati će osam autorskih kolaboracija Hillmana i Parsonsa te samo dvije obrade. Očito je udaljavanje od McGuinna na obojicu djelovalo pozitivno, potičući im kreativnost.

Na ovom se albumu nalaze neke od najboljih Parsonsovih skladbi, kao što su Sin City, Juanita, Dark End of the Street, Wheels ili Hot Burrito 1 & 2. Iste godine u prosincu sastav nastupa s The Rolling Stonesima na po zlu čuvenom koncertu u Altamontu.

Anita Pallenberg, Gram Parsons i Keith Richards (Joshua Tree, 1972.)

Anita Pallenberg, Gram Parsons i Keith Richards (Joshua Tree, 1972.)

Drugi album The Flying Burrito Brothersa, Burito Deluxe, nastavlja putem prethodnika, no broj zajedničkih uradaka Parsonsa i Hillmana sveden je na dva. Svejedno, Gramov je doprinos ovdje nemjerljiv, o čemu najbolje govore skladbe Cody Cody, High Fashion Queen, s Byrdsima prethodno snimljena Lazy Days, Man in the Fog, Older Guys i Down in the Churchyard. Ipak, uslijed vlastitih planova, a dijelom i zbog koncepcijskog neslaganja s Hillmanom, Gram Parsons će sredinom 1970. poći svojim putem.

 

Najveći doprions The Flying Burrito Brothersa i Grama Parsonsa jest to što smo bili alternativni country dvadesetak godina prije pojave te fraze. Rock orijenirane radio postaje su nas izbjegavale tvrdeći da smo kaubojski bend, dok su nas ortodoksne country stanice također odbijale puštati uz izgovor da smo najobičniji rockerski hašomani.

/Chris Hillman, iz intervjua za ‘American Songwriter’/

 

Početkom 1970., dakle još u vrijeme aktivnog članstva u Burritosima, Parsons će na nagovor Terryja Metchera, bivšeg producenta The Byrdsa, potpisati ugovor s kompanijom A&M, no idućih će se godinu dana uglavnom odmarati i smišljati koncept novih, samostalnih albuma. Sredinom 1971. na poziv Keitha Richardsa putuje na francusku Azurnu obalu, u Nicu, gdje boravi u njegovoj vili sa šesnaest soba te prostorom za vježbanje i mini studijem u podrumu. Iako će otići relativno brzo – bilo je to vrijeme uvježbavanja materijala za album Exile on Main Street – Gram će većinu raspoloživog vremena u Europi provesti svirajući s Keithom. Naknadno će se pojaviti tvrdnje s poprilično čvrstom pozadinom po kojima je Gramov utjecaj više no vidljiv na drugoj strani albuma, a čak mu se pripisuje i autorstvo nekih skladbi – kao kandidati uglavnom se navode Sweet Virginia i Sweet Black Angel, mada su obje na Exileu potpisane sasvim uobičajeno: Jagger – Richards.

albumsGram

Veći dio 1972. Parsons provodi između Los Angelesa i Nashvillea, radeći na svojem prvom u potpunosti samostalnom albumu koji će se pojaviti početkom 1973. Ovaj uradak, nazvan GP, pomalo je šarolika zbirka uglavnom autorskih skladbi koje variraju između radikalnog countryja, baladičnog folka i rythm’n’bluesa. Neke su uistinu antologijske, primjerice Still Feeling Blue, Kiss the Children ili Big Mouth Blues. Još jedan bitan element koji je ostavio traga na ovom albumu jest Parsonsova suradnja s Emmylou Harris koja je na pojedinim pjesmama otpjevala pozadinske vokale, dok će predstojeća turneja zahtjevati još neke promjene u načinu njegova rada. Dotad uglavnom član određenih sastava, Parsons je sada samostalac, tako da se postavlja pitanje unajmljivanja glazbenika za potrebe nadolazećih koncerata. To će biti riješeno elegantno formiranjem pratećeg sastava The Fallen Angels, tako da će nastupni plakati ubuduće najavljivati sastav Gram Parsons and the Fallen Angels.

