Prvi album Weezera ostaje njihov najbolji i najpopularniji, njihova daska za surfanje na kojoj su zajahali val alternativnog rocka sa svojom kombinacijom beachboysovskih harmonija, gitarskog zida buke i gikovštine zakopane u podrum u kojem traje vječna sesija Dungeons & Dragonsa. Neobična kombinacija u to vrijeme, bila je to zona komfora u kojoj se slobodno kretao neobuzdani genij Riversa Cuoma, frontmena, pjevača, gitarista i glavnog autora u Weezeru – za razliku od bilo čega drugoga u čemu se osjetljivi nerd poput njega ne snalazi i ne osjeća ugodno. Ljubavni odnosi, kako je dokumentirano na ovom i na svim kasnijim albumima, uzrokuju razočaranje i tjeskobu. Odrastanje s roditeljima stvara traume zbog njihove rastave koja se može, ali i ne mora dogoditi, te alkoholizma jednog od njih koji možda i nije bio stvaran. Pretjerana osjetljivost stvara i paranoju.
Iz te tjeskobe i paranoje koje ga prate kroz djetinjstvo i odrastanje izlaz su glazba i D&D kojima se može zabaviti u svojoj garaži, jedinom mjestu gdje se osjeća sigurno. Drukčiji, neprilagođeni i sjebani klinci su svojeg heroja našli u Kurtu Cobainu, a oni s viškom vremena, energije i s nedostatkom perspektive su ga dobili u Billieju Joeu Armstrongu. Konačno su svojeg heroja dočekali i oni introspektivni, možda inteligentni, previše maštoviti koji nikad nisu bili na rock koncertu jer su se bojali da im netko ne razbije naočale u mosh pitu. Gorke pjesme s prvog albuma Weezera djeluju slatko poput olakšanja koje donosi prekid kronične nejebice nakon odlaska na strojarski fakultet u metropolu. Izbor komada nije neki, ali sam čin uzrokuje ekstazu. Pjesme koje je Rivers Cuomo pisao još od završetka srednje škole, a koje su se dotad nakupljale u njemu, našle su ventil kroz koji će prošištati u svijet. Svijet je bio spreman prihvatiti ih otvorenih očiju i usta i zapjevati s njim.
(Ivan Palijan, „Album na dan: 365 najvažnijih albuma koje morate poslušati“)
“Zastave” su trauma koja još odzvanja. Sve je na tom albumu bilo neobično, sasvim drukčije od svima nam poznatog ostatka domaće glazbene scene – od zlaćanog omota na kojemu je dominirala zastava omotana oko stijega, preko dizajna realiziranog od strane upravo pri Neue Slowenische Kunstu uspostavljenog studija Novi Kolektivizam, precizne a opet prigušene i baršanste produkcije Alda Ivančića, pa do samih pjesama koje kao da nisu pripadale svojem vremenu… ili bolje kazati, spajale su neko mitsko, nedefinirano vrijeme sa vizijama idealizirane prošlosti i lažne budućnosti.
“The Notorious Byrd Brothers” (1968.) posljednji je i ključni album u svojevrsnoj trilogiji koju pored njega sačinjavaju i “5th Dimension” (1966.) i “Younger Than Yesterday” (1967.). Značaj ovih uradaka posebice je u uspješnom poigravanju postojećim stilovima poput jazza, folka, elektroničke glazbe, baroknog popa i sličnih, ali i u kreiranju novih pravaca poput uspjele psihodelične sinteze folka, contryja i rocka, te progresivnih pokušaja koji će Byrdse pretvoriti u pionire tvz. space rocka!
