Alexander von Borsig (a.k.a. Alexander Hacke)

– – .

Alexander von Borsig (odnosno Alexander Hacke) je koncem sedamdesetih bio tek jedan od mnogobrojnih wunderkinda na tadašnjoj berlinskoj alternativnoj sceni, najeksponiranijem ogranku Neue Deutsche Wellea, a iz mase sličnih se izdvajao tek kao dečko tada već u negativnom svjetlu čuvene Christiane F. Ipak, već kao petnaestogodišnjak postaje, uz Blixu Bargelda ključni član Einstürzende Neubautena, a njegov eklektički eksperimentalni duh će ga vremenom provesti kroz sastave kao što su Die Haut, Crime & the City Solution, te kasnije The Unsemble i The Ministry of Wolves. No, ne treba smetnuti s uma i njegovu samostalnu glazbenu karijeru, kao i bogat producentski opus. Ukratko, Alex je (zanemarimo li njegovo opetovano isticanje kao ‘world citizena’) najistaknutiji njemački ‘renesansni čovjek’ na prijelazu milenja. A pošto mu je tek 50, od ovog genija možemo očekivati brojna nova iznenađenja!

 

Prinova koja je 11. listopada 1965. ugledala svijet u rodilištu berlinske proleterske četvrti Neukölln, u matičnom je uredu koji dan kasnije registrirana kao Alexander Hacke. Spomenuto će ime biti navedeno na službenim dokumentima, no rodbina i prijatelji dječaka će zvati jednostavno Alex. U nekim formalnijim okolnostima Alex Hacke, no vrlo rijetko Alexander.

Mali je Alex od najranijih nogu pokazivao sklonost glazbi, ali i eksperimentiranju u vidu kreiranja iste i bez pomoći uvriježenih instrumenata poput obiteljske harmonike, pijanina ili gitare. Improvizirani ksilofon, nasnimavanje zvukova uličnih tramvaja i vlakova S-Bahna, polufunkcionalni magnetofoni i derutni, prastari radio prijamnici – sve je to spadalo u artefakte s kojima se Alex poigravao tijekom svojeg djetinjstva i rane tinejdžerske dobi. Negdje pri završetku osnovne škole, uzima pseudonim Alexander von Borsig koji će ga pratiti još dugi niz godina, a uglavnom će mu služiti kao umjetničko ime kojim će potpisivati svoje rane, napomenimo to, krajnje eksperimentalne uratke, nastajale kasnih sedamdesetih godina.

Petnestogodišnji Alexander Hacke, ili kako se tada nazivao, Alexander von Borsig. U donjem lijevom kutu je fotografija iz istog perioda s njegovom tadašnjm tri godine starijom djevojkom. Riječ je o Veri Christiane Felscherinow, koja je već tada svoj život u berlinskom polusvjetu ovjekovječila u autobiograsfkom romanu 'Wir Kinder vom Bahnhof ZOO'.

Petnestogodišnji Alexander Hacke, ili kako se tada nazivao, Alexander von Borsig. U donjem lijevom kutu je fotografija iz istog perioda s njegovom tadašnjom tri godine starijom djevojkom. Riječ je o Veri Christiane Felscherinow, koja je već tada svoj život u berlinskom polusvjetu ovjekovječila u autobiograsfkom romanu ‘Wir Kinder vom Bahnhof ZOO’.

Već sam početak osamdesetih donosi bitne pozitivne promjene u (zadržimo se do daljnjeg na ovoj varijanti imena) von Borsigovom životu i stvaraštvu. Poput većine heteroseksualno usmjerenih vršnjaka, i on će pronaći svoju prvu ljubav. U von Borsigovu slučaju, bila je to tri godine starija djevojka Vera Christiane Felscherinow, odnosno Christiane F., u to vrijeme već poznata široj javnosti kao autorica jedne ne baš vesele autobiografije, Wir Kinder vom Bahnhof ZOO. Upravo će ta relativno kratka ali značajna ljubavna veza ostaviti dubok trag na von Borsigovom stvaralaštvu iz ranih osamdesetih – naime, Christiane je bila punopravna suradnica na njegovom projektu nazvanom Die Sentimentale Jugend.

