VINCE GUARALDI TRIO / A Charlie Brown Christmas (1965)
U blagdanskim Nezaboravnim vatrama vraćamo se više od pedeset godina unatrag i slušamo jedan od najboljih božićnih albuma.
BLONDIE / Parallel Lines (1978)
Nezaboravne vatre iz knjige ‘Album na dan: 365 najvažnijih albuma koje morate poslušati’
Od trenutka pojavljivanja punk i new wave glazbe bilo je jasno da u njoj postoji i velik potencijal za hitove. Oba su pravca u velikoj mjeri bili reakcija na pretjeranu kompliciranost i artizam tadašnjeg rocka te su se okrenuli prema jednostavnijim strukturama, bližima ranom rocku pedesetih ili, recimo, Beatlesima do 1966. Odnosno, onom tipu glazbe koji, uz kvalitetne aranžmane i popičniju produkciju, s lakoćom može zavladati top listama, samo ako se nađe bend spreman na takav kompromis, odnosno na komercijalizaciju zvuka.
Blondie su bili upravo savršeni za to. Iako su nedvojbeno dijelili glazbeni senzibilitet vremena, od samih su početaka bili „mekši“ od većine suvremenika. Ipak, ni oni nisu bili najsretniji kada im je diskografska kuća za treći album kao producenta dodijelila Mikea Chapmana, provjerenog hitmejkera poznatog po radu s pop-rock izvođačima kao što su The Sweet, Suzi Quatro ili Smokie. Njihov odnos je tijekom snimanja bio turbulentan; Chapman je bio zgrožen njihovim slabim sviračkim sposobnostima, neprofesionalizmom, dovršavanjem tekstova u posljednji tren, pa i međusobnim odnosima članova benda, dok su oni bili revoltirani njegovim inzistiranjem na ponavljanjima snimanja i mijenjanjem detalja.
No rezultat tog kreativnog sukoba bio je sjajan, a pjesme su u nedvojbeno pop, no ne i preispoliranim aranžmanima zvučale naprosto neodoljivo, lansirajući bend na vrhove top lista. Pogotovo zahvaljujući ingenioznoj transformaciji numere „Heart of Glass“ u diskoidnu poskočicu, pogodnu i za puštanje na plesnim podijima. Otprilike polovica pjesama na albumu postale su i ostale neprolazni pop-rock klasici, pokazujući nam da ponekad i nametanje producenta od strane diskografa može dovesti do optimalnog rezultata. I zasigurno najboljeg albuma u karijeri, kako Blondie, tako i Chapmana.
(Dino Milić-Jakovlić, „Album na dan: 365 najvažnijih albuma koje morate poslušati“)
Tracklist:
| Hanging On The Telephone | |
| One Way Or Another | |
| Picture This | |
| Fade Away And Radiate | |
| Pretty Baby | |
| I Know But I Don’t Know | |
| 11:59 | |
| Will Anything Happen? | |
| Sunday Girl | |
| Heart Of Glass | |
| I’m Gonna Love You Too | |
| , Just Go Away | |
| Once I Had A Love (The Disco Song 1976) | |
| Bang A Gong (Get It On; live) | |
| I Know But I Don’t Know (live) | |
| Hanging On The Telephone (live) |
autor: Ante Marković, 23/04/2025
Vezane objave
Arhiva
The Avalanches / Since I Left You (2000.)
Dan postaje sve duži, sunce sve jače sija, a drugi album od jedne od najbitnijih australskih grupa već je trebao biti u našim rukama i ušima. Dok čekamo službenu najavu, ako je ikad i bude, možemo uživati u njihovom prvijencu, feel good remek djelu ne tako davno utemeljenog žanra zvanog plunderphonics.
Bob Dylan – Blonde on blonde (1966)
Ok, Blonde on blonde. Ne znam što bi se jos pametno moglo reći o Dylanovom dvostukom albumu ( do tada…
BIBIO / Mineral Love (2016)
Dok se još uvijek sabiru dojmovi i usklađuju stavovi o tom našem zajedničkom i demokratskom odabiru najbolje glazbe protekle dekade, prvocirane su i ove neke svježe vatre.
