Znate li za one ne baš razvikane sastave koji nikad neće biti navođeni kao utjecajni i kultni, mada je njihov doprinos glazbenoj sceni nemjerljiv? Galaxie 500 spada upravo u tu kategoriju.
Korijeni ovog njujorškog tria sežu još u 1981. Te je godine rođeni Novozelanđanin Dean Wareham po dolasku u New York upoznao Damona Krukowskog i njegovu djevojku Naomi Yang. No, do njihovog udruživanja proći će još punih pet godina, točnije1987., kada će spomenuta trojka pokušati ublažiti hladne studentske harvardske zime pokretanjem glazbenog sastava.
Ljudi kažu da je kompleks sveučilišta Harvard zimi prilično depresivan, unatoč ružičasto-bijelom interludiju snijega i cigli koje u najboljoj tradiciji slijede novoengleski arhitektonski trend. Prisjetite li se načas načina na koji William Faulkner opisuje Harvard u romanima The Sound and the Fury i Absalom, Absalom!, znati ćete na što ciljam (OK, nema veze s onim komentarom o plivanju s peglama vezanim oko ruku!). Svejedno, Harvard je, kao uostalom i Cornell, uglavnom proizvodio dandyje i tehnokrate, dok su inteligenciju njedrile Columbia University , Berkeley i UCLA.
Koliko god tako izgledalo na prvi pogled, ime Galaxie 500 ipak ne nosi neke kozmičke implikacije, jer su se nazvali – netko će kazati banalno i racionalno – po modelu prijateljevog automobila. No, to je vješta varka, pošto je izabrani naziv i više nego solidna maska za neka prikrivena stremljenja ka celestijalnim visinama.
Zvuk benda bio je krajnje jednostavan – gitara, glas, bas i bubanj, što opet nije bila prepreka za kreiranje vanvremenskih pjesama. Da, zvuk je bio čudan, emotivan ali katkad pomalo napadno fluidan, kao da je lišen noseće konstrukcije, pošto je ritam sekcija u pravilu lako postajala drugi melodijski instrument. Ovdje je nasljeđe Velveta, tako neraskidivo vezano uz svaki sastav ponikao s njujorškog tla, isprepleteno s tugom kišnih popodneva i snježnih noći.Druga celestijalna implikacija također se tiče utjecaja, pošto je Wareham često citirao britanski proto-shoegaze/psych-blues sastav Spacemen 3 kao očite uzore. Iako je u samom načinu građenja melodijske linije, pa i po stilu pjevanja ova veza i više nego očita, Galaxie 500 svoju energiju nisu kanalizirali distorziranim zvukom prepunim feedbacka. Naprotiv, prototip njihove skladbe jest poluakustični, odjekujući ambijent protkan downbeat ritmom u kojemu se skoro neprimjetno izmjenjuju durska i molska sazvučja, savršeno se uklapajući u stasajući slowcore/sadcore trend (Low, Codeine, Red House Painters…) koji je početkom devedesetih pokušao postaviti prvu liniju obrane od podivljalog i agresivnog stasajućeg grunge trenda.
Bili su prejaki u svakom smislu i prelijepi da bi mogli trajati više od tri albuma. Neslaganje glede kreativne vizije dovelo je početkom devedesetih do razlaza. Bez prevelike pompe, razišli su se tiho kako su i formirani. Damon i Naomi nastavljaju kao istoimeni bend, dok Wareham osniva Lunu, također jedan od nepravedno zapostavljenih dragulja.
Uistinu, o jednom ovakvom sastavu ne treba trošiti suvišne riječi, pošto će iste izgubiti svoje potencijalno značenje pred najezdom pomalo tihe, ali svejedno prodorne glazbe sastava Galaxie 500.
Navod koji slijedi potječe s mog u korov zaraslog bloga (hawkmoon.blog.hr), a niti se uz najbolju volju ne mogu sjetiti izvora. Valjda nije bezobrazno ukoliko navedem nečiji tekst bez mogućnosti prisjećanja u vezi autorstva? Recimo da je tako:
The trio began playing an ephemeral, opiated rock in the tradition of lighter Velvet Underground and Television. The difference, of course, is that Galaxie 500 were staunchly anchored by something those bands could never really be accused of Galaxie 500 were just plain boring. and over the course of their three proper albums, they never really got any more exciting. Wareham’s guitar playing was a beautiful wash, his lyrics lazy and obtuse. the rhythm section of Damon and Naomi serviceable, but never really rising above simply going through the motions…
‘Live from the Crystal Palace’ je prvi dugosvirajući live album kalifornijskog sastava CAKE, a John McCrea i društvo su ostali dosljedni vlastitoj enigmatičnosti, te taj koncertni zapis skrili u osmerostruki boxset s prikazom sveukupne karijere. Emisija eXit Vam ipak nudi uvid u tu više nego solidnu živu svirku, dok u nastavku emisije možete projedriti kroz presjek stvaralaštva jednog od najveličanstvenijih imena škotske glazbene scene; kroz opus braće Reid, odnosno The Jesus and Mary Chain!
Kako ‘princ tame’ zvuči u zadnjoj inkarnaciji možete provjeriti navečer 6. studenog u zagrebačkoj Tvornici kulture, a ovotjedno izdanje eXita vam donosi snimku nastupa održanog 20. lipnja u Glasgowu.
U napetom očekivanju ‘novog’ uratka sastava Pink Floyd, ovotjedno izdanje emisije eXit donosi manje-više kompletan zapis nastupa Davida Gilmoura u Gdansku, održanog prije osam godina (i par dana). U nastavku možete premijerno preslušati ‘The Man Upstairs’, upravo objavljeni album Robyna Hitchcocka, gdje se autor na specifičan način vraća svojim poluaksutičnim korijenima, a tu je i nekoliko kvalitetnih covera, u smislu posvete glazbenicima koji su utjecali na formiranje Robynovog glazbenog stila!
Nakon više od dvadest godina od razilaženja vlastitog sastava (koji je u međuvremenu kod nas luzera zadobio kultni status) se odvažite na stvaranje multimedijalnog projekta kroz koji ćete korištenjem metode ‘pomaknute stvarnosti’, odnosno autoparodije i autotravestije izreći sve ono bitno po pitanju tog danas nepostojećeg benda. Ljude ćete zbuniti referencama i tumačenjima odnosa prošlosti i sadašnjosti, stvarnosti i fikcije, glazbe i književnosti… ali koga briga za te sitne detalje! Dan Stuart je kroz eteričnu prikazu imaginarnog Marlowe Billingsa jako dobro i uspješno evocirao najblještavije trenutke nečeg nebeski subliminalnog kao što je uostalom i bio Green On Red. Ukoliko je ovo već treće spominjanje istih u manje od mjesec dana – nevermind!