Drugi ključni susret, koji se zbio otprilike u isto vrijeme, bio je onaj sa šest godina starijim mladićem sličnih eksperimentalnih sklonosti po pitanju glazbe, zamalo kosturski mršavim, ispijenim ljubiteljem amfetamina koji je, slično von Borsigu, svoje kršćansko ime Christian Emmerich zamijenio onim umjetničkim pod kojim će uskoro požnjeti slavu diljem svijeta. Ispijeni ovisnik o amfetaminima izabrao je ime Blixa Bargeld.

Očekivano, potonji je odmah prepoznao von Borsigov talent te ga priključio svojem projektu zvanom Einstürzende Neubauten, tada još u povojima. Ono što je te 1980. možda i izgledalo kao tek privremena suradnja, pretvorilo se u glazbeno partnerstvo koje (uz povremena hiberniranja čitavog benda) traje već više od tridesetipet godina! No, von Borsigov nemirni i istraživački duh neće ga za stalno zadržavati na tom jednom mjestu te će se mladi glazbenik u skladu s trenutnim afinitetima pridruživati drugim autorima i sastavima, kreirati samostalne uratke, baviti se aranžiranjem i produkcijom, mada će se na koncu uvijek vraćati u sigurnu, matičnu luku svojeg prvog velikog i polaznog projekta. Štoviše, vremenom će von Borsig (sada opet Alexander Hacke) postati glavna uzdanica neslužbenog vođe Blixe Bargelda.

Einsturzende Neubauten 2011. U prvom su planu Alexander Hacke i Blixa Bargeld

Einsturzende Neubauten 2011. U prvom su planu Alexander Hacke i Blixa Bargeld

Lucidnu i otkačenu figuru von Borsiga u vrijeme kada je tek bio jedan od istaknutijih predstavnika Neue Deutsche Wellea te novopečeni član kultnih Neubautena jako dobro ocrtava Nick Cave u svojem eseju Thistles in the Soul, iz zbirke King Ink (prema prijevodu Denisa Peričića):

Bio je to neki mladić, nosio je naočale s debelim staklima i puhao je u svinutu cijev. Saznao sam da se zove Alexander von Borsig. Mladić, naime, a ne cijev. Instrument se zvao ‘Thirsty Animal’. Zahvaljujući, može se reći, primitivnoj snimci nizozemskih kamera, imali smo priliku gledati manijakalnog von Borsiga, bez prekida, punih 5 ili 6 minuta, dok je njegova blijeda put poprimala boju zrele šljive. Kako je samo usamljeno zvučao poj instrumenta, taj plač umirućih sirena. Sjećam se da je von Borsigovo lice poprimilo istu onu crvenu boju čarapa kakve je nosila Heidi, hotelska spremačica.

¤       ¤       ¤

Nakon TV programa, prijatelj mi je rekao da je dan ranije u Amsterdamu upoznao Susanu Kunke, a ona mu je rekla za party s E.N. u hotelu. Potpuno goli, motali su se naokolo. Alexander von Borsig sjedio je u uglu, piljio u metronom i ljuljao se naprijed-nazad u ritmu.

Netom uspostavljeno prijateljstvo članova Einstürzende Neubautena i The Birthday Party ostaviti će duboki trag na djelovanju ta dva sastava te onih koji su proizišli iz ovog potonjeg. Kada je 1987. formirana druga (računamo li onu izvornu australsku, treća) postava Crime & the City Solutiona, upravo će Alexander Hacke na poziv Micka Harveyja zauzeti mjesto gitarista koje je ostalo upražnjeno odlaskom Rowlanda S. Howarda, a njegov će specifičan pristup označiti nadolazeća ostvarenja benda, realizirana između 1987. i 1992.: Shine, The Bride Ship i Paradise Discoteque.

Hacke se čitavo to vrijeme iskazivao i na projektima drugih glazbenika, kao i na samostalnim uratcima, što je uostalom bilo moguće pošto Neubauteni nisu djelovali u strogom kontinuitetu (ovdje treba imati u vidu i Blixinu ulogu u The Bad Seedsima). Nedugo po razlazu Crime & the City Solutiona, objavljuje Filmarbeiten (1993.), album kompilacijskog karaktera na kojemu je sabrao većinu skladbi rađenih za soundtrackove filmova Decoder (1983.), Die Terroristen (1992.) Vaterland (u suradnji s Mickom Harveyjem, 1992.) i Prinz in Hölleland (1993.).

