Mali osvrt na opus genijalnog Matta Elliotta, plus jedan ruski avangardni glazbeni eksperiment star zamalo 97 godina!
Matt Elliott glazbenu je karijeru započeo ranih devedesetih kao priključeni član bristolskih Flying Saucer Attack, da bi u narednih desetak godina objavio nekoliko eksperimentalnih elektroničkih albuma pod imenom Third Eye Foundation. Prvi je dio ovotjednog eXita temeljen na Elliottovu stvaralaštvu od trenutka kad je počeo koristiti vlastito ime (2003.), te stvarati začuđujući i na prvi pogled šokantan amalgam mračnog akustičnog folka i pozadinske elektronike te na taj način svrstao sebe u one glazbenike ‘s ruba’ čije stvaralaštvo dosljedno izbjegava svaku suvislu klasifikaciju! Također, u drugom dijelu možete preslušati rekonstrukciju Simfonije za sirene ruskog avangardnog skladatelja Arsenija Avramova; djela koje se uglavnom sastoji od elemenata konkretne glazbe, ali se može tretirati i kao manifest onoga što će pola stoljeća kasnije biti poznato pod imenom ‘industrial’!
Na sveukupnom britanskom glazbenom zemljovidu, Bristol je poprilično zanemareno područje. Titule središta zbivanja redovito odnose London, Manchester, Glasgow, Liverpool, Sheffield, pa i Birmingham. No, taj je nekoć ključni otočki lučki grad itekako obogaćivao glazbenu scenu, i to još od kasnih šezdesetih pa nadalje. Dovoljno se prisjetiti imena kao što su Portishead, Strangelove, Gonga, Disorder, Crescent, The Pop Group, Tears for Fears, Massive Attack, Flying Saucer Attack i još nekih, a Bristolčani su po rođenju i Wayne Hussey (The Mission) te Robert Wyatt.
Pojedinci koji redovito prate emisiju eXit prisjetiti će se vjerojatno najčudnijeg imena s priloženog popisa, sastava Flying Saucer Attack, koji je tijekom svojeg zamalo desetogodišnjeg djelovanja (1992. – 2000.) postavio nove standarde kombinirajući elektroničku i ambijentalnu glazbu s elementima industriala, što je na koncu rezultiralo pomalo psihodelički zbunjujućim no svejedno vrhunskim slušnim doživljajem.
Iako se u većini slučajeva kao članstvo Flying Saucer Attacka navode David Pearce i Rachel Brook, ne treba smetnuti s uma kako je na njihovim ranijim albumima (dakle, onima koji su bili ključni za definiranje konkretnog ‘sounda’ sastava) gostovala pomalo mistična individua koja se skrivala pod nadimkom Third Eye.
Taj se velom tajne zakrabuljeni pojedinac uskoro okušava u samostalnim projektima te, promijenivši ime u Third Eye Foundation, snima nekoliko izvrsnih, mada na prvo uho kakofoničnih albuma, primjerice Semtex iz 1996. ili Little Lost Soul (2000.). Zvuk Third Eye Foundationa izbjegavao je klasifikaciju: jedni su to nazivali neartikuliranim i tek donekle ritmičkim noiseom, drugi novovjekim space rockom, treći pak čudnovatim eksperimentalnim izdankom drum’n’bassa, oni najprizemniji još jednom varijacijom na temu nezahvalnog termina ‘post-rock’, no jedno je definitivno – taj je zvuk bio izvoran i vrlo ga se teško moglo komparirati s uradcima već postojećih imena, naravno uz izuzetak onih Flying Saucer Attacka (što i nije baš neočekivano).
Prijelomni će se događaj zbiti 2003., kada čovjek skriven iza maske zvane Third Eye Foundation odlučuje odbaciti godinama korišteni nadimak te radikalno promijeniti izričaj. Jer, te je godine stanoviti Matt Elliott snimio zbunjujući (polu)akustični album The Mess We Made.
