John Foxx
Ovotjedni eXit donosi presjek stvaralaštva Johna Foxxa, glazbenika i multimedijalnog umjetnika čiji je doprinos trendovima poput synthpopa te eksperimentalne i ambijentalne glazbe nažalost podcjenjen.
community radio
Ovotjedno izdanje eXit-a stiže sa zanimljivom temom, sa presjekom stvaralaštva njujorškog slowcore sastava Galaxie 500

Znate li za one ne baš razvikane sastave koji nikad neće biti navođeni kao utjecajni i kultni, mada je njihov doprinos glazbenoj sceni nemjerljiv? Galaxie 500 spada upravo u tu kategoriju.
Korijeni ovog njujorškog tria sežu još u 1981. Te je godine rođeni Novozelanđanin Dean Wareham po dolasku u New York upoznao Damona Krukowskog i njegovu djevojku Naomi Yang. No, do njihovog udruživanja proći će još punih pet godina, točnije1987., kada će spomenuta trojka pokušati ublažiti hladne studentske harvardske zime pokretanjem glazbenog sastava.
Ljudi kažu da je kompleks sveučilišta Harvard zimi prilično depresivan, unatoč ružičasto-bijelom interludiju snijega i cigli koje u najboljoj tradiciji slijede novoengleski arhitektonski trend. Prisjetite li se načas načina na koji William Faulkner opisuje Harvard u romanima The Sound and the Fury i Absalom, Absalom!, znati ćete na što ciljam (OK, nema veze s onim komentarom o plivanju s peglama vezanim oko ruku!). Svejedno, Harvard je, kao uostalom i Cornell, uglavnom proizvodio dandyje i tehnokrate, dok su inteligenciju njedrile Columbia University , Berkeley i UCLA.
Koliko god tako izgledalo na prvi pogled, ime Galaxie 500 ipak ne nosi neke kozmičke implikacije, jer su se nazvali – netko će kazati banalno i racionalno – po modelu prijateljevog automobila. No, to je vješta varka, pošto je izabrani naziv i više nego solidna maska za neka prikrivena stremljenja ka celestijalnim visinama.
Zvuk benda bio je krajnje jednostavan – gitara, glas, bas i bubanj, što opet nije bila prepreka za kreiranje vanvremenskih pjesama. Da, zvuk je bio čudan, emotivan ali katkad pomalo napadno fluidan, kao da je lišen noseće konstrukcije, pošto je ritam sekcija u pravilu lako postajala drugi melodijski instrument. Ovdje je nasljeđe Velveta, tako neraskidivo vezano uz svaki sastav ponikao s njujorškog tla, isprepleteno s tugom kišnih popodneva i snježnih noći.
Druga celestijalna implikacija također se tiče utjecaja, pošto je Wareham često citirao britanski proto-shoegaze/psych-blues sastav Spacemen 3 kao očite uzore. Iako je u samom načinu građenja melodijske linije, pa i po stilu pjevanja ova veza i više nego očita, Galaxie 500 svoju energiju nisu kanalizirali distorziranim zvukom prepunim feedbacka. Naprotiv, prototip njihove skladbe jest poluakustični, odjekujući ambijent protkan downbeat ritmom u kojemu se skoro neprimjetno izmjenjuju durska i molska sazvučja, savršeno se uklapajući u stasajući slowcore/sadcore trend (Low, Codeine, Red House Painters…) koji je početkom devedesetih pokušao postaviti prvu liniju obrane od podivljalog i agresivnog stasajućeg grunge trenda.
Bili su prejaki u svakom smislu i prelijepi da bi mogli trajati više od tri albuma. Neslaganje glede kreativne vizije dovelo je početkom devedesetih do razlaza. Bez prevelike pompe, razišli su se tiho kako su i formirani. Damon i Naomi nastavljaju kao istoimeni bend, dok Wareham osniva Lunu, također jedan od nepravedno zapostavljenih dragulja.

Uistinu, o jednom ovakvom sastavu ne treba trošiti suvišne riječi, pošto će iste izgubiti svoje potencijalno značenje pred najezdom pomalo tihe, ali svejedno prodorne glazbe sastava Galaxie 500.
Navod koji slijedi potječe s mog u korov zaraslog bloga (hawkmoon.blog.hr), a niti se uz najbolju volju ne mogu sjetiti izvora. Valjda nije bezobrazno ukoliko navedem nečiji tekst bez mogućnosti prisjećanja u vezi autorstva? Recimo da je tako:
The trio began playing an ephemeral, opiated rock in the tradition of lighter Velvet Underground and Television. The difference, of course, is that Galaxie 500 were staunchly anchored by something those bands could never really be accused of Galaxie 500 were just plain boring. and over the course of their three proper albums, they never really got any more exciting. Wareham’s guitar playing was a beautiful wash, his lyrics lazy and obtuse. the rhythm section of Damon and Naomi serviceable, but never really rising above simply going through the motions…
autor: Vjeran Stojanac, 11/09/2020
Arhiva
Ovotjedni eXit donosi presjek stvaralaštva Johna Foxxa, glazbenika i multimedijalnog umjetnika čiji je doprinos trendovima poput synthpopa te eksperimentalne i ambijentalne glazbe nažalost podcjenjen.
Pojedini se pisci jako dobro uklapaju u aktualni duh vremena, čak i ukoliko to nije bila njihova svijesna namjera. U svakom slučaju, Ballardova analiza kraha (post)modernizma gdje se parametri postavljaju na početne, katkad i zaboravljene vrijednosti se jako dobro reflektira na glazbenoj sceni koja je stasavala od početka njegovog literarnog djelovanja, došavši posebice do izražaja u eskpanziji industrijskog i sintetičkog zvuka kasnih sedamdesetih i ranih osamdesetih. Ova sinegrija između glazbe i književne ostavštine iz koje je potekla jest rijedak. mada ne i usamljen primjer takve vrste u popularnoj kulturi!
Ovog tjedna u eXitu ste u mogućnosti preslušati ‘No Bells on Sunday’, nedavno objavljeni EP Marka Lanegana (pet pjesama!) koji najavljuje nadolazeći dugosvirajući projekt ‘Phantom Radio’, te preklanjski live album Simple Mindsa; zvučni zapis turneje iz proljeća 2012. na kojoj se nekoć kultni a zadnja tri desetljeća zamorni bend vratio korijenima, odnosno odlučio pružiti novovjeki uvid u izbor skladbi s prvih pet albuma (1978. – 1981.). Zašto taj naziv ‘U znaku broja 5’? Pa, glede evolucije imamo dvije ruke, na svakoj po pet prstiju što nam opet nameće desetku i pripadni dekadski sustav kao neizbježan. Pustimo sad matematiku i filozofiju – Mindse ne morate voljeti, a Lanegana čak možete i mrziti, ali eXit MORATE slušati!
Jubilarno izdanje…. Cheers!
playlist