Brian Eno

20:00–22:30 – 17.3.2018.

“Cluster Analysis/Mechanize Something Idiosyncratic/Ghost Echoes/Define an Area as `Safe’ and use it as an Anchor” /from Oblique Strategies/

Brian Eno je nepobitno jedan od najbitnijih ljudi suvremene glazbe, čovjek koji svoj trag ostavlja na više polja, pokazujući se kao uspješan skladatelj, eksperimentator, tvorac zvučnih pejzaža, kreator novih pravaca, vrsni producent (David Bowie, U2, Talking Heads…), koji pomiče granice rada u studiju, pionir sinestezije etno sazvučja iz raznih dijelova svijeta s pop formom, jedan od tvoraca ambijentalne glazbe… Također, uz sve ove striktne i jasne činjenice, nekoga može zbuniti podatak da je upravo Eno suvremenu glazbu obogatio uvođenjem faktora slučajnosti. No, sve je to dio njegove složene osobnosti!

eennoo

Za početak, puno ime razmatrane individue jest Brian Peter George St. John le Baptiste de la Salle Eno, dok skraćena verzija, prijeko potrebna u njegovom poslu koji je, htio on to ili ne ipak vezan uz show bussines, glasi Brian Eno. Ili samo Eno. Riječ je o jednom od najbitnijih ljudi u povijesti suvremene glazbe, čovjeku koji je svoj trag ostavio na više polja, pokazavši se kao uspješan skladatelj, tvorac zvučnih pejzaža, kreator novih pravaca, producent koji je pomakao granice, pionir sinestezije etno sazvučja iz raznih dijelova svijeta s pop formom, otac ambijentalne glazbe…

Brian je rođen 15. svibnja 1948. u gradiću Woodbridgeu, Suffolk, u katoličkoj obitelji francuskog podrijetla. Upitno je koliko je njegov kasnije naglašeni introspektivni pristup uvjetovan vjerskim elementima, u prvom redu distanciranjem od trijeznog i striktnog protestantskog svjetonazora njegovih vršnjaka, no znakovito je da će u šesnaestoj godini raskrstiti s obitelji i kršćanstvom općenito. Svejedno, maglovito, ravno i močvarno područje Istočne Anglije ostaviti će dubok trag u njegovom kasnijem stvaralaštvu. U to vrijeme upisuje umjetničku školu u Ipswichu (kasnije se prebacuje na Winchester Art School), a po diplomiranju 1969. seli u London. Još za vrijeme studiranja Eno se zainteresirao za minimalističke koncepte u umjetnosti, i to u prvom redu vizualnoj, kasnije i glazbenoj, kao i za magnetofonske zvučne sustave. Čisto zbog informacije, još je tijekom studiranja posjedovao više od trideset takvih uređaja!

brian-eno-recording-studioKarijeru je započeo nedugo po dolasku u London, koncem 1970., i to kao klavijaturist Roxy Music, sastava koji je na unikatan način spajao tada aktualni glam rock zvuk (i styling) s progresivnim elementima karakterističnim za imena poput King Crimsona ili Pink Floyda te eksperimentalnim naslijeđem Velvet Undergrounda. Zanimljivo je spomenuti kako je upravo taj eksperimentalni trag u glazbi Roxy Musica doprinos Briana Enoa koji je, između ostalog, i autor čuvene izjave po kojoj je prvi album Velveta kupilo svega pet tisuća ljudi, no svatko je od njih osnovao vlastiti sastav i mijenjao glazbenu povijest. U toj je ranoj fazi Eno tek instrumentalni izvođač skladbi koje u pravilu potpisuje Bryan Ferry, no i u takvim skučenim okolnostima daje svoj maksimum, pretvarajući pjesme s prva dva albuma Roxy Musica u aranžerska remek djela.