Također, tijekom prve polovice devedesetih predvodi i manje poznat alter-country projekt Jever Mountain Boys, a između 1993. i 1999. surađuje kao koautor pjesama te studijski i koncertni glazbenik s talijanskom pop ikonom Giannom Naninni. Vrijedna je spomena i jedna skoro nezamijećena suradnja koju je odradio s bubnjarem Cana, Jakijem Liebezeitom, konkretno ona s japanskim avangardnim umjetnikom poznatim kao Phew.

...changes...

…changes…

Iz navedenog je jasno kako se Hackeov rad u devedesetima nije odnosio isključivo na djelovanje u matičnim Neubautenima, a nije zgorega spomenuti i njegove producentske zasluge (francuski kantautor Fred Alpi, britanski gothic projekt Miranda Sex Garden, australski Devastation te ruski Deti Picasso). No, njegova će kreativna zvijezda u potpunosti zasjati početkom novog milenija.

Razlog tome je dvojak – s jedne strane, Einstürzende Neubauten u to vrijeme bitno smanjuju intenzitet studijskog i koncertnog djelovanja, što je Hacke doživio kao pristojno rasterećenje. Ipak, mnogo je bitniji jedan događaj koji se odrazio ne samo u kreativnoj već i intimnoj sferi njegova života, susret s američkom multimedijalnom umjetnicom Danielle de Picciotto, danas Alexovom zakonitom ženom. Iako je svoje samostalne uratke uglavnom potpisivao isključivo vlastitim imenom (Hacke, pošto je von Borsig postao dijelom neke bolje prošlosti), Danielle je bila mnogo više od povremene suradnice i autorice tekstova te gostujućeg vokala. Promatrate li je nekom vrstom muze i najpouzdanijim osloncem, najbliže ste istini. Potpisnika ovih redaka taj odnos pomalo podsjeća na onaj između Toma Waitsa i Kathleen Brennan, no točke gledišta su uvijek individualne.

Puritanci koji pate od suvišnih imena te pojedine kantautorske albume proglašavaju ‘kolaboracijama’ imati će zamjerki i na prvi u potpunosti samostalni uradak Alexandera Hackea (naravno, isključimo li von Borsig fazu te filmsku glazbu), Sanctuary iz 2005. Razlog je, očekivano, primjetan upliv neizbježne Danielle, no to nije nešto čime bi fanovi morali razbijati glavu. Mračan, energičan i na trenutke kabaretski ugođaj ovog ostvarenja postavio je kamen temeljac za iduću suradnju, onu s londonskim dark cabaret sastavom The Tiger Lillies. Produkt ovog udruživanja snaga je izvrsni album Mountains of Madness, koncipiran po istoimenoj noveli veličanstvenog H. P. Lovecrafta. Preslušavajući spomenuti materijal, teško je dokučiti kojim je skladbama maksimalni obol dala klasična The Tiger Lillies trojka (Jacques, Stout, Huge), odnosno Hacke s ili bez Danielle de Picciotto. Bilo kako bilo, pomalo nelagodna i mračna, na trenutke očajem i bezizlaznošću obojena atmosfera savršeno dočarava zaboravljeni svijet uspavanih Drevnih bogova, sa svim svojim nelogičnim i nedokučivim dimenzijama skriven i dan danas pod ledom Antarktika!

I’ve always been writing stuff while on tour or when traveling, and now with all the portable technologies – for example, I have a portable multitrack recording system that I can just put into a bag – and I’ve always been fiddling around with software stuff on airplanes and on the bus…And I figure that the stuff I write while I’m traveling is always more interesting than the stuff I write at home when I have to sit down and do something. So I took this idea and I started traveling two years ago on my own, visiting all kinds of friends who are mostly musicians in the States and other places. I would go to Chicago and record some stuff there with Trailer Hitch, a great hardcore band, then visit my friend David Yow of Jesus Lizard and he would do some weird stuff on top of that. Then I’d take the whole enchilada to New York and have some free jazz musicians play on top of that. So I have these collaborations of people who actually haven’t met or haven’t ever played together or basically come from different backgrounds of music.

/Alexander Hacke, 2011./

Godine 2008. novopečeni bračni par Hacke/de Picciotto objavljuje The Ship of Fools, koncertni album s uglavnom prethodno neobjavljenim skladbama. Ovom iznimnom i originalnom ostvarenju izvornost pomalo kvari sam naziv koji priziva mnoštvo imena koja su ga koristila, između ostalih The Doors i Tuxedomoon. No, koga briga! I Coldplay su snimili Ghost Stories, pa ipak nisu Dream Syndicate ili Jon Anderson & Vangelis. Samo, to je boy bend upitne vrijednosti.