Nekoliko mjeseci prije objavljivanja abuma – dakle u kasno ljeto 1972. – Gram izglađuje narušene odnose s članovima The Rolling Stonesa, posebice sa svojim prijateljem Keithom Richardsom. Jesen te godine Gram i Keith provode sa svojim djevojkama Anitom Pallenberg i Gretchen Parsons na lokaciji koja još od 1970. Parsonsu predstavlja idealno mjesto za bijeg od stvarnosti.

Motel 'Joshua Tree Inn' u istoimenom nacionalnom parku na granici pustinja Mojave i Colorado

Motel ‘Joshua Tree Inn’ u istoimenom nacionalnom parku na granici pustinja Mojave i Colorado

Riječ je o pustinji Mojave, točnije njezinom graničnom dijelu s pustinjom Colorado, nacionalnim parkom Joshua Tree (nazvanom po endemskoj vrsti kaktusa kojeg je kasnije proslavio istoimeni album sastava U2). Gram je poznavajući vlasnike lokalnog motela Joshua Tree Inn stalno imao dvije unaprijed bukirane sobe za sebe i prijatelje s kojima se opijao i drogirao u tom nezemaljskom i inspirativnom ambijentu, a noću promatrao UFO-e koji su u tim krajevima ne baš rijetka pojava.

Nakon odrađenih koncerata i turneja na kojima je odlukom menadžera Phila Kaufmana alkohol bio limitiran, a droga s izuzetkom marihuane strogo zabranjena, Gram bi bježao u taj svoj pustinjski raj koji je ostavljao utisak mjesta ne samo izvan vremena, već i tisućama milja udaljen od Los Angelesa (od kojeg ga je u stvari dijelilo tek nekoliko desetaka kilometara).

U tom je smirujućem i halucinatornom ambijentu Gram napisao većinu pjesama koje će se naći na njegovom drugom, posthumno objavljenom albumu Grievous Angel. Snimanje je zakazano za ljeto 1973., no prethodno je odrađena još jedna mini turneja s Emmylou Harris i pratećim sastavom kojeg su sačinjavali bivši kolege iz The Flying Burrito Brothersa, Pete Kleinow i Chris Etheridge te novopridošli gitarist The Byrdsa, Clarence White. Nažalost, svojevrsno se prokletstvo već tada nadvilo nad Parsonsom. Na američki dan nezavisnosti, 14. srpnja 1973., Gram se nalazio u studiju gdje je prepun kreativne energije po upravo odrađenoj turneji snimao skladbe za novi album. Vijest koju je primio tog dana doslovno ga je šokirala i definitivno će dati mračni timbar skladbama koje će naknadno biti snimljene – noć prije pijani vozač je pregazio gitarista Clarencea Whitea, koji je poginuo na licu mjesta.

Keith Richards i Gram Parsons u pustinji Mojave, 1972.

Keith Richards i Gram Parsons u pustinji Mojave, 1972.

Parsons je, vjerojatno pod dojmom ove tragedije, a možda predosjećajući i vlastiti kraj, večer nakon pogreba rekao svom menadžeru Kaufmanu da bi nakon smrti želio biti kremiran te da mu pepeo bude rasut po pustinji Joshua Tree.

Koncem kolovoza dovršen je rad na Grievous Angelu, djelu koje nadmašuje čak i savršeni GP. Pored brojnih izvrsnih autorskih pjesama kao što su Brass Buttons, $1000 Wedding, Return of the Grievous Angel, nova verzija Hickory Winda i In my Hour of Darkness, ovaj album donosi i kvalitetne obrade među kojima se posebice ističe Love Hurts, izvorno skladba Boudleaux i Felice Bryant, izvedena ovom prilikom kao nenadmašni duet s Emmylou Harris.

Mogavši se konačno opustiti pred nadolazeću promotivnu turneju, Parsons odlučuje drugi dio rujna provesti s prijateljima i novom djevojkom Margareth Fisher – veza i brak s Gretchen u međuvremenu su propali – u svom starom utočištu na rubu Mojavea.

