Znate li za one ne baš razvikane sastave koji nikad neće biti navođeni kao utjecajni i kultni, mada je njihov doprinos glazbenoj sceni nemjerljiv? Galaxie 500 spada upravo u tu kategoriju.
Korijeni ovog njujorškog tria sežu još u 1981. Te je godine rođeni Novozelanđanin Dean Wareham po dolasku u New York upoznao Damona Krukowskog i njegovu djevojku Naomi Yang. No, do njihovog udruživanja proći će još punih pet godina, točnije1987., kada će spomenuta trojka pokušati ublažiti hladne studentske harvardske zime pokretanjem glazbenog sastava.
Ljudi kažu da je kompleks sveučilišta Harvard zimi prilično depresivan, unatoč ružičasto-bijelom interludiju snijega i cigli koje u najboljoj tradiciji slijede novoengleski arhitektonski trend. Prisjetite li se načas načina na koji William Faulkner opisuje Harvard u romanima The Sound and the Fury i Absalom, Absalom!, znati ćete na što ciljam (OK, nema veze s onim komentarom o plivanju s peglama vezanim oko ruku!). Svejedno, Harvard je, kao uostalom i Cornell, uglavnom proizvodio dandyje i tehnokrate, dok su inteligenciju njedrile Columbia University , Berkeley i UCLA.
Koliko god tako izgledalo na prvi pogled, ime Galaxie 500 ipak ne nosi neke kozmičke implikacije, jer su se nazvali – netko će kazati banalno i racionalno – po modelu prijateljevog automobila. No, to je vješta varka, pošto je izabrani naziv i više nego solidna maska za neka prikrivena stremljenja ka celestijalnim visinama.
Zvuk benda bio je krajnje jednostavan – gitara, glas, bas i bubanj, što opet nije bila prepreka za kreiranje vanvremenskih pjesama. Da, zvuk je bio čudan, emotivan ali katkad pomalo napadno fluidan, kao da je lišen noseće konstrukcije, pošto je ritam sekcija u pravilu lako postajala drugi melodijski instrument. Ovdje je nasljeđe Velveta, tako neraskidivo vezano uz svaki sastav ponikao s njujorškog tla, isprepleteno s tugom kišnih popodneva i snježnih noći.Druga celestijalna implikacija također se tiče utjecaja, pošto je Wareham često citirao britanski proto-shoegaze/psych-blues sastav Spacemen 3 kao očite uzore. Iako je u samom načinu građenja melodijske linije, pa i po stilu pjevanja ova veza i više nego očita, Galaxie 500 svoju energiju nisu kanalizirali distorziranim zvukom prepunim feedbacka. Naprotiv, prototip njihove skladbe jest poluakustični, odjekujući ambijent protkan downbeat ritmom u kojemu se skoro neprimjetno izmjenjuju durska i molska sazvučja, savršeno se uklapajući u stasajući slowcore/sadcore trend (Low, Codeine, Red House Painters…) koji je početkom devedesetih pokušao postaviti prvu liniju obrane od podivljalog i agresivnog stasajućeg grunge trenda.
Bili su prejaki u svakom smislu i prelijepi da bi mogli trajati više od tri albuma. Neslaganje glede kreativne vizije dovelo je početkom devedesetih do razlaza. Bez prevelike pompe, razišli su se tiho kako su i formirani. Damon i Naomi nastavljaju kao istoimeni bend, dok Wareham osniva Lunu, također jedan od nepravedno zapostavljenih dragulja.
Uistinu, o jednom ovakvom sastavu ne treba trošiti suvišne riječi, pošto će iste izgubiti svoje potencijalno značenje pred najezdom pomalo tihe, ali svejedno prodorne glazbe sastava Galaxie 500.
Navod koji slijedi potječe s mog u korov zaraslog bloga (hawkmoon.blog.hr), a niti se uz najbolju volju ne mogu sjetiti izvora. Valjda nije bezobrazno ukoliko navedem nečiji tekst bez mogućnosti prisjećanja u vezi autorstva? Recimo da je tako:
The trio began playing an ephemeral, opiated rock in the tradition of lighter Velvet Underground and Television. The difference, of course, is that Galaxie 500 were staunchly anchored by something those bands could never really be accused of Galaxie 500 were just plain boring. and over the course of their three proper albums, they never really got any more exciting. Wareham’s guitar playing was a beautiful wash, his lyrics lazy and obtuse. the rhythm section of Damon and Naomi serviceable, but never really rising above simply going through the motions…
U petak, 24. srpnja, objavljeno je remasterirano reizdanje ‘trećeg’ samostalnog albuma Rogera Watersa, ‘Amused to Death’. Nije teško pogoditi zašto se Waters nakon skoro 23 godine odlučio na remasteriranje i ponovno objavljivanje ovog konceptualnog remek-djela. Svijet se nije promjenio na bolje, diljem Zemlje ratovi i dalje bijesne, no danas su nam bliži no ikad. Razlog tomu su, pogađate, novi mediji koji su u međuvremenu izronili na površinu, potisnuvši donekle čak i staru dobru televiziju. Svijet je umrežen, tako da se svaka nova vijest promptno pojavi na većini internetskih portala, a servisi poput youtubea ili vimea garantiraju trenutni uvid u vizualni zapis događaja – ne treba čak čekati izvanredne TV vijesti! No, poruka ovog albuma jest poruka nade, koliko god ta bila sitna, mizerna, čak i podobna za ignoriranje!
Ako je netko predstavljao most između progresivnog psihodeličnog folka šezdesetih (Byrds, Buffalo Springfield) i ‘No Depression’ pravca s kraja osamdesetih, bili su to upravo Green on Red. Taj je sastav uz The Long Ryderse, The Three O’Clock, Opal, Thin White Rope, Naked Prey, True West, Dream Syndicate i The Rain Parade predstavljao jezgru tzv. Paisley Undergrounda, trenda s početka osamdesetih koji se temeljio na spajanju spomenutog folk/country naslijeđa Byrdsa, neopsihodelije i garažnog zvuka. Ipak, od svih navedenih, Green on Red su, uz The Long Ryderse bili najviše usmjereni prema roots glazbi i nedvojbeno najzaslužniji za skorašnju eskalaciju ‘alt-countryja’.
Aktualno okupljanje i pripadna turneja su odlična prilika na podsjećanje na jednog od najvažnijih sastava osamdesetih, The Stone Roses. A tu su i njihovi suvremenici, londonski neopsychodelic pop bend The House of Love!