Po završetku snimanja albuma For Your Pleasure (1973.), Eno definitivno napušta Roxy Music te se posvećuje radu na materijalu koji će krajem godine ugledati svjetlo dana u formi njegovog prvog samostalnog albuma Here Come the Warm Jets. Istovremeno ostvaruje prvu od svojih već poslovičnih kolaboracija, i to s Robertom Frippom, gitaristom sastava King Crimson. Rezultat je (No Pussyfooting), ambijentalno ostvarenje na kojemu Enoovi ekperimenti s magnetofonskim trakama i VCS3 sintetizatorom te Frippovo poigravanje gitarskim loopovima daju zanimljiv rezultat, koji će biti dodatno razrađen na njihovom idućem zajedničkom projektu Evening Star iz 1975. Ipak, prva su dva samostalna albuma zasigurno Enoov najbitniji doprinos glazbi prve polovice sedamdesetih. U studenome 1974., točno godinu dana po već spomenutom Here Come the Warm Jets, objavljuje još jednu vrhunsku zbirku kompozicija, Taking Tiger Mountain (by Strategy). Ukoliko je prvijenac još bio pod utjecajem klasičnih pop kanona koji su se Enou prirodnim putem nametnuli tijekom rada s Roxy Musicom, ovaj album predstavlja poveći otklon k autorskijem izrazu. Neuobičajen instrumentarij, produkcijski trikovi te iznad svega odlična ekipa glazbenih suradnika – između ostalih, Robert Wyatt, Phil Collins, Robert Fripp i Phil Manzanera – pridonose karakterističnom izrazu na čiju će punu afirmaciju ipak trebati pričekati još barem pet godina, do post punk ere kada će scenom zagospodariti britanski novi val koji po mnogo čemu svoju formu, kao i dobar dio sadržaja duguje upravo Enou.

Clipboard

Četiri ‘kanonska’, ključna albuma koje je Brian Eno objavio sedamdesetih (nisu poredani kronološki): Taking Tiger Mountain, Another Green World, Before and After Science i Here Come the Warm Jets. ovoj se četvorci mogu pribrojiti i Discreet Music i Apollo, kao i Music for Films part 1, te četiri ambijetalna projekta koji su nastali između 1975. i 1980.

Another Green World iz 1975. samo formalno nastavlja stazom koji je definirao njegov prethodnik, pošto je riječ o albumu s izraženijim ambijentalnim štimungom. Skladbe su rasplinutije i uklopljene u nekonvencionalne ritmičke matrice, čemu doprinose i ljudi koji su ovom albumu dali znatan obol, poput koproducenta Rhetta Daviesa, bivšeg člana Velvet Undergrounda, Johna Calea, čija je viola određene skladbe obojila sablasnim pozadinskim zvukom, te neizbježnog Roberta Frippa. No, za Enoov je način djelovanja znatno bitnije drugo ostvarenje iz 1975., Discreet Music. Cijelu prvu stranu tog albuma zauzima tridesetominutna istoimena kompozicija, dotad njegov najambiciozniji ambijentalni poduhvat, a tu su i tri varijacije na Pachalbelov Kanon u D duru. Slušatelji će na prvi pogled zamijetiti nedostatak forme koja bi fiksirala fluidne melodije, ali upravo je to ono što Eno i želi postići. Polazeći od premise Erica Satiea po kojoj glazba (musique d’ameublement) ne smije biti primarni predmet interesa slušatelja, on svoje ambijentalne uratke definira kao slojeve tonova pomjerenih iz fokusa u namjeri da se spoje s pozadinom te tako izbjegnu vlastito pozicioniranje u prvom planu.