Hackeov, naravno i Daniellin, pogodak u sridu jest Hitman’s Heel iz 2011., album na kojemu se savršeno ističe autorova virtuoznost, kao i sposobnost analiziranja vlastitog opusa u smislu nadgradnje koja neće počivati na već tisuću puta iskorištenim, rasklimanim temeljima, no album koji svejedno čuva Hackeov prepoznatljivi pristup. Ukoliko ovaj uradak i nije imao neku dostojnu promociju, to je posljedica više nego burne nadolazeće 2012.!

Te, zasigurno ključne godine u Hackeovoj karijeri zbiva se nekoliko bitnih događaja. Poznanstvo s Davidom Eugeneom Edwardsom, liderom Woven Handa, rezultira Alexom na mjestu producenta albuma The Laughing Stalk (2012.). Hacke će promjene koje su na prethodnom Treshingflooru (2010.) bile tek rudimentarne klice, ovdje pretvoriti u sasvim novi pristup kojemu se Edwards nije nimalo odupirao. Spomenuto poznanstvo prerasta u prijateljstvo te će Hacke (istina, nakom Harveyjevog odbijanja zbog zauzetosti vlastitim projektima) Edwardsu predložiti priključenje nakon punih 20 godina uskrslima Crime & the City Solution. U kojoj je mjeri ova nova postava, u kojoj se pored Edwardsa našla i neizbježna de Picciotto, sačuvala već kultni mračni timbar znakovit za ovaj sastav, neupitno je. Nemojte propustiti detalj da se ključni čovjek benda, Simon Bonney nije usudio podići glas kontra ovakvog izbora, što dovoljno govori.

Ako je 2012. bila jedna izuzetno produktivna godina u životu Alexandera Hackea, onda je lanjska 2014. trenutačni vrhunac. Crime & the City Solution odradili su promotivnu turneju albuma American Twilight i zasad miruju. No, Blixa Bargeld je podigao Einstürzende Neubauten iz mrtvih, što je na koncu javnosti pružilo možda refleksivan i slojevit album Lament (da, lamentiranje o ratovima kao konstanti – pa čitali smo Vonneguta, ne?), kao i mini turneju koja je dotakla i neka područja bivše nam države.

The Unsemble, 2014: Alexander Hacke, Duane Denison (Jesus Lizard, Firewater) i Brian Kotzur (Silver Jews)

The Unsemble, 2014: Alexander Hacke, Duane Denison (Jesus Lizard, Firewater) i Brian Kotzur (Silver Jews)

Otprilke u isto vrijeme, Hacke okuplja zvjezdanu ekipu – gitarista Duane Danisona (ex Firewater i Jesus Lizard) te bubnjara Briana Kotzura (ex Silver Jews). Suradnja se uobličuje u formi istoimenog, dobrim dijelom eksperimentalnog albuma, no to sve nalikuje na uvertiru za jedan veliki projekt koji se tada već mjesecima zahuktavao.

Činjenica je da njemačka kazališta, posebice ona koja nisu pod izravnom državnom paskom posjeduju jednu zlata vrijednu osobinu kada je riječ o biranju kreatora i izvođača scenske glazbe (govore li vam nešto imena poput Laibacha /Macbeth/ ili Toma Waitsa /The Black Rider/?). Upravo tako; još od 2013. postupno se realizira ideja o skladanju glazbe za kazališnu predstavu Transformations, uobličenu prema bajkama braće Grimm, odnosno odrazima istih u umu spisateljice Anne Sexton, a u režiji Claudie Bauer. Čudnovati slijed događaja – a opet, ništa nije slučajno – nas dovodi do iduće točke, Teater Dortmund, dakle samog kazališta u kojemu će predstava biti postavljena, a čiji je umjetnički direktor Paul Wallfisch, američki glazbenik poznatiji kao bivši klavijaturist Firewatera te ujedno predvodinik sastava Botanica. Udružujući snage s Mickom Harveyjem, Alexanderom Hackeom i Danielle de Picciotto, Paul formira kvartet The Ministry of Wolves koji realizira maestralni soundtrack Music from Republik der Wölfe. Iako je u početku izgledalo da je riječ tek o usputnom projektu za jednokratnu uporabu, najnovije vijesti kazuju kako dotični sastav ide dalje; najvjerojatnije zato što je od temelja građen kao izričajno sredstvo četiri ravnopravna genija, a ne tek lansirna rampa za ideje jedne osobe.