Društvo u kojemu se između ostalih nalazio i Phil Kaufman stiže u Joshua Tree Inn u jutarnjim satima 17. rujna, iskoristivši cijeli prvi dan na šetnje po pustinji, pri čemu je potrošen najveći dio marihuane koju su ponijeli iz Los Angelesa. Stoga se idućeg jutra Gramov osobni asistent Michael Martin vraća u grad kako bi obnovio zalihe, prethodno se konzultiravši s Kaufmanom oko nadzora nad Parsonsom kojega je, po njihovom mišljenju, trebalo držati daleko od alkohola i heroina.

Izbjegavši Kaufmanovu strogu pasku, Parsons će oko podneva 18. rujna izvesti Margareth i Martinovu djevojku Dale McElroy na ručak u restoran u sklopu lokalnog aerodroma. Tijekom obroka pio je velike čaše Jacka Danielsa, doslovno nalijevajući jednu za drugom. Kasnog popodneva, po povratku u motel, nastaviti će s opijanjem te uzeti heroin kojeg je nabavio prilikom boravka na aerodromu. Pored svega toga uzeti će i veću količinu morfija te prileći.

Oko 22 sata, Margareth će pokucati na vrata sobe u kojoj je boravila Dale McElroy, zamolivši je da pripazi na usnulog Grama dok se ona ne vrati s večere. Nakon svega nekoliko minuta shvatila je da je Gram prestao disati. U šoku pokušava primijeniti neke standardne metode poput umjetnog disanja i masaže srca, no bez ikakvog efekta. U međuvremenu se vratila Margareth te djevojke odlučuju potražiti pomoć liječnika. Parsonsa su unijele u kola te petnaestak minuta nakon ponoći stigle do obližnje bolnice Hi-Desert Memorial Hospital u obližnjoj dolini Yucca. Nažalost, bilo je prekasno. Gram nije pokazivao znakove života, pa su liječnici nakon nekoliko očajničkih pokušaja reanimacije odustali.

Pola sata nakon ponoći 19. rujna 1973. Gram Parsons je i službeno proglašen mrtvim.

gram-parsons-joshua-tree

Zanimljivo je da posthumni nalazi ne spominju neku naročito visoku razinu alkohola u krvi (oko dva promila), dok morfij uopće nije registriran, mada je količina koju spominju Margareth i Dale dovoljna za izazivanje letalnih posljedica najmanje kod troje ovisnika sa navikom na medikament. No, zato su uočeni tragovi barbiturata i kokaina koje je Gram lako mogao nabaviti i konzumirati tijekom popodneva. Kao uzork smrti navode se komplikacije uslijed kontinuiranog konzumiranja više vrsta opojnih sredstava.

Ipak, priča o Gramu Parsonsu u tom trenutku još niti izdaleka nije zaključena. Phil Kaufman zapamtio je Parsonsove riječi nakon Whiteova pogreba te odlučuje izvršiti prijateljevu posljednju želju. Nakon što je ostatke droge skrio u pustinji te se s Margareth i Dale vratio u Los Angeles, organizira bdijenje za pokojnika uz vodku i marihuanu. No, kako ne iznevjeriti ono što je iskreno zatražio dva mjeseca ranije te ga kremirati i raspršiti pepeo po pustnji?

Problem je bio veći samim tim što je Gramov očuh Robert Parsons već bukirao let za zračnu luku LAX gdje je trebao preuzeti lijes s tijelom posinka te ga odnijeti do obiteljske grobnice u New Orleasu, Louisiana.

Ono što će Kaufman izvesti dostojno je filmskog scenarija (u stvari, događaj jest naknadno ekraniziran kao Grand Theft Parsons) i bitan je segment u mitu koji je stvoren oko Parsonsova života i stvaralaštva.

Dan nakon karmina, Kaufman naziva mrtvačnicu u gradiću Joshua Tree, predstavivši se kao član obitelji. Kako bi bio uvjerljiviji, napominje da tijelo treba prebaciti do zračne luke u Los Angelesu, pošto pokojnik mora biti pokopan u tlo svojeg rodnog Juga. Navečer, pred kraj radnog vremena naziva mrtvačnicu na LAX-u i doznaje da će tijelo biti dovezeno tijekom večeri.

