Pripremite se za sucem sprženi, no svejedno tamni izraz jednog od najboljih, no nažalost zaboravljenih sastava osamdesetih; Thin White Ropea! Na početku ćemo se prisjetiti prerano otišlog genija Iana Curtisa koji bi, da je živ, danas bio stariji za Isusove godine, a emisija završava osvrtom na Echo & the Bunnymen, odnosno njihove čuvene BBC sessione (naravno, kod Johna Peela, gdje drugdje?)
a) In Memoriam: Ian Curtis (18/05/1980 – 18/05/2013)
Existence well what does it matter?
I exist on the best terms I can.
The past is now part of my future,
The present is well out of hand.Heart and soul, one will burn.
/Ian Curtis, ‘Heart and Soul’/
b) Thin White Rope
Pitoreskni gradić Davis je omanje prometno čvorište i sveučilišni centar smješten u dolini Sacramento, u unutarnjem dijelu središnje Kalifornije i na nekoć ključnom mjestu prolaza Southern Pacific željeznice. Ostvaren kao naselje uglavnom sastavljeno od obiteljskih kuća i bez masivnih socijalnih stambenih blokova, a naknadno realiziran kao nuclear-free zona, pruža idealnu kulisu opuštenog života bez stresa urbane svakodnevnice. Djeca koja se igraju po travnjacima, dobroćudni susjed koji zalijeva svoj vrt dok se sa druge strane ulice lagano vije dim nedjeljnog roštilja, to je vjerojatno ona tipična slika koja se vizualizira pri pominjanju takve malene i složne sredine. Klima je ugodna, kalifornijska, ali bez usijane polusnenosti suhih pustinja, one su ipak smještene bar stotinjak milja južno. Tek tu i tamo popodnevni vjetar donese nešto suhog zraka i pokoje zrnce pijeska, kao podsjetnik da je podneblje žege, kaktusa i isušenog tla ne toliko daleko…
Davis, praktički predgrađe glavnog grada Californie; grada koji nema veze sa Svetim Franom niti anđelima kako bi to većina olako zaključila
Ali, izgleda kako je taj pustinjski vjetar koji izaziva glavobolje, suhoću u ustima i malaksalost pozitivno djelovao na kreativnost nekolicine mladih stanovnika Davisa. Negdje u nedavnoj prošlosti, početkom osamdesetih; dok se u ne baš dalekim gradovima Tucsonu i Los Angelesu rađala nova garažna scena obojena folk i psihodeličnim sazvučjima kasnih šezdesetih, gradski su dečki Guy Kyser i Roger Kunkel pružili osobnu viziju iste. Jer, u to je vrijeme svoju relativno kratku ali značajnu karijeru započeo lokalni sastav Thin White Rope.
Istina, lokalna je glazbena zajednica bila aktivna već godinama i ne baš beznačajna (dovoljno je samo spomenuti True West), ali je upravo navedena skupina lansirala srednjekalifornijsku scenu u orbitu ne samo američke već i svjetske glazbe.
Pustinje američkog zapada, vječna inspiracija i obavezni dio ikonografije imena u rasponu od Jima Morrisona preko Grama Parsonsa, pa do Giant Sanda, Calexica, i naravno, Thin White Ropea!
Iako njihova pojava nije bila neočekivana, bar ne u tadašnjem Paisley Underground trendu, Thin White Rope su šokirali publiku svojim karaktersitičnim izričajem koji je na tradiciji pustinjskih vizija Cosmic Americane Grama Parsonsa; te teškog, valjajućeg zvuka stvorio kulisu koja je svojom izvornošću i snagom ledila krv u žilama. Masivni gitarski zidovi zasigurno su naslijeđe Televisiona i njujorške avangarde općenito (a gledamo li dalje u prošlost, možda i Velvet Undergrounda u najlucidnijim trenucima), a ritmičke strukture inspiraciju crpe dijelom iz istog izvora ali i iz europskog post punk zvuka (manchesterski sastavi okupljeni oko Tonyja Wilsona i njegovog Factoryja, u prvom redu Joy Division). No, upravo su stihovi i glas Guya Kysera onaj ključni element koji glazbi benda daje finalnu nijansu.