Nekadašnji je elektronički genij sada u prvi plan postavio žičane instrumente, akustičnu te nešto rjeđe i električnu gitaru, zadržavši sintetski zvuk klavijatura tek u svrhu povremenog kreiranja glazbenog backgrounda. Dugogodišnji vjerni štovatelji Third Eye Foundationa kolutali su očima preslušavajući to stoički fatalističko i bestidno apokaliptičko kasapljenje nečega što bi trebalo predstavljati jednu krajnost suvremenog folka. Oni najhrabriji pokušali su Elliotta ugurati u neofolk trend, no on im vjerojatno svjesno nije želio pružiti potrebne argumente, tako da je ta klasifikacija propala. Možda je najrealniji opis njegove glazbe dark apocalyptic folk, mada se i tu nameću očekivane zapreke. Elliott ne polazi od neke isključive folk premise, pošto se u njegovim melodijama mogu prepoznati ne samo oni prejudicirani utjecaji keltsko-britanskog zvuka već i elementi fada, ruskog folka, klezmera i sličnih opskurnih ili barem ne toliko uobičajenih ‘heritage’ trendova.
Ono što se dalo naslutiti na The Mess We Made dolazi do izražaja kroz naredna ostvarenja poput magičnog Drinking Songs (2005.) ili njegovog nasljednika Failing Songs (2006.). Skladbe se rađaju doslovno iz tišine te dobrim dijelom balansiraju na njezinom rubu, a onda će pomalo šokantni, iako ne posve neočekivani proboj ritmički strukturiranog sintetskog zvuka tenzije podići do krajnjih granica. Mislite da Matt Elliott komplicira stvar nasilnim kalemljenjem dvaju u suštini suprotna i nespojiva izričaja? Griješite!
Pojedine su skladbe prožete duhom musique concrete, a najbolji je primjer kompozicija The Kursk (album Drinking Songs), gdje klokot vode i udarci po metalu vjerno dočaravaju očajničku borbu za život i čitavo to beznađe 118 duša mornara poginulih u havariji istoimene ruske podmornice u kolovozu 2000. Nakon što ove zvukove smijeni užasavajuća tišina, slijedi zamalo pogrebni akustični segment – teško da je neka pjesma (ili barem njezin dio) implicirala takvu dozu tuge i neutješnosti.
11 minuta The Kurska završava zborskom dionicom na elektroničkoj podlozi. Homage završnici A Saucerful of Secrets, odrađen na nesuvislom mixu heroina i meskalina? Netko je napisao da u tom finalu duše idu na nebo, no ja bih prije rekao kako tonu na dno Barentsovog mora, izvijajući se iz eksplozijom, vatrom i vodom razorene podmornice. Neptun/Posejdon dio je poganskog Panteona, čista suprotnost dobrostivom Bogu iz abrahamskih religija, a znamo da takvi redovito traže ljudske žrtve.
It’s cold I’m afraid
It’s been like this for a day
The water is rising and slowly we’re dying
We won’t see light again
We won’t see our wives again
/Matt Elliott, Kursk/
Sličnu zvučnu i stvaralačku shemu Matt zadržava i na albumima koji će uslijediti do konca desetljeća: Failing Songs (2006.), Howling Songs (2008.) te Failed Songs (2009.), da bi u novoj dekadi donekle narušio akustični ugođaj kojeg je produbljivao iz uradka u uradak. Konkretno, albumi koje je realizirao tijekom zadnjih par godina (riječ je o The Broken Man iz 2012. te Only Myocardial Infarction Can Break Your Heart objavljenom 2013.) zadržavaju svoj dark folk prizvuk, no apokaliptički je ambijent produbljen djelomičnim vraćanjem korijenima – naravno, ne onom ritmičkom modelu karakterističnom za radove iz Third Eye Foundation faze već prije uspjelom amalgamu akustike i elektronike kakva je krasila njegovo prvo ostvarenje pod vlastitim imenom (The Mess We Made, 2003.). Zanimljivo je da i zasad posljednji Mattov album, The Calm Before iz veljače 2016. priziva nešto optimističkiju sliku.