Before and After Science (1977.) punih će dvadesetiosam godina biti zadnji Enoov konvencionalni album, sastavljen dakle od skladbi koje se u kolikoj-tolikoj mjeri mogu promatrati kroz prizmu pop forme. Rad na ovom albumu trajao je pune dvije godine, a sam je autor za tu svrhu napisao stotinjak skoro pa dovršenih skladbi. U realizaciji ovog iznimnog ostvarenja, pored već uobičajenih suradnika, pripomogli su mu i članovi sastava Fairport Convention, Free, pa čak i krautrockeri Can i Cluster. Kritika je ovaj uradak proglasila ‘najkliničkijim’, barem u okviru ostvarenja izvan ambijentalnog ciklusa, no to ga neće spriječiti da postane jedan od najutjecajnijih albuma kako britanskog, tako i američkog post punka. Eno je već tada započeo suradnju s američkim sastavom Talking Heads (iduće će godine producirati i njihov drugi album, More Songs about Building and Food), a skladba King’s Lead Hat, jedini singl s Before and After Science je u biti anagram njihovog imena!

2011_08_06-Eno-1Narednih će godina Eno usavršiti ambijentalni koncept na albumima poput Music for Airports (1977.), Music for Films (1978.), Ambient 4: On Land (1982.), Apollo: Atmospheres and Soundtracks (1983.), te Thursday Afternoon (1985.). Također, i dalje će se baviti produkcijom albuma drugih glazbenika. Nastaviti će suradnju s Talking Headsima (Fear of Music iz 1979.), a nakon zajedničkog projekta s Davidom Byrneom, albuma My Life in the Bush of Ghosts (1979.), neke će nove elemente, poput melodijskih i ritmičkih sekvenci iz trećeg svijeta, prenijeti i na Remain in Light (1980.), remek djelo Talking Headsa koje u najboljem mogućem svjetlu prikazuje Enoov producentski genij. Ne treba zaboraviti ni projekte drugih autora i sastava na kojima su Enoove inovacije postavljale nove produkcijske standarde, primjerice album Fear Johna Calea (1974.), suradnju s Davidom Bowieom na njegovoj ‘Berlinskoj trilogiji (Low, Heroes & Lodger, 1976. – 1979.), gdje se njegovo ime ipak ne navodi u funkciji producenta (svoj posao je vrhuski odradio Toni Visconti) već koatura koncepcije i skladbi, istoimeni nastupni album Ultravoxa (1977.), kao i debut ostvarenje Devoa (1978.), kompilaciju No New York (1978.), svojevrsni manifest no wave zvuka (DNA, Contortions, Mars, Teenage Jesus and the Jerks), četiri albuma sastava U2, od toga dva definitivno antologijska – Unforgettable Fire (1985.) i Achtung Baby (1991.), Souvlaki sastava Slowdive (1992.), Bright Red američke eksperimentalne kantautorice Laurie Anderson (1994.), kao i albume sastava poput James, Coldplay i drugih.

Početkom devedesetih, pri hvatanju zamaha za novo pomjeranje granica, Eno snima Nerve Net, album relativno kazano prizemnijeg zvuka koji na neki način sabire njegovo dotadašnje kreativno iskustvo. U svakom slučaju, skladbe poput Fractal Zoom, Web ili What Actually Happened? imaju svoje uporište u kraćim instrumentalnim skicama kakve se mogu naći na njegovom konvencionalnom nizu albuma iz sedamdesetih, no isto tako nose pečat mračne ambijentalnosti karakteristične za jedan On Land ili Music for Films.

karticeeeeSpomenuti iskorak u neistražene vode jest niz ostvarenja čiju će izvedbenu formu Eno naknadno nazvati generativnom glazbom (Generative Music), a započinje albumom Shutov Assembly (1992.), djelom na kojemu autor pokušava glazbenim medijem dočarati vizualne forme/instalacije ruskog umjetnika Sergeia Shutova. Po Brianovu bi tumačenju generativna glazba bila ona koja se razvija bez vidljive ovisnosti o početnim parametrima, posjedujući u sebe utkan prividni generator svih mogućih razvojnih puteva. Ova je tema poprilično zahvalna, pošto bi se na nju mogli primijeniti elementi teorije kaosa pa čak i nekih kvantnih ontologija (Everett i njegova ‘Teorija mnogo svjetova’), ali Eno se kao umjetnik u prvom redu poziva na humanističke znanstvenike, primjerice lingvističare poput Chomskog, odnosno na njegovo tumačenje generativne gramatike (teorije koja meni, da budem iskren, nalikuje na razrađivanje i implementiranje ideje koju je u kibernetičkom kontekstu Alan Turing definirao dvadesetak godina ranije).