Od početka prepoznatljivi monopol sastava Thin White Rope, Kyserov se specifični mračni humor savršeno upotpunjava sa nadirućum soničnim zavjesama pješćane oluje na horizontu. Samo ime sastava referira na Williama S. Burroughsa, koji je u svojim djelima frazu ‘thin white rope’ koristio sa slikoviti opis štrcanja sperme (usput, pojmovima i nazivima iz Burroughsovih djela imena duguju i sastavi Soft Machine, Clem Snide, Iron Butterfly, Steely Dan i brojni drugi, kao i termin Heavy Metal).Pojavivši se dovoljno kasno kako bi mogli sublimirati naslijeđe tada već zamirućeg Paisley Undergrounda, a istovremeno i poprilično rano da budu jedni od pionira rastućeg trenda približavanja roots zvuka širokoj publici, Thin White Rope se profiliraju ne kao blend navedenih trendova već samosvjesni sastav koji kreira svoj osobni pustinjski zvuk a utjecaje koristi samo u onim minimalnim potrebnim dozama koje će osigurati da veze sa tradicijom ne popucaju.
In bed I hear cars and trains
and think of swamps and oceans
The diesel sounds of anchor chain
and muddy stirrings of a love I could have knownI choose to swim from the submerged car
leave my unconscious friends
Avoid the grip and lazy turn
by twisting through the water just like themThrough fiber lips into the waves
and through ports of a destroyer
Where weightless men in steel caves
dance with Eddy and his red sister CoralIt takes me years to rise again
and years to travel home
I wish that you could travel too…
tell me the story of a love I could have known/Thin White Rope, ‘Mr. Limpet’/
Isprva surov i opor, zvuk Thin White Ropea vremenom dobija rafiniranost polubrušenog dragulja, a epsko sve više ustupa svoje mjesto lirskom. Primjerice, prvi album, Exploring the Axis bio je bad trip u pustinji kojom vladaju poremećeni zakoni percepcije vremena i prostora, i gdje škorpioni susreći dinosauruse, dok Moonhead i pogotovo In the spanish Cave ispravljaju neke greške albuma prvijenca, a istovremeno u potpunosti profiliraju onaj arhetipski TWR zvuk. Osnovni elementi su nepromjenjivi; i unatoč zrelijem izričaju, mračni humor Kyserovih tekstova i fluidni interludiji njegove i Kunkelove gitare ostaju kao stalni posdsjetnik na pustinjski ambijent, svojevrsni putokaz poput konjske lubanje u pijesku.
Joe Becker & Guy Kyser
Posljednja dva albuma, Sack full of Silver i Ruby Sea donose nešto smireniju viziju koja na trenutke čak prelazi u akustične vode. Riječ je o ostvarenjima koja su nastajala uglavnom tijekom učestalih europskih turneja početkom devedesetih. Izgleda kako je Kyser konačno u potpunosti artikulirtao svoj izraz. Teme se ne mjenjaju ali je zvuk usklađeniji i atmosferičniji,a nekad frenetično prepiranje gitara se sada manifestira u duelu uglavnom akustičnih tkanja. Oba albuma osiguravaju sastavu konačan prodor na europsko tržište, no, upravo će vrijeme provedeno po turnejama biti nadgrobni kamen za Thin White Rope. Sa jedne strane, sastav inzistira na čestim nastupima koji su praktički jedini izvor financiranja benda, dok Kyser odlučuje više vremena posvetiti zapostavljenom studiju botanike. U svakom slučaju, do razlaza je došlo sporazumno, i to u trenutku kada je bend praktički sve rekao, a eventualni bi ostanak na sceni ionako samo razvodnio i banalizirao vrijednosti koje su Thin White Rope postigli u relativno kratkoj ali uspješnoj karijeri.
I za kraj; jednom sam na webu naišao na možda najbolju i najtemeljitiju definiciju koja može opisati karijeru i stvaralaštvo Guy Kysera i njegova sastava koji, nažalost i unatoč ulozi i utjecaju, polako pada u zaborav. Sublimirano od strane novinara kojemu sam zaboravio ime (a kad je riječ o Thin White Rope, upravo ću ovaj supstrat navoditi do kraja života, pa i kasnije), to izgleda ovako:
Imagine a country-rock band of ex-junkies from a ghost town run by William Burroughs, and you begin to get the idea of what this band sounds like. Call it American Goth? The vocals sound like a cleaner, spookier Tom Waits, and the spare echoy sound evokes the dark side of town, full of dead end streets and boarded-up storefronts. The perfect soundtrack for driving down a desert highway at 3AM, in a vain attempt to escape the trail of blood and money in the sleazy motel room behind you.