Kako je već rečeno, Elliotta je ponajviše zbog eklektičkog pristupa te spajanja naizgled nespojivih stilova vrlo teško ugurati među postojeće obrasce. Možda bismo ga mogli tek šturo usporediti s nekolicinom sličnih desperadosa sa samog ruba scene. Nekako se logički nameću američki kantautori poput Steve Von Tilla i Scotta Kellyja (obojica su inače članovi kalifornijskog post-metal sastava Neurosis) ili pak Jandek sa svojom forsiranom anonimnošću i gotovo atonalnim minimalizmom, a stoje i poredbe sa sobnom melankolijom jednog Simona Joynera, pa i sa zamalo religioznim fatalizmom dark americana/southern gothic sastavom Sons of Perdition. Zanimljivo, vrlo je teško pronaći dostojnog Elliottovog pandana u matičnom mu Ujedinjenom Kraljevstvu (mada na trenutke zna podsjetiti na Roya Harpera ili Richarda Thompsona, no to uzmite s dozom rezerve – ipak je riječ o individualnom dojmu).
Nešto širu sliku o naravi Mattove glazbe mogu pružiti oni neobavezni, neslužbeni upisi fanova pod YouTube videima. Spomenimo tek neke od njih:
Elliottove su pjesme nestvarno lijepe i bolno zastrašujuće. To vam uostalom govore naslovi poput What the Fuck Am I Doing On This Battlefield?, zatim I Name This Ship the Tragedy, Bless Her & All Who Sail With Her, pa Borderline Schizophrenic, Song For a Failed Relationship, The Pain That’s Yet to Come ili onaj dugačak u maniri velških sela, If Anyone Tells Me ”It’s Better to Have Loved and Lost Than to Never Have Loved at All” I Will Stab Them in the Face.
Zasad toliko. Držimo li se nekakve kronološke statistike, ova tekuća 2017. trebala bi biti terminom uprizorenja još jednog Elliottovog ostvarenja, mada njegov službeni web već tradicionalno šuti po pitanju novih poteza. Stoga je najrealniji i najuklopljiviji zaključak ovog teksta jedna fraza na koju su čitatelji najava emisije eXit već dobrano navikli (a možda im čak i počinje ići na živce):
Vrijeme će pokazati!
Simfonija za tvorničke sirene (odnosno u transkripciji s ruskog, Simfoniya gudkov) danas je gotovo zaboravljen, no za svoje vrijeme izrazito radikalan projekt ruskog avangardnog skladatelja Arsenija Mihajloviča Avramova.
U skladu s aktualnom estetitkom futurizma, Avramov ranih dvadesetih kreira koncept koji bi konstruktivističke trendove vjerno preslikao u glazbenoj formi. Doba je to obnove i industrijalizacije građanskim ratom razorene zemlje, doba elektrifikacije i prve petoljetke. Arsenij Avramov shvaća kako glazba koja treba pratiti aktualna zbivanja na neki način treba biti preslik same pozadine zvukova epohe, pošto bi se u suprotnom pretvorila upravo u nezapažljivi pozadniski muzak.
Svoje je ideje Avramov uobličio u dotad neviđenoj glazbenoj formi koja je povodom petogodišnjice oktobarske revolucije (7. studenoga 1922.) izvedena ‘uživo’ na raznim lokacijama Bakua na obalama Kaspijskog jezera. U tu je svrhu Avramov angažirao praktički čitav grad, uključujući i lokalne jedinice Crvene armije.
Lokomotiva s posebno dizajniranim ventilima za izvođenje Internacionale i Marseljeze (nacrt)
Djelo nazvano Simfonija za tvorničke sirene sastojalo se od mehaničkih, kao i onih ljudskim glasom prozvedenih zvukova jednog razdoblja; sazdano tako od tvorničkih sirena, hidroaviona koji slijeću na obale Bakua, zvukova strojnica i vojničkihg marševa, radničkih pjevačkih zborova, sirena brodovlja čitave Kaspijske flote, kao i jedne parne lokomotive na kojoj su za tu prigodu ugođeni ventili izvodili Internacionalu i Marseljezu, a finale je koncipiran u vidu vožnje teških transportnih vozila po središnjem gradskom trgu. To je tek dio popisa sazvučja uključenih u ovo polusatno remek djelo.
No, Avramov ništa nije prepuštao slučajnosti. Na ključnim je strateškim točkama, na posebno za tu svrhu konstruiranim tornjevima postavio tzv. koordinatore, koji su signalizacijom raznobojnim zastavama ili pak pucnjima iz pištolja dirigirali pojednim segmentima pazeći da se točno određeni zvučni element pojavi u definiranom trenutku, prateći partituru.