Sada već može krenuti u akciju. Zajedno s Michaelom Martinom koji je znao za Parsonsovu posljednju želju uzima Dalein kamionet – istina, bez tablica i s razbijenim prozorima, no u sasvim voznom stanju tako da može poslužiti svrsi. Dvojac je odjeven krajnje ridikulozno: Levi’s traperice, kaubojski šeširi i čizme te jakne s izvezenim  natpisima Sin City na leđima – to je u stvari bila njihova ‘turnejska odora’ koju su odjenuli shvativši da u crnim odijelima i bijelim košuljama djeluju neuvjerljivo. Napunivši vozilo pakiranjima piva i bocama Jack Danielsa koje su čitavim putem do LAX-a uredno praznili, Kaufman i Martin stižu u zračnu luku upravo u trenutku kada se prijamnom odjelu približava i kombi mrtvačnice iz Joshua Treea.

Kaufman se predstavlja kao član obitelji koja je promijenila odluku te će Parsonsovo tijelo u New Orelans biti preveženo privatnim charterom umjesto komercijalnim mlažnjakom. Radnik na šalteru ništa ne sumnja, već idućih nekoliko minuta sređuje papirologiju koju Kaufman potpisuje lažnim imenom. U jednom trenutku u zgradu ulazi i policajac, no samo zbog položaja kamioneta, tvrdeći da priječi prolaz vozilima za prtljagu. Kaufman i Martin ne gube živce, već ga mole za sitnu uslugu – pomoć prilikom utovara lijesa u njihov kamionet.

Ambijent tipičan za pustinju Joshua Tree. Uočljivi su i istoimeni kaktusi.

Ambijent tipičan za pustinju Joshua Tree. Uočljivi su i istoimeni kaktusi.

Vožnja od LAX-a do pustinje Mojave protječe ležerno, uz pražnjenje nagomilanog alkohola kojeg konzumiraju u tolikoj mjeri da stigavši u Joshua Tree više nisu bili u stanju voziti. Kovčeg s tijelom pješice su prenijeli do Cap Rocka, prirodnog spomenika posebice dragog pokojniku, gdje su ga otvorili te započeli s pripremama za ritual. Uočivši svjetla automobila u daljini požuruju s postupkom smatrajući da ih prati policija te tijelo polijevaju s pet galona visokokvalitetnog benzina kojega su natočili na jednoj od usputnih postaja. Sa sigurne udaljenosti od nekoliko metara potpaljuju ‘fitilj’ od prolivenog goriva te promatraju ogromnu plamenu loptu i dim s ostacima Parsonsovog tijela kojeg lagano raznosi noćni pustinjski vjetar. Po obavljenom poslu obojica odlaze svojim putem kako ne bi izazvali dodatnu sumnju te se skrašavaju na nepoznatim lokacijama u Kaliforniji.

Idućeg će dana vijest o spaljenom tijelu nesretne rock zvijezde osvanuti na naslovnicma većine prestižnih dnevnih novina diljem Sjedinjenih Država, no daljnjih će se nekoliko tjedana moći samo nagađati o tome tko je i zašto ukrao lijes s tijelom te se odvažio na poprilično neuobičajen ritual.

Kaufman i Martin predati će se vlastima početkom studenog, nekoliko dana prije Gramovog dvadesetisedmog rođendana. Na koncu će biti optuženi zbog otuđenja i uništavanja imovine, odnosno lijesa, za što će biti kažnjeni sa 750 dolara. Za krađu leša i njegovo spaljivanje nisu odgovarali, pošto takav stavak nije naveden u zakonu federalne države Kalifornije!