Jednostavne forme generativne glazbe postoje već dulje vrijeme, ali u vidu nekih marginalnih pojava. Vjetrena zvona (Wind Chimes) su dobar primjer, jer je kompozicijski nadzor kojeg autor može imati nad takvim instrumentom ograničen na unaprijed definirani niz tonova kojeg taj instrument može proizvesti.

Do prije stotinjak godina svaka je glazbena izvedba bila jedinstvena. Glazba je bivala neponovljivom i trenutnom, a čak i najprecizinije zabilježena djela klasičnog karaktera nisu mogla garantirati ponovnu izvedbu u formi vjernog duplikata. Tada se javljaju gramofonske ploče, mediji koji bilježe određene izvedbe i u stanju su ih opetovano reproducirati u apsolutno identičnoj formi.

Danas imamo tri alternative; koncertnu glazbu, zatim onu snimljenu te na koncu generativnu. Ova zadnja je preuzela neke atribute svoja dva prethodnika. Poput živih izvedbi, uvijek je drukčija. Slično glazbi zabilježenoj na ploči, ne ovisi o prostornim i vremenskim ograničenjima – možete je poslušati kada želite i gdje god vam se ukaže prilika.

/Brian Eno, 1996./

U drugoj polovici istog desetljeća Brian Eno započinje rad na seriji glazbenih pozadina namijenjenih izložbama i sličnim javnim događajima. Očekivano, i ovdje će koristiti ambijentalni predložak s elementima generativne glazbe. Prvi u nizu takvih uradaka jest ciklus od devet instrumentalnih kompozicija nazvanih po određenim londonskim lokacijama (Barbican Station, Bermondsey, The Oval, Old Brompton Road…) i namijenjenih jednoj novootvorenoj gradskoj galeriji, White Cube u Shoreditchu. Sličnog su karaktera i Lightness: Music for the Marble Palace (1998.) te Music for Civic Recovery Centre (2000.).

2011_08_06-Eno-1

Veličanstvena četvorka u Berlinu, 1977., tijekom rada na Bowieovom albumu ‘Heroes’

Ovaj je nepredvidivi umjetnik sredinom prvog desetljeća novog milenija svojoj vjernoj publici priredio neočekivano, ali vrlo ugodno iznenađenje. Četrnaestog se lipnja 2005. na tržištu pojavio album naslovljen Another Day on Earth na kojemu se Eno vraća ne samo stiliziranoj pop formi, već na prevladavajućem dijelu skladbi koristi i svoj vokal. Po prvi put još od odličnog Before and After Science (1977.), udostojio se svojem glazbenom izrazu pridodati i tekstualnu pozadinu, čak joj u određenim trenucima dati i primarnu ulogu!

I figure that the listener requires about half of what you think you require when you’re the creator. I’ve come to realise that I can trust listeners — they don’t need to be constantly woken up. They’re quite happy to drift for a while and come back in when the music comes back in. In general, the listener wants much less than the creator. When you’re creating something, it’s very easy to get into a nervous state and think ‘Oh God, here’s a whole bar where nothing happens,’ and try to get more stuff in. But as a listener you’re quite happy with these open spaces. I noticed that years ago when I was experimenting with Revoxes, and often found that I preferred the pieces played back at half speed. This was just not because of the softer, more sombre tonality, but simply because less happened.

