U znaku broja 5: Mark Lanegan – No Bells on Sunday [EP] / Simple Minds – 5×5 [Live]
Ovog tjedna u eXitu ste u mogućnosti preslušati ‘No Bells on Sunday’, nedavno objavljeni EP Marka Lanegana (pet pjesama!) koji najavljuje nadolazeći dugosvirajući projekt ‘Phantom Radio’, te preklanjski live album Simple Mindsa; zvučni zapis turneje iz proljeća 2012. na kojoj se nekoć kultni a zadnja tri desetljeća zamorni bend vratio korijenima, odnosno odlučio pružiti novovjeki uvid u izbor skladbi s prvih pet albuma (1978. – 1981.). Zašto taj naziv ‘U znaku broja 5’? Pa, glede evolucije imamo dvije ruke, na svakoj po pet prstiju što nam opet nameće desetku i pripadni dekadski sustav kao neizbježan. Pustimo sad matematiku i filozofiju – Mindse ne morate voljeti, a Lanegana čak možete i mrziti, ali eXit MORATE slušati!
a) Mark Lanegan – No Bells on Sunday(Vagrant Records, 2014.)
Mark Lanegan je zadnjih godina zapao u fazu hiperprodukcije, no unatoč negativnim konotacijama kakve se u pravilu vezuju uz taj pojam, to na koncu i ne mora biti toliko loše. Naprotiv, materijal nastajao od albuma Blues Funeral (2012.) naovamo – riječ je o albumu obrada Imitations (2013.), kolaboraciji s Duke Garwoodom (The Black Pudding, 2013.), kao i EP-u s obradama pjesama božićne tematike (Dark Mark Does Christmas, 2012.) – možemo izreći samo hvalospjeve.
Kroz istu prizmu treba promatrati i ovaj, najsvježiji EP (objavljen prošlog mjeseca), koji na neki način najavljuje idući dugosvirajući Markov projekt, Phantom Radio, koji bi trebao biti objavljen tijekom nadolazeće jeseni. Pjesme zvuče pomalo fluidno ali ne i rasplinuto, zadržavajući onu temeljnu, noseću ritmičku formu, a implementacija pomalo sintetičkog zvuka ničim ne narušava Laneganov voljeni, iskonski mrak!
Eto, u napetom isčekivanju Phantom Radia se zadovoljite s ovih pet najavnih skladbi. Ushićenje, kao i prolazni udari depresije su zagarantirani, no to je ionako nezamjenjiv dio duševnog stanja kakvog kod prosječnog, upućenog konzumenta izaziva Markova glazba.
Možda još ovo – Lanegan je danas jedan od najvećih; istinski genij i ‘genuine dark prince’ koji svojom upornošću i kvalitetom pjesama nedvojbeno radi na svrgavanju sada već istrošenih uzora kao što su Nick Cave i Leonard Cohen!
Neka nam živi Mark Lanegan!!!
01 Dry Iced 02 No Bells On Sunday 03 Sad Lover 04 Jonas Pap 05 Smokestack Magic
b) Simple Minds – 5×5 Live(Virgin Records, 2012.)
Simple Minds spadaju u skupinu onih post-punk sastava koji su praktički rekli sve kroz pet, eventualno šest prvih ostvarenja, a potom zapali u apatiju i preživljavanje koje se produljilo na zamalo tri desetljeća. Iako se neki neće složiti s navedenim, činjenica je da nakon albuma Sparkle in the Rain (1983.) nisu snimili materijal dostojan ranijih radova. Sve to, ipak, nije smetalo Kerru i društvu da nastave s karijerom, tavoreći katkad na granici podnošljivosti, te uz potporu vjerne sljedbe koja je recentne mlake i bezidejne albuma gutala i trpila tek na račun još uvijek nepotamnjelog sjaja njihovih blistavih prethodnika.
Uvidjevši navedeno, Simple Minds 2009. odrađuju svjetsku turneju tek nominalno temeljenu na tada objavljenom albumu Graffiti Soul, a u stvari manje – više na starijim uspješnicama (pritom su u studenom navedene godine posjetili i Split). No, pravo osvježenje dolazi sa idućom turnejom, nazvanom The Greatest Hits Live, te odrađenom tijekom veljače i ožujka 2012.
Najbitnija značajka ove, zasad posljednje turneje jest izbor kompozicija: u igru su ušli brojevi s prvih pet albuma – Life in a Day, Real to Real Cacophnoy, Empires & Dance, Sons & Fascination/Sister Feelings Call te New Gold Dream (’81 / ’82 / ’83 / ’83) – i to na način da je sa svakog od njih izvedeno po pet kompozicija, uz neke dodatke. Koncem godine, po odrađenoj turneji sastav objavljuje njezin live zapis, nazvan 5×5 Live (pogodite zašto). Uz zamjerke izostanku nekih ključnih skladbi, posebice kad je u pitanju album Real to Real Cacophony, ovaj materijal nakon tridesetak godina zvuči nevjerojatno poletno, svježe i blisko izvorniku, što posebice začuđuje kad znamo da je ona izvorna postava svedena tek na dvojac Kerr – Burchill.
Bilo kako bilo, ovaj relativno nov pogled na kompozicije s početka karijere je vrijedan slušanja, ako ni zbog čeg drugog, onda poradi zamišljenog putovanja u te rane post punk dane. Na krilima glazbe, naravno!
01 Intro (Reel) 02 I Travel 03 Thirty Frames A Second 04 Celebrate 05 Celebrate 06 Life In A Day 07 Calling Your Name 08 Scar 09 King Is White And In The Crowd 10 Hunter And The Hunted 11 Wasteland 12 Love Song 13 This Fear Of Gods 14 Pleasantly Disturbed 15 Room 16 The American 17 70 Cities As Love Brings The Fall 18 In Trance As Mission 19 Sons And Fascination 20 Sweat In Bullet 21 Changeling 22 Factory 23 Big Sleep 24 Premonition 25 Promised You A Miracle 26 Someone Somewhere In Summertime 27 Theme For Great Cities 28 Glittering Prize 29 Someone 30 Chelsea Girl 31 New Gold Dream (81, 82, 83, 84)
Kad bolje razmislimo, možda zadnja tri desetljeća Simple Mindsa i nisu bačena u vjetar!
Početkom jeseni je Robert Wyatt najavio povlačenje iz svijeta glazbe. ‘Umirovljenje’ ovog velikana je popraćeno izdavanjem ‘Different Every Time’, autoriziranog životopisa iz pera Marcusa O’Daira, te objavljivanjem istoimenog dvostrukog albuma kompilacijskog karaktera sastavljenog od nekih raritetnih snimki i brojnih kolaboracija. Sasvim dostojan oproštaj! U drugom dijelu emisije možete u cijelosti preslušati ‘Lament’, nedavno objavljeni konceptualni album Einstürzende Neubautena, koji se upravo promovira na aktualnoj europskoj turneji!
Firewater je sastav koji nažalost uglavnom zaluta na nepredviđene lokacije, ili ga još gore zamjenjuju s istoimenim projektom nedostojnim pažnje. No, sve ono što je Tod A. napravio u ova dva desetljeća po raspuštanju svojeg prethodnog benda Cop Shoot Cop je itekako dojmljivo, unikatno, i bez lažne skromnosti presavršeno! Postići tako odmjeren a efikasan konflikt osobne vizije, punka, folka i cabareta nije banalnost omogućena svima, posebice ne onim sličnim, razvikanim imenima koja prednjače na globalnoj nezavisnoj sceni.