Karbonizirani ostaci tijela Grama Parsonsa, koji sada teže tek nekih petnaestak kilograma, nekoliko dana nakon spaljivanja ipak su locirani te ih je kantautorov očuh, Robert Parsons, ipak uspio dopremiti u Louisianu te dostojno pokopati.

the-impromptu-gram-parsons

Sama lokacija spaljivanja naknadno je obilježena betonskom pločom na kojoj je ispisan tekst Safe at Home (što je u stvari naziv prvog albuma kojega je Gram snimio – onog s International Submarine Bandom) i postati će nekom vrstom svetišta, mjesta hodočašća rastuće vojske Parsonsovih štovatelja. Tako, ako vas put ikad nanese u Mojave, znate što vam je činiti. Motel Joshua Tree Inn je i dalje u pogonu, a Cap Rock s obližnjim memorijalom uistinu je fantastično mjesto za slušanje Gramove glazbe, ispijanje whiskyja, tamanjenje jointa i eventualno promatranje UFO-a na noćnom nebu.

Što je Gram Parsons svima nama ostavio u naslijeđe?

To je glupo pitanje na koje se odgovor nameće sam po sebi. Njegova petnaestak godina dugačka glazbena potraga za idealnim izričajem koji bi u sebi ujedinio sve tradicionalne i modernističke američke pravce uspješno je okončana – čak i ako još uvijek nema striktne definicije što se podrazumijeva pod Parsonsovom kovanicom Cosmic American Music. U stvari, najjednostavnije, pa i najlogičnije tumačenje te pomalo misteriozne a opet tako banalne fraze krije se u doživljaju, a taj opet varira od pojedinca do pojedinca.

Svejedno, nije trebalo proći mnogo vremena da bi se Parsonsova ostavština realizirala na najbolji mogući način. Prvo i najbitnije, rock i country konačno su zaživjeli u zajedničnom obliku, što od početka osamdesetih polako dolazi do izražaja na stasajućoj losanđeleskoj sceni u okviru Paisley Undergroud trenda, barem kada je u pitanju stvaralaštvo sastava poput The Long Rydersa ili Green on Red. Koncem istog desetljeća sastav Uncle Tupelo proklamirati će No Depression i taj se moment može tretirati kao uskrsnuće alternativnog countryja (ne rođenje, pošto Chris Hillman s pravom smatra kako glazba koja se može svesti pod taj termin egzistira još od prvih uradaka The Flying Burrito Brothersa)…

Zašto tri točkice? Pa, nabrajanju jednostavno nema kraja. Po razlazu Uncle Tupela, njegovi ključni članovi Jay Farrar i Jeff Tweedy pokreću samostalne projekte Son Volt i Wilco koji bi stajali na klimavim nogama da kojim slučajem nemaju uporište u temeljnim veličinama američke glazbe, a uz obaveznog Woody Guthriea u tom se kontekstu podrazumijeva i Gram Parsons.

Bacite li oko na neke od web stranica posvećene ovom istinskom, mada zanemarenom heroju suvremene američke glazbe, naići ćete na naizgled beskrajne popise imena koja barem mali segment svojega identiteta duguju Gramu Parsonsu. Za početak, štovan je, pa i obožavan od onih najvećih, poput Bucka Owensa, Johnnyja Casha, Boba Dylana, kao i također prerano preminulog Townesa Van Zandta. Čisti i zvonki odjeci njegovog poslanstva tako su očiti u stvaralaštvu Ryana Adamsa, Howe Gelba, REM-a, Steve Earlea, Guy Clarkea, Cowboy Junkiesa, Elvisa Costella, Calexica, Bright Eyesa, Toma Pettyja, Beachwood Sparksa… ne, nabrajanje uistinu nema smisla.

Gram Parsons ne spada u skupinu onih razvikanih glazbenih zvijezda kojima se prišivaju katkad nepostojeće zasluge. Naprotiv, on je predstavnik tihe manjine koja je krčila puteve – njegova pojava i djelo očito nisu eksponirani u mjeri kojoj zaslužuje, no na koncu, možda je i tako bolje, jer bi u suprotnom imali tek još jednu profanizaciju uzvišenog lika.

A Gram Parsons to definitivno nije zaslužio.

 

Vjeran Stojanac

18/09/2013

autor: Vjeran Stojanac

Tags: , , , , , , , , , , , , , ,