JONI MITCHELL / Hejira
Vraćamo se iskapanjima zaboravljenih blaga! Tako ovog tjedna u rubrici ‘Nezaboravne vatre’ donosimo čuveni album ‘Hejira’ kantautorice Joni Mitchell, snimljen 1974!
Prvi solo album islandske heroine u ovotjednim Nezaboravnim vatrama community radija KLFM.
Ono kad se mlada Björk početkom devedesetih nakon raspada Sugarcubes-a preselila u London i počela upoznavati s rastućom britanskom alternativnom i elektroničkom scenom. Album joj je producirao Nellee Hooper (Massive Attack) te je isti vrlo brzo osvojio srca publike i kritike koja je bila oduševljena njezinim unikatnim glasom i pojavom. Da ne spominjem uistinu originalne video spotove koje su režirali Michael Gondry i Jean Baptiste Mondino. Album koji nam je zasigurno promijenio živote slušamo zajedno u ovotjednim Nezaboravnim vatrama.
Tracklist:
| 1. | “Human Behaviour” |
| 4:08 | |
|---|---|---|---|---|
| 2. | “Crying” |
| 4:49 | |
| 3. | “Venus as a Boy” |
| 4:40 | |
| 4. | “There’s More to Life Than This” |
| 3:19 | |
| 5. | “Like Someone in Love” |
| 4:30 | |
| 6. | “Big Time Sensuality” |
| 4:00 | |
| 7. | “One Day” |
| 5:26 | |
| 8. | “Aeroplane” |
| 3:50 | |
| 9. | “Come to Me” |
| 4:57 | |
| 10. | “Violently Happy“ |
| 5:02 | |
| 11. | “The Anchor Song” |
| 3:22 | |
autor: Ante Marković, 20/10/2022
Arhiva
Vraćamo se iskapanjima zaboravljenih blaga! Tako ovog tjedna u rubrici ‘Nezaboravne vatre’ donosimo čuveni album ‘Hejira’ kantautorice Joni Mitchell, snimljen 1974!
‘Heaven Up Here’, drugi album liverpulskog sastava Echo & the Bunnymen se može promatrati kao veliki comeback ambijentalne psihodelije u ranim osamdesetima, no on je definitivno mnogo više od toga; jedan zaokružen, skoro konceptualan projekt koji je postavio smjernice koje će u nadolazećim godinama koristiti brojna novostasala imena s alternativne scene. Svejedno u kojem ga svjetlu promatrali, ovaj uradak spada u sam vrh britanskog post punka, ukoliko već nije i njegova kruna!
Sredinom osamdesetih, Crime and the City Solution su bili skupina međunarodnih glazbenih apatrida, svojevrsni očajnici koji su svoj osobni bol uobličili u vidu vanvremenskih stihova i melodija. Kritika je njihovo stvaralaštvo odmah postavila u širi okvir post punka, kiteći ga katkad onim već sažvakanim pojmom art punka, no takvi epiteti ne govore mnogo o tadašnjem zvuku ovog jedinstvenog sastava. Isti onaj bijeli, egzistencijalističkim mrakom nijansirani blues koji je sudbinski označio oproštajne uratke The Birthday Partyja, te rana ostvarenja Nicka Cavea and the Bad Seedsa prisutan je i ovdje, no u bitno fluidnijoj i razrađenijoj formi, koja oscilira između tišine i artikulirane kakofonije.

Sjećam se da je netko, prilikom recenzije prvog albuma Foo Fightersa, bio napisao otprilike ovo: ‘ Znam da će zvučati…
playlist