Thin White Rope is one of the bands that loves to defy categorization. The best I can do is “Psychedelic western death rock”. Breaking this down, the “phsychedelic” part is the manic, dual guitar drones that drive this music, as well as the trippy lyrics. Some people call the sound “country”, but this is misleading. The better term is “Western”. This sounds like it could be the soundtrack to a whacked out Tex-Mex gun-slinging cowboy movie. The “Death” part refers to the very dark lyrics, but dark like Dr. Strangelove rather than Joy Division… there’s some very funny stuff here. And the “Rock” part needs no explanation… these guys rock loud, heavy and hard. The sound is huge… big, big, big. And beautiful!
Thin White Rope – call it ‘American Goth’?
Definitivno da!
c) Echo and the Bunnymen – Peel Sessions
Usporedo sa objavljivanjem niza odličnih albuma u ranim osamdesetima, Echo & the Bunnymen su, poput ostalih sastava kojima je vlastiti renomé bitan, redovito posjećivali radijske sessione lokalnih DJ-eva. U periodu od 1979. pa do 1983., odradili su ukupno šest takvih nastupa na britanskim postajama (konkretno na BBC-ju), i to bez iznimke u već legendarnom showu danas pokojnog voditelja Johna Peela (u čijim su emisijama svoje početke obilježila imena u rasponu od The Kinksa i Syda Barretta pa do Pulpa i Blura.
Zanimljivo, Echo & the Bunnymen su Peelov show koristili kao neku vrstu testa javnosti – skladbe bi prije finaliziranja i uvrštavanja na nove albume redovito bivale filtrirane kroz ovakve radijske sesije. Eto, današnji EXIT završava izborom nekoliko njihovih skladbi iz navedenih emisija, i to u terminima prije izdavanja albuma Ocean Rain, (znalci će među skladbama čudnih imena poput An Equation, Taking Advantage ili That Golden Smile prepoznati hitove kao što su Higher Hell, Back of Love ili Show of Strength. Također, na ranijim snimkama (vrlo vjerojatno nastalim prije snimanja prvijenca Crocodiles iz 1980) čije su se finalizirane verzije našle na albumu Heaven Up Here (konkretno, Turquise Days) se u backgroundu može čuti već legendarni ritam stroj Echo, čiji je naziv, logično, kumovao imenu sastava, a zadržan je i po dolasku bubnjara Pete de Frietasa.
01 Villiers Terrace
02 Stars Are Stars
03 No Hands
04 An Equation
05 taking Advantage
06 Over The Wall
07 All That Jazz
08 Pictures At My Wall
09 All My Colours Turn To Cloud
10 It’s Heaven Up Here
11 That Golden Smile
12 Turquise days
13 Watch down Below
14 Noctural Me
15 Ocean rain
autor: Vjeran Stojanac, 16/05/2013
Arhiva
U ovotjednom eXitu Vas očekuje zadnje ostvarenje Billa Callahana, te dva hvale vrijedna koncertna zapisa iz devedesetih – nastup Nirvane na Reading Festivalu 1992., te kompilacijska snimka svirki sastava Son Volt iz 1999. Treba li tražiti više od toga?
Kroz prvi sat ovotjednog eXita prisjetiti ćemo se sastava Joy Division, te posebice Iana Curtisa, čija se 35. godišnjica smrti obilježava u ponedjeljak, dok ćemo se u nastavku osvrnuti na stvaralaštvo suvremenog britanskog književnika Willa Selfa, posebice na one poprilično brojne veze između njegovog literarnog opusa i suvremene (pa i one be baš toliko suvremene) popularne glazbe!
Sjećate li se sastava enigmatičnog imena CCR? Johna Fogertyja i drušiva?
Pred Vama je dugo najavljivani prilog o kantautoru i (neki će reći) ‘princu tame’ Marku Laneganu.
playlist