Avramov je Simfoniju za sirene ponovio istog datuma iduće, 1923. godine u Moskvi, ali s puno manje uspjeha – miljunski je velegrad bilo mnogo teže nadzirati od bitno manjeg Bakua, a unatoč brojnim tvornicama, manjak mornaričke i trgovačke flote je primjetno umanjio pompeznost sirenskog zvuka. Nažalost, sačuvani su tek segmenti ovog remek djela, pa su eksperimentalni glazbenici diljem Rusije i svijeta pristupili obnovi istog. Verzija koja je objavljena na kompilaciji Symphony of Sirens: Sound Experiments in The Russian Avant-Garde ipak je zadržala temeljni kostur izvornika, no zbog razine tehnološkog razvoja u godinama 1922. i 1923., nije bilo moguće zabilježiti sve korištene tonove, bar ne vjerno. Stoga na ove naknadne intervencije ne treba gledati kao na narušavanje iskonskog remek djela, već prije kao na uspješan restauratorski zahvat!
Prije emitiranja Simfonije sirena, možete preslušati osamnaestominuti radio dokumentarc Symphony of the Sirens Revisited, izvorno emitiran na australskom radiju ABC National, koji dosta detaljno opisuje narav i realizaciju Avramovljevog projekta, kao i pokušaje ‘restauracije’ sačuvanih snimki.
Dio Avramovljeve partiture
Ukoliko još nemate solidnu predodžbu o tome kako je veličanstveni eksperiment Arsenija Avramova zvučao, priložen je tek jedan dio ‘uputstva’ po kojima su se ravnali koordinatori:
Part I.
“Anxiety”. On the first salyutnomu fired from a raid (about 12) come with an alarming toll Zyh, White City, and Bibi-Eybat Bailov.
Upon entering the fifth gun rings Tovaroupravleniya Aznefti and docks.
On the 10th I-II-III and I-Group plants Chernogorodskogo area.
On the 15 th-1 st group Black sirens and the city fleet. At the same time, the fourth company armavirskih komkursov, predvoditelstvuemaya combined duhovym Varshavyankoy “with the orchestra, goes to the wharf.
At the 18 th gun factories come gorrayona and seaplanes take off.
At the 20 th-blast railway depot at railway stations and the remaining locomotives. Machine guns, infantry and steam Orchestra, which come at the same time, receive signals directly from dirizherskoy tower …
Over the last five rounds anxiety reaches a peak and ends with the 25 th gun. Pause. Call (sig-nal with highway).
Part II.
“Boy”. Triple chord siren. Declining seaplanes. “Hooray” to the wharf. Performing with the signal line. “International” (4 times).
The second polustrofe enters connected with the brass band “La Marseillaise.
In repeating (opening) melodies “Zonta” chorus enters entire area […] and sings all three stanza to finish. At the end of last stanza returned armavirtsy with orchestras, “Hooray encountered response” from the area. In all the time of execution “Zonta” rings factory district, station (depots and locomotives) are silent.
Part Ill.
Apofeoz “victory”. At the end, provide a general solemn chord, accompanied by bursts and the bell ringing for 3 minutes. Ceremonial march.
“International” is repeated twice more on the signals during the final march. After the third (last) performance of the signal siren again all the common chord Gudkov Baku and districts (15).
autor: Vjeran Stojanac, 17/01/2019
Arhiva
Prije točno 50 godina, zbila su se dva događaja koja su u bitnoj mjeri obilježila ne samo tada aktualne kulturološke tokove, već i one u koji će doći do izražaja u nadolazećim vremenima. Uostalom, glazba kao kvalitetan indikator takvih trendova ponajbolje govori o istima!
Ukoliko novozelandsku glazbenu scenu zamislite kao stablo, The Clean su onda definitivno njegovo deblo /Pitchfork/
Ove subotnje večeri uz emisiju eXit možete otploviti mističnim poljima suvremene americane uz zvučni predložak enigmatičnog projekta Willard Grant Conspiracy,
Čitava se karijera sastava Tuxedomoon može promatrati kao razbijanje prepreka i premoščivanje razdora – kako onih interkontinentalnih, tako i između akademskih korijena i pop forme, te između izričaja putem različitih formi i medija.
playlist
