GEORGE MICHAEL / Faith (1987)
Prvi solo album Georgea Michaela u ovotjednim Vatrama.
Kunst & Liebe Frequency Machine
Sredinom osamdesetih, Crime and the City Solution su bili skupina međunarodnih glazbenih apatrida, svojevrsni očajnici koji su svoj osobni bol uobličili u vidu vanvremenskih stihova i melodija. Kritika je njihovo stvaralaštvo odmah postavila u širi okvir post punka, kiteći ga katkad onim već sažvakanim pojmom art punka, no takvi epiteti ne govore mnogo o tadašnjem zvuku ovog jedinstvenog sastava. Isti onaj bijeli, egzistencijalističkim mrakom nijansirani blues koji je sudbinski označio oproštajne uratke The Birthday Partyja, te rana ostvarenja Nicka Cavea and the Bad Seedsa prisutan je i ovdje, no u bitno fluidnijoj i razrađenijoj formi, koja oscilira između tišine i artikulirane kakofonije.
1984-1986 – London time: Lighthouse beacon, the slow plane, English snow, agitated movement, days without memories, weeks without sleep, demons dressed as angels sat with me in the bedsit, we watched television and talked about Munch, more days without memories, time travel, somewhere on the outskirts of Paris the footpath opened up under my feet, nothingness.
/Simon Bonney/
Sudbina po rođenju australskog, a po vokaciji međunarodnog sastava Crime and the City Solution, odnosno njegovog lidera Simona Bonneyja je po mnogočemu slična onoj Nicka Cavea. U drugoj su polovici sedamdesetih oba projekta – Crime and the City Solution i Boys Next Door (kasnije The Birthday Party) predstavljali ekstremni art-punk ogranak alternativne glazbene scene grada Melbournea.
Prelociranje članstva The Birthday Party u London, odnosno Berlin odigralo se na samom početku osamdesetih (odnosno nešto kasnije u slučaju ovog drugonavedenog grada), no za Nickom Caveom, Rowlandom S. Howardom i Mickom Harveyjem u Europu je uskoro pristigao i Simon Bonney, koji je u međuvremenu raspustio izvornu, australsku inačicu sastava. Kada je 1983. Nick Cave definitivno zaključio priču o The Birthday Party, te utemeljio svoj danas već kultni prateći sastav The Bad Seeds, dolazi do pomalo konfuzne fluktuacije članstva. Rowland vrlo brzo započinje suradnju s Bonneyjem, što se može promatrati kao rudimentarna klica europskog Crime and the City Solution, no ovom će se projektu priključiti i Mick Harvey, vrstni aranžer, skladatelj i multiinstrumentalist kojemu neće predstavljati problem činjenica da istovremeno igra sličnu (a moglo bi se kazati – ključnu!) ulogu u The Bad Seedsima.
Prva europska inkarnacija sastava Crime & the City Solution (konac 1984.): s lijeva na desno su Simon Bonney, Epic Soundtracks, harry Howard, Rowland S. Howard te Mick HarveyOvoj će se inicijalnoj trojki tijekom 1984. priključiti i Rowlandov brat Harry Howard, te Epic Soundtracks (pravim imenom Kevin Godfrey), britanac koji je sredinom sedamdesetih uz brata Nikki Suddena (on se pak zvao Adrian Nicholas Godfrey) predvodio proto-punk/industrial projekt Swell Maps. Stoga nije neočekivano što je specifični, s malo čime uporedivi zvuk Crime and the City Solutiona odisao brojnim, no vješto koheziranim utjecajima; u rasponu od postpunkerske art energičnosti koja je definitivno naslijeđe The Birthday Partyja, mračnog ‘bijelog’ bluesa koji se u pravilu vezuje uz ranu fazu The Bad Seedsa, te DIY eksperimentalnosti Swell Mapsa. Ne zaboravimo ni tada aktualne suborce poput britanskih sastava Bauhaus, Japan ili Killing Joke.
Karte su dakle bile posložene na stolu, a geniji iz ‘međunarodnog glazbenog undergrounda’ (kradem termin g. Roniju Sarigu, autoru knjige Tajna povijest rocka) spremni djelovati. No, raznovrsnost utjecaja i pripadni eklekticizam nisu bili jedini uzrok posebnosti, možda čak i nedodirljivosti kojom su zračila rana ostvarenja Crime and the City Solutiona. Presudni je element bila ta svojevrsna izolacija, činjenica da si napustio dom kako bi potražio uspjeh i sreću negdje drugdje, konkretno na tom starom kontinentu s kojeg su tvoji preci, vjerojatno kao kažnjenici jednom davno pristigli u Australiju…i sad povlačiš sasvim suprotan potez, vraćajući se sjevernoj hemisferi koja je u međuvremenu odbacila tvoje gene…u svakom slučaju, Home is Far from Here!
Just South of Heaven može se s pravom smatrati prvim zaokruženim djelom Crime and the City Solutiona, a objavljen je u rujnu 1985., nekoliko mjeseci nakon također izvrstnog, no ponešto kraćeg i ne baš zapaženog singla Dangling Man. S obzirom na trajanje od skoro trideset minuta, ovaj uradak ne treba promatratati u nominalnoj klasifikaciji koja ga tretira kao EP, već prije kao ono što jest – mini LP. Djelo nosi ritmička podloga koja je u određenom vidu raspršena i koju karakteriziraju nepredvidive promjene tempa, no ista je dovoljno čvrsta kako bi nosila zvučni zid Rowlandovih i Harveyjevih gitara koje također osciliraju između tihih, pozadinskih razlomljenih akorda i navalne buke na samom okrajku artikulirane kakofonije.
Kritika je glazbu Crime and the City Solutiona odmah postavila u širi okvir post punka, kiteći je katkad onim već sažvakanim pojmom art punka, no takvi epiteti ne govore mnogo o tadašnjem zvuku ovog jedinstvenog sastava. Isti onaj bijeli, egzistencijalističkim mrakom nijansirani blues koji je sudbinski označio oproštajne uratke The Birthday Partyja (EP izdanja Mutiny i The Bad Seed iz 1982.), te nastupna ostvarenja Nicka Cavea and the Bad Seedsa (From Her to Eternity iz 1984., odnosno Firstborn is Dead iz 1985.) prisutan je i ovdje, no u bitno fluidnijoj formi. To nas ne treba čuditi, posebno kad znamo da je Mick Harvey kao zasigurno ključni skladatelj prisutan u sva tri spomenuta sastava, a ne treba zanemariti niti srodan doprinos Rowlanda S. Howarda.
Ukoliko se Just South of Heaven sa svojim istovremeno celestijalnim i posmrtno zvečećim baladama poput Rose Blue, Trouble Came This Morning ili The Wailing Wall, te nosećim, bolno agresivnim brojevima kao što su Coal Train ili Five Stone Wall može tretirati kao uspjeli eksperiment koji sada, eto, preuzima ulogu manifesta sastava, iduće će ostvarenje, album Room of Lights prikazati ovu frenetično kreativnu petorku u punom sjaju. Zvuk je sada manje disperziran, skladbe postaju složenije, a tijekom njihova se trajanja izmjenjuju na prvi posluh teško spojive glazbene fraze. Finalna nadgradnja takve već dovoljno kompleksne matrice jest Bonneyjev vokal koji kao da se ne može udaljiti s margina mogućeg plača, vokