KLFM

King Dude/Searching for the Wrong-Eyed Jesus

 

a)      King Dude

Jedno pitanje na samom početku: kakvo je to ime King Dude? Većini će, i to s punim pravom, djelovati kao svojevrsna sprdnja ili barem naziv glazbenika koji se veći dio vremena zafrkava kako s vlastitim stvaralaštvom, tako i njegovom ‘štovanom’ publikom.

Kakva pogreška!

Iza tog naizgled bezazlenog žargonskog imena krije se krajnje radikalni tročlani (ili po potrebi dvočlani) sastav iz Seattlea, predvođen enigmatičnim kantautorom T. J. Cowgillom.

King Dude – ili možda bolje ubuduće navoditi samog T. J. Cowgilla koji jest srce i duša tog projekta – je bend čiji korijeni ne sežu pretjerano u prošlost, pošto je prvi album pod tim monikerom objavljen tek 2009. No, pokazalo se kako je T. J. Cowgill izuzetno plodan autor te je u nešto više od tri godine objavio pregršt nosača zvuka, odnosno tri izvrsna albuma: Tonight’s Special Death (2010.), Love (2011.) te zasad posljednji Burning Daylight (2012.). Nije posustajao ni po pitanju singlova: snimio ih je šest, uglavnom sedmoinčnih (7”), a dva od njih s vanjskim suradnicima kao što je losanđeleska pjevačica Chelsea Wolfe ili pak Solanceae, side projekt Danca Kima Larsena iz sastava Of the Wand and the Moon.

Grafičko rješenje sedmoinčnog singla ‘Dungeon Doo-Wop’, sa skladbama ‘Devils Tail’ i ‘You can break my heart’. Tipično za Cowgilla.

U redu, diskografske činjenice mogu dosta reći o načinu rada pojedinog autora, kao što i izbor suradnika donekle govori o njegovim glazbenim afinitetima. Ali, ukoliko želimo zaokružiti punu sliko o gospodinu T. J. Cowgillu, pođimo redom.

Dotični je svoje razgranate korijene ukopao u suho i kamenito tlo black metala, no to je bila tek odskočna daska (i kako ćemo uskoro saznati, njegov raniji bend). Utemeljivši sastav King Dude, Cowgill prebacuje fokus na bogatu europsku neofolk scenu, lukavo uzimajući njezine najistaknutije i najprovokativnije elemente. Ipak, ni utjecaje sa starog kontinenta ne treba uzimati zdravo za gotovo. Neofolk je Cowgillu možda pružio formu, no takvim bi pristupom postao tek još jedan u, istina, hvale vrijednoj aleji velikana koju omeđuju Boyd Rice i Michael Gira.

Neka od ostvarenja King Dudea: ‘Burning Daylight’, ‘Holy Trinity’ i ‘My Beloved Ghost’.

T. J. Cowgill se, pak, nije sramio vlastitog nacionalnog glazbenog naslijeđa, tako da je svoj ‘neofolk’ gradio provlačeći ga kroz pećine i pukotine najdepresivnijeg i najmračnijeg bluesa. Takav ga pristup uvjetno približava brojnim razvikanim i slušateljima eXita poznatim imenima poput 16 Horsepower, Those Poor Bastards, Pinebox Serenade, Strawfoot ili Sons of Perdition. No, riječ ‘uvjetno’ je istaknuta italicom, što bi trebalo nešto značiti. Upravo tako – Cowgillov bi se rad mogao svidjeti štovateljima spomenutih imena, mada u stvarnosti ostaje miljama udaljen od njihova karakterističnog izričaja. S druge strane, King Dude (ili Cowgill, dogovorite se već jednom!) dosta polaže i na autsajdersku glazbu pedestih, tako da nitko ne bi trebao biti pretjerano iznenađen ukoliko u mračnim tonovima ovog projekta pronađe nešto što bi ga moglo podsjetiti na ranog Johnnyja Casha, primjerice. Onog istog Casha kojega su generacije iz dragosti nazivale Man in Black, i to zasigurno ne samo zbog manjka svijetlih odjevnih predmeta! Možda zvuči digresivno, ali je i taj Cash trebao poput Shadowa Moona proći zatvorsku katarzu i nesvjesno pristati na nametnute gubitke kako bi se približio onom božanskom u sebi!

Pustimo Johnnyja nek zaliječi ovosvjetske brojne rane u vječnom snu kakvog daruje smrt te se vratimo ovom zbunjujućem T. J. Cowgillu.

Kako dakle funkcionira ta glazbena skupina? Očekivano, T. J. Cowgill jest α i ω čitavog projekta – pjevač, tekstopisac, gitarist i idejni vođa. Pored njega je vjerni i marljivi Nicholas Friesen zadužen za drugu gitaru te povremeno ritmičke instrumente.

Poznati scenski gard, posuđen od Douglasa, možda i Tonyja

Zastanimo trenutak kod ovijeh udaraljki. Po nekim nepisanim pravilima, svaki sastav koji se svrstava u neofolk branšu mora imati neku vrstu bubnjara; prekusionista ili barem (nazovimo to tako) ‘bačvara’, što je opet prije zajebantski homage Douglasu P., nego istinska potreba za kojom zvučna slika određenog benda vapi. Primjerice, jedno drugo veliko ime europske neofolk scene, Tony Wakeford (odnosno Sol Invictus) na svojim skladbama vrlo malo polaže na zvuk bubnja i srodnog instrumentarija. No, to su sitna razilaženja koja i nisu toliko bitna.

Scenografija tih neponovljivih koncertnih nastupa? Poleđinu pozornice osvijetljene tek s nekoliko voštanica prekriva odrpana te u crno-bijele nijanse obojana zastava matične im države (USA), a negdje u kutevima lomljenja treperave svjetlosti svoje položaje zauzimaju Cowgill i Friesen.

Legendarij djeluje nekako poznato – tu su groblja, Lucifer i trećina anđela koji su u međuvremnu ‘pali’ slijedeći ga, zatim tama, beznađe, krv, tuga, prijevara i iznad svega dobra stara Smrt, ista ona koju je sveti Franjo nazivao svojom sestricom, mada, kako to William Faulkner primjećuje, sam nije nikad imao sestru, ili možda ona Gaimanova, jedna od Beskrajnih, s ankhom oko vrata, uobličena u formi Siouxsie Sioux.

Opći dojam kojega glazba King Dudea, odnosno T. J. Cowgilla izaziva kod potencijalnog slušatelja jest onaj apokaliptički. Ništa čudno, niti pretjerano neočekivano, jer živimo u vremenu u kojemu se svijet iznova polarizira, zrakoplovi udaraju u nebodere, tsunamiji brišu čitave nizove obalnih naselja, sprašivši usput i pokoju nuklearnu elektranu, potresi barem jednom mjesečno uzmu svoj danak u stotinama bezvrijednih ljudskih života, a zadnjih se dana pomalo pretjeranom učestalošću počinju otvarati i rupe u majčici Zemlji!

Vizure takvog postapokaliptičnog svijeta na čijoj je površini ljudska vrsta svedena na malobrojne izbjeglice skrivene u rupama u tlu, gdje se iskonske sile Dobra i Zla neprekidno bore bez nade da će netko od spomenutih pobrati lovorike, bljeskovi iz grotla Orodruina koji se u bolesno crvenkastom sjaju odsijavaju na oblacima koji okružuju Mordor… – da, to je poetika King Dudea. I ne treba tu tražiti ništa više.

Jedan zanimljiv element jest runa Algiz ili Elhaz, ista ona koja dominira naslovnicom drugog albuma pomalo sardoničnog imena Love. Potražite li pak skriveno značenje tog simbola, dokučiti ćete kako isti referira na zaštitu, prijateljstvo, privrženost i duhovnost, no nacistički joj je mistik Wiligut dodijelio i neka druga značenja. Ne bih o tome. Ispada da je Odin za kurac visio punih devet dana na Svjetskom jasenu.

Spomenimo još i to da je Cowgill vremenom u potpunosti prihvatio ime King Dude, svoje pravo zadržavši za usporedno djelovanje u okviru nešto utihnulog, mada još aktualnog black metal sastava Book of Black Earth.

Svejedno, bilo bi lijepo kada bi nastavio s čudnovatim kopiletom zvanim King Dude, jer taj projekt ima mnogo više potencijala no što se na prvi, letimični pogled ili posluh može i zamisliti!

 

b)     Searching for the Wrong-Eyed Jesus

Priča o ovom hibridu mjuzikla i nadrealnog filma ceste započinje desetak godina prije njegova snimanja, točnije onog dana kada je Jim White, bivši propovjednik, surfer, model i vozač taksija odlučio odbaciti prošlost te započeti začudo vrlo uspješnu karijeru singera-songwritera.

Njegov prvi album iz 1997. nosi pomalo neuobičajeno ime, Mysterious Tale of How I Shouted Wrong-Eyed Jesus, i zbirka je pjesama koje govore o ustajalim močvarama, gradićima uljuljkanim u san pod nemilosrdnim ljetnim suncem, autocesti ka nebu, hipotetičkoj zemlji anđela, lovu na tornada i općenito čitavoj toj pitoresknoj južnjačkoj idili stiješnjenoj između Mexica, oceana i najradikalnijih okrajaka Bible Belta, dok su u glazbenom smislu obojane folk/blues naslijeđem uz primjetne doze nekakvog minimalizma koji proizlazi iz autorove teško dokučive osobnosti. Bio je to tek početak, jer Jim je nastavio s uspješnim plivanjem u glazbenim vodama nečega što se najjednostavnije može zbiti pod kišobran gothic americane, a tim se poslom bavi i danas; sveukupno bogatiji za još četiri izvrsna ostvarenja (spomenimo tek No Such Place ili Drill a Hole in That Substrate and Tell Me What You See).

Projekt ‘Searching for the Wrong-Eyed Jesus’ ima svoje korijene u prvom Whiteovom albumu, The Mysterous Tale of How I Shouted Wrong-Eyed Jesus’

Ipak, izgleda kako je nastupni album na najbolji mogući način betonirao temelje ne samo budućeg Whiteovog stvaralaštva, već i čitavog jednog trenda koji se savršeno nakalemio na mračni južnjački legendarij, odnosno na mitologiju koja vreba iz najrazličitijih skrivenih kutaka bilo da je riječ o delta bluesu i prodaji duše vragu na križanjima, krokodilima iz cajunskih ustajalih lokvi, književnoj ostavštini Harper Lee, Williama Faulknera, Flannery O’Connor i ranog Trumana Capotea, ili pak zapuštenim grobljima po kojima u ponoć ležerno šetaju duše vojnika Konfederacije, linčovanih crnaca i propalih aristokrata.

Takav dragocjeni background je isuviše obećavao da bi bio tek olako bačen u podrume sjećanja, tako da godine 2002. White u suradnji sa scenaristom Steveom Haismanom i redateljem Andrewom Douglasom počinje raditi na uobličavanju rasplinutih slika matičnog Juga u formi celuloidne vrpce.

Rezultat je danje svjetlo ugledao sredinom 2003., u formi naizgled konfuznog ostvarenja Searching for the Wrong-Eyed Jesus. Ono što filmu daje dubinu i širinu ne leži tek u slikovitom prikazu američkog Juga u desetljećima gubljenja nekadašnjeg izraženog identiteta prikazanog kroz Jimova lutanja u Chevroletu onkraj crkvi, baruština, ruševnih gospodskih zgrada, brijačnica, zatvorenih rudnika, kamiondžijskih zalogajnica (Mack’s Diner, etc…) i ostalih roadside attractionsa, već i u autorovoj odluci da korištenje vlastite glazbene matrice svede na minimum te omogući gostujućim glazbenicima da sami iznesu svoje narativne i glazbene stavove o zadanoj materiji.

Tako će svojih nekoliko minuta dobiti šačica malobrojnih, no izričajem gromoglasno jakih glazbenika od kojih svatko na svoj način referira na temeljnu crtu filma. Izbor je uistinu veličanstven, jer svoj obol ovom remek djelu u kategoriji road moviea daju i Johnny Dowd sa žalopojkom o ubojstvu odsviranom na groblju automobila, David Eugene Edwards koji će u dubini močvarne šume i uz kulise od komaraca i zahrđalog kombija izvesti možda najsiroviju i najpotresniju verziju vlastite Black Soul Choir te Handsome Family, Cat Power, Clarence Ashley, Doc Watson, Mellissa Swingle sa svojom glazbenom pilom, pa i prave legende poput kentakijskog bluesgrass banjo svirača Lee Sextona ili nedavno preminulog spisatelja Harry Crewsa.

Johnny Dowd u brijačnici te na groblju automobila

Smisao i radnju u klasičnom smislu je bespredmetno tražiti. Sve se temelji na slučajnosti i roamingu. Tijekom lutanja, sa statuom Krista koja viri iz prtljažnika Chevyja, White će nabasati na umorne vremešne Afroamerikance, na svećenike bez crkvenih objekata, na divlja naselja montažnih i mobilnih kuća u kojima samo dno white trasha dosadu izazvanu bolešću zvanom život ubija alkoholom, heroinom i religijskim kontemplacijama te na kolege glazbenike koji se u njegovom matičnom southern ambijentu očito snalaze kao ribe u vodi.

Spomenut je kip Nazarećanina koji viri iz prtljažnika, pomalo (slightly) karikiran i solidno vezan pomoću užadi kako ne bi ispao tijekom vožnje po kaldrmama i blatnjavim puteljcima Alabame, Floride, Georgie, Mississippija… Još jedan dokaz kako protestantska etika ne boluje od sitničarenja, već se usredotočuje na bitno.

Bitno? Pa, na koncu sve ostaje isto, naizgled stabilno mada u fazi polaganog ali sigurnog propadanja. Ni Jug nije ono što je u simboličnom smislu nekad bio, jer sveprisutni korporacijski model lakonski, mada s forsiranom zadrškom guta sve njegove nekadašnje osobitosti. Možda je ovaj uradak pokušaj bilježenja zadnjih momenata određenih prolaznosti…

Uostalom, Harry Crews je čitavu bit sažeo već na početku filma:

Everything was Stories, and Stories were Everything!