Prvi album Weezera ostaje njihov najbolji i najpopularniji, njihova daska za surfanje na kojoj su zajahali val alternativnog rocka sa svojom kombinacijom beachboysovskih harmonija, gitarskog zida buke i gikovštine zakopane u podrum u kojem traje vječna sesija Dungeons & Dragonsa. Neobična kombinacija u to vrijeme, bila je to zona komfora u kojoj se slobodno kretao neobuzdani genij Riversa Cuoma, frontmena, pjevača, gitarista i glavnog autora u Weezeru – za razliku od bilo čega drugoga u čemu se osjetljivi nerd poput njega ne snalazi i ne osjeća ugodno. Ljubavni odnosi, kako je dokumentirano na ovom i na svim kasnijim albumima, uzrokuju razočaranje i tjeskobu. Odrastanje s roditeljima stvara traume zbog njihove rastave koja se može, ali i ne mora dogoditi, te alkoholizma jednog od njih koji možda i nije bio stvaran. Pretjerana osjetljivost stvara i paranoju.
Iz te tjeskobe i paranoje koje ga prate kroz djetinjstvo i odrastanje izlaz su glazba i D&D kojima se može zabaviti u svojoj garaži, jedinom mjestu gdje se osjeća sigurno. Drukčiji, neprilagođeni i sjebani klinci su svojeg heroja našli u Kurtu Cobainu, a oni s viškom vremena, energije i s nedostatkom perspektive su ga dobili u Billieju Joeu Armstrongu. Konačno su svojeg heroja dočekali i oni introspektivni, možda inteligentni, previše maštoviti koji nikad nisu bili na rock koncertu jer su se bojali da im netko ne razbije naočale u mosh pitu. Gorke pjesme s prvog albuma Weezera djeluju slatko poput olakšanja koje donosi prekid kronične nejebice nakon odlaska na strojarski fakultet u metropolu. Izbor komada nije neki, ali sam čin uzrokuje ekstazu. Pjesme koje je Rivers Cuomo pisao još od završetka srednje škole, a koje su se dotad nakupljale u njemu, našle su ventil kroz koji će prošištati u svijet. Svijet je bio spreman prihvatiti ih otvorenih očiju i usta i zapjevati s njim.
(Ivan Palijan, „Album na dan: 365 najvažnijih albuma koje morate poslušati“)
Kada je u rujnu 1981. objavljen album Discipline najavivši tako novu epohu u djeovanju sastava King Crimson, većina je štovatelja i kritičara smatrala kako se radi tek o ponavljanju već viđenog. Srećom, Robert Fripp je imao sasvim drugačiju viziju. Šest godina (1975. – 1981.) neaktivnosti sastava iskoristio je na najbolji mogući način, usavršavajući stil i viziju, tako da uskrsnuće King Crimsona nipošto nije značilo šturo ponavljanje prošlosti, već istinski novi početak, start sa sasvim drugačijih pozicija kao najava trke planirane u neistraženom pravcu.
Završetkom zlatnog doba hip hopa i početkom novog tisućljeća grupa Zion I nam donosi nagovještaj nove ere hip hopa koja se nikada nije razvila u smjeru kakvog su oni zamislili.