The Ministry of Wolves, 2014: Mick Harvey (The Bad Seeds, Crime & the City Solution), Paul Wallfisch (Botanjica, Firewater), Alexander Hacke i Danielle di Picciotto

The Ministry of Wolves, 2014: neimenovana lisica, Mick Harvey (The Bad Seeds, Crime & the City Solution), Paul Wallfisch (Botanica, Firewater), Alexander Hacke i Danielle di Picciotto

Još jedan korak dalje – The Ministry of Wolves odbacuju ograničenost na pozadinski sastav isključivo jedne kazališne predstave, te kreću na svjetsku turneju (istina, s rijetkim no biranim terminima i lokacijama), a trenutno se, ako je vjerovati glasinama, ponovo nalaze u studiju.

Zaključili smo da je Alexander Hacke prilično nepredvidiva jedinka koja labilno balansira nad gibanjima umjetničkih tokova, no angažman u jednom ovakvom sastavu predstavlja idealan obrazac za uobličavanje njegovih otkačenih i genijalnih ideja. Odbaciti daljnju suradnju sa takvim, u kreativnom smislu srodnim dušama poput Harveyja, Wallfischa te, logično, vlastite žene, bilo bi ravno kreativnom samoubojstvu. Na koncu, The Ministry of Wolves je više no idelan ispušni ventil koji Hackeu može pružiti mogućnost drugačijeg izričaja od onog kakvog mu nudi po pitanju realizacije vlastitih ideja otvoreni i liberalni, no opet striktno predefinirani Einstürzende Neubauten, te pogotovo Crime & the City Solution koji je nakon brojnih sabiranja i oduzmanja mogućnosti doprinosa ipak osobni projekt jednog Simona Bonneyja.

Alexander Hacke srećom ima glazbeno iskustvo od zamalo četiri desetljeća, tek nešto manje od starosti autora ovog teksta. Valjda je to sasvim dovoljno u smislu donošenja pravilnih odluka glede njegove umjetničke budućnosti.

Da; od Hackea možemo očekivati još mnogo kvalitetne glazbe i brojna druga iznenađenja!

 

Odabrana diskografija Alexandera Hackea/von Borsiga:

1980: Das Leben ist schön
1981: Borsig-Werke
1982: Christiane F.: Wunderbar (Mitarbeit)
1982: Hiroshima
1982: Mona Mur und die Mieter: Jeszcze Polska
1987: Crime and the City Solution: Shine
1988: Crime and the City Solution: The Bride Ship
1992: Filmarbeiten
1994: Jever Mountain Boys: Bury the Bottle with Me
1994: Gianna Nannini: Dispetto (Mitarbeit)
1994: Die Haut: Sweat (Mitarbeit)
1995: Blind: Live Saver (Produzent)
1995: Miranda Sex Garden: Fairytales About Slavery (Produzent)
1998: Meret Becker: Nachtmahr (Produzent, Musiker)
1999: Terranova: Close the Door (Mitarbeit)
2001: Fieber – Tagebuch eines Aussätzigen, Gedichte von Klaus Kinski, rezitiert von Ben Becker, Musik von Alexander Hacke
2002: Fred Alpi: Les chiens mangent les chiens (Produzent)
2005: Sanctuary
2005: Martin Dean: The Best of Martin Dean (Mitarbeit)
2006: Mountains of Madness together with Tiger Lillies & Danielle de Picciotto (CD/DVD)
2006: “I Hate You” for the Monks-Tribute-CD Silver Monk Time
2008: “The Ship of Fools” in collaboration with Danielle de Picciotto (DVD/CD)
2009: “Doomed”
2010: “Hitman’s Heel” in collaboration with Danielle de Picciotto
2013: “American Twilight” Crime & The City Solution, MUTE Records
2014: “Ministry of Wolves” in collaboration with Mick Harvey,Danielle de Picciotto, Paul Wallfisch

 

NAPOMENA: iz popisa su isključeni albumi sinimljeni s Einstürzende Neubauten, pošto je u tom slučaju ionako riječ o kompletnom opusu sastava.

20/03/2015

autor: Vjeran Stojanac

Tags: , , , , , , , , , , , , , , , , , ,