KLFM

Miraculous Mule – Deep Fried / Lyle Lovett

a) Miraculous Mule – Deep Fried

Deep Fried je lanjski, nastupni album sjevernolondonskog psych/blues trojca Miraculous Mule, jednog od brojnih sastava sličnog usmjerenja. No, ono što Miraculous Mule izdvaja iz te skupine jest specifičan kantautorski, istovremeno poetski i mračni ambijent koji izvire iz njihove glazbe.

Stvari postaju jasnije kada shvatite da ovaj sastav predvodi Michael J. Sheehy, čovjek koji je sredinom devedesetih predvodio goth sastav Dream City Film Club, a po razilaženju početkom novog milenija kreće u samostalnu karijeru tijekom koje je snimio šest izvrsnih albuma koji se najjednostavnije mogu opisati srdačnim susretom britanskih kantautora poput Nicka Drakea i Roy Harpera s suvremenom americanom, uz moderatorsko posredovanje Nicka Cavea, Toma Waitsa i Leonarda Cohena.

Koncem desetljeća, Michael s Patrickom McCarthyjem i Ianom Burnsom pokreće Saint Silas Intercession, sastav kratkog trajanja koji je ostavio trag u vidu jednog EP-ja, no zgodno je poslužio kao jezgra budućeg Miraculous Mulea. Iako je već i Saint Silas Intercession pokazivao minimizaciju zvuka uz proporcionalno rastuću decibelažu, ovi elementi dolaze do izražaja tek na Deep Fried, u sto ćete se, uostalom, i uvjeriti. Dobili smo tako u konačnici jedan opori zvuk s okusom delte. Zašto i ne?

Miraculous Mule: Deep Fried (Bronzerat, 2014.)

01 Run On
02 Satisfied
03 Dangerous Blues
04 Evil On My Mind
05 I Just Can’t Keep From Crying
06 Early In The Morning
07 Bal’ Headed Woman
08 Country Circuit Preacher
09 I Am A Soldier
10 Prettiest Train

PS. o cjelokupnoj karijeri Michaela J. Sheehyja više u nekom od idućih izdanja emisije eXit!

b) Lyle Lovett

Ovaj samozatajni kantautor je, slično Joe Henryju, širim masama uglavnom poznat kao bivši muž jedne diljem Amerike i svijeta poznate zvijezde, a u njegovom je slučaju riječ o Julji Roberts. Postoji još jedna sličnost, ona koju su zamjetili i isforsirali fanovi prozvavši Lyle Lovetta ‘teksaškim Tomom Waitsom’.

Istina, Lyleov je opus donekle uporediv s pojedinim skladbama iz prve faze Waitsove karijere, no tu sličnosti uglavnom prestaju. Gospodin Lovett nema hrapav i dubok glas, a ukoliko mu ironija možda i nije strana, waitsovski sarkazam definitivno jest. Ukratko, Lyle Lovett je jedan od onih teksaških kantautora mlađe generacije koji su svoj stil gradili na utjecajima Townesa Van Zandta, Guy Clarka, Willie Nelsona i Joe Elyja, pa i sebi po godinama nešto bližeg Steve Earlea.

Unatoč povremenim izletima u područja obojena bluesom, jazzom, raw countryjem i rockabillyjem, Lyle je u prvom redu autor veličanstvenih balada, koje u pravilu odnose polovinu prostora (često i više) na njegovom prosječnom nosaču zvuka. Karijeru započinje 1986., istoimenim nastupnim albumom, zbirkom priča o lutanjima, nadama, neostvarenim mogućnostima, te posebice, ženama. Sličan će predložak, uz neke manje varijacije, te stilske izlete obilježiti ostatak od deset albuma koje je snimio u međuvremenu (zasad zadnji, Release Me je objavljen koncem 2012.).

Svoj obol vjerojatno najutjecajnijem od učitelja, Townesu Van Zandtu, Lyle dokazuje uvrštavajući brojne njegove skladne na svoje albume, no taj potez nije ni plitak niti banalan kako bi laik mogao zaključiti. Lyle ne izvači neke nove, neistražene potencijale skrivene u Townesovim skladbama, već ih tek interpreitra na sebi svojstven način – tiho, romantično i s primjetnom dozom nostalgije. Spisak izabranih pjesama je uistinu impozantan, i sam bi po sebi mogao figurirati kao svojevrsni ‘the best of’: Lungs, Colorado Girl, Flyin’ Shoes, Rex’s Blues, Highway Kind, If I Needed You, White Freightliner Blues, Texas River Song … Ukoliko je Townes bio oličenje folk minimalizma, onda Lyle ide korak dalje u ogoljavanju skladbi, no nikad ne gubeći onu temeljnu potku emotivnosti i glazbene ljepote.

Mnogi će kazati kako u Lovettovom stvaralaštvu nema vidljivog napretka, odnosno da ostaje u okviru jedne zadane, zatvorene matrice. Prvo, to nije u potpunosti istina, pošto je Lyle otvoren utjecajima, jedino pazeći na konačni dojam koji na koncu mora ostati onaj klasični ‘lovettovski’. Drugo, folk glazba i nije u Bog zna kolikoj mjeri sklona pretjeranom upijanju novovjekih zvukova, kako po pitanju izvedbe, tako i produkcije. Lyle je jednostavno oprezan pri baratanju s tradicionalnim glazbenim vrijednostima, i on je taj koji određuje koliko će određena skladba skrenuti s zadane rute prema nekim drugom vodama. Ponekad i ne treba biti control freak da bi se stvari držale pod nadzorom!