 The track ‘How Many Worlds’ [on Another Day On Earth] is a very short song with a very long instrumental section. There’s just enough voice in there to make you hear it as a song, making it a bluff, a deceit, and there are a number of bluffs like that on the record. I learned this when I made Another Green World, which had 14 pieces on it, five of them vocal pieces. I noticed that everyone thought about it as a song record, and I was pleased about that, because people bring more quality of attention to a song record than an instrumental record.

 You can research this. If you have a painting that’s just a landscape, you see the eye moving in a very complex pattern as it scans it. If you put a figure in there, even if it is minute, then the eye will keep referring back to that. The same thing happens when we hear a voice. So for me it was like: I’ve been doing landscapes for a long time, and now I have reintroduced some figures, ie. the voices. Where are they going to fit? How big will they be? Is it going to be like the Mona Lisa, with a big figure in front of the backdrop, or more like a Constable painting, where it’s just a tiny figure in a large landscape? And how can I destabilise that in some way, how can I put a voice in there and not make it the centre of attention?

/Brian Eno, on ‘Another Day on Earth’/

Paralelno s ovim albumom, Eno nastavlja realizirati i već uobičajena ostvarenja. Iako s Robertom Frippom konstantno surađuje još od ranih sedamdesetih, tek je 2004. godine snimio dostojan nasljednik dvojcu (No Pussyfooting) / Evening Star (1973./1975.). Riječ je o albumu The Equatorial Stars koji je pokazao kako tri desetljeća stare postavke mogu djelovati kao generatori kvalitetne ambijentalne glazbe, te da je gitara instrument kojeg je, unatoč generacijskom boomu koji je težište pomjerio na striktno elektroničke uređaje, i dalje moguće uklopiti u Enoov evoluirani glazbeni koncept. Također, 2008. na albumu Everything That Happens Will Happen Today obnavlja suradnju sa starim kolegom Davidom Byrneom na kojega je nesumnjivo imao znatan utjecaj. Dva recentna Enoova uratka, ambijentalni Small Craft on Milk Sea (2010.) te dvostruki album Drums Between the Bells, snimljen u suradnji sa pjesnikom Rickom Hollandom i objavljen početkom srpnja 2011. ističu kako ovaj velikan suvremene glazbe i dalje kroči putevima koje je uglavnom sam iskrčio. Štoviše, tu i tamo se još nađe poneka potreba za čišćenjem korova i povijuša koji zaklanjanju put ka dubinama glazbene prašume.

oblique-strategies-enPisati o Brianu Enou bez spominjanja pojma Zaobilaznih Strategija je u najmanju ruku apsurdno, ako ne i nedopustivo. Godine 1975., uz pomoć multimedijalnog umjetnika Petera Schmidta definira i realizira kolekciju karata (čiji broj, ovisno o ediciji, varira od pet stotina pa do više od tisuću). Na svakoj je od karata ispisana određena fraza, a nasumično izvlačenje istih se može tumačiti kao niz instrukcija koji se može primjeniti u procesu nastanka nekog kreativnog djela. Ove su karte uredno upakirane u sjajnu crnu kutiju sa natpisom Oblique Strategies, te Enoovim i Schmidtovim imenom.

Brian Eno je čovjek koji je suvremenu glazbu obogatio uvođenjem faktora slučajnosti. Stoga će zaključna riječ biti izražena upravo takvim pristupom, nizom odvojenih skupova semantičkih elemenata koji će, poredani u niz te udruženi pružiti korisnu i smislenu definiciju:

Ghost echoes

Lost in useless territhory

The tape is now the music

Mechanize something idiosyncratic

Accretion

Cluster analysis

What is the reality of the situation?

Use ”unqualified” people

Ask people to work against their better judgement

Define an area as `safe’ and use it as an anchor

How would someone else do it?

Do the words need changing?

Convert a melodic element into a rhythmic element

What were you really thinking about just now? Incorporate!

16/03/2018

autor: Vjeran Stojanac

Tags: , , , , , , , , , , ,