Ne morate nam reći koliko je nepotrebno pisati išta o, prema rock kritičarima, najvećem rock bendu, o kojemu je pola stoljeća drobio i tjednik Zabiti Donje. Svjesni smo i koliko je legendarni bijeli album prežvakana tema, pa opet, ni danas ne prestaje fascinirati, s razlogom.
Vjerujem da sve znate, ali podsjetimo se još jednom.
1968. LSD-em nasaftana svojevrsna revolucija otela se kontroli, a psihodelični konceptualni albumi postali su toliki standard da su zakačili i najveće kvazi-rivale Beatlesa (vidi pod: Their Satanic Majesties Request). Liverpulski titani odlučili su vratiti se oružju koje ih je postavilo na tron i snimiti dvostruki album bez imena, koncepta i ikakve poveznice.
Unutar potpuno praznog, bijelog omota s ispupčenim slovima koja otkrivaju ime izvođača, krije se šarena salata od 30 pjesama koje se ni ne trude da nalikuju jedna drugoj, kompilacija svega što su Paul, John, George, Ringo, Yoko i drugi George sposobni natrpati na jednu hrpu ako im date neograničena sredstva. Mnoge pjesme koje nisu stale na ovaj album završile su par godina kasnije na njihovim solo albumima, a bijeli album doista zvuči kao Beatlesi kada ih rastavite na sastavne dijelove, kompilacija solo radova na kojoj ste davne 1968. doista mogli pretpostaviti kako će zvučati njihove karijere nakon prekida ovog tipa suradnje…
…i znati da nemate razloga biti razočarani. Ram, Plastic Ono Band, All Things Must Pass i mnoge druge solo ploče se danas smatraju remek-djelima, samo što je tih godina na omotima pisalo nešto drugo i time je dio magije za neke jednostavno nestao. Fanovi su odrasli, imali su druge probleme, a bend njihovog djetinjstva bavio se drugim temama, jer i oni su jednom morali odrasti. Bijeli album je zvučni zapis njihovog ulaska u svijet odraslih i početak kraja.
Na ovom se albumu osim najprodavanijeg musique concrète kolaža svih vremena nalazi i pregršt stilova koje su Beatlesi kupili i protumačili na svoj način: ska, rock, blues, ono-čime-su-se-bavili-Cream-i-Blue–Cheer, akustične balade, psihodelični pop i manje-više sve što se “dogodilo” u glazbi do 1968. Ozbiljna promišljanja, zdrava zajebancija, neobavezni jamovi, jednostavne pop pjesme, sofisticirane kompozicije, radikalni studijski zahvati na egzotičnom instrumentariju, 1234-kreni rock’n’roll, autobiografske pjesme, fikcija – ovdje se jednostavno nalazi SVE što The Beatles jesu. Ovo je njihova kompilacija.
Zapisi na ove dvije krcate ploče mnogima su dali teren na kojemu će tražiti skrivene poruke i materijal za raspravu, ali jedina rasprava koja nikad neće prestati je John ili Paul.
Glasajte za Paula.
I obavezno slušajte novu sezonu Minibara, koja dolazi uskoro.
‘Brilliant Trees’ iz 1984. prvi je samostalni album davida Sylviana, a pobrao je oduševljene reakcije kako fandoma tako i kritike. Prožet je funky zvukom i stiliziranim jazz ritmovima, no istovremeno fluidan i atmosferičan, ponajviše zahvaljujući neponovljivom izboru suradnika kao što su Danny Thompson, Jon Hassell, Ryuichi Sakamoto, Steve Nye, Holger Czukay te Davidovi suradnici iz bivšeg sastava Japan, Steve Jansen i Richard Barbieri. Sylvian je stvorio istinsko remek djelo, album koji dokazuje kako eksperiment, minimalistički pristup i perfekcija pop pjesme itekako mogu ići ruku pod ruku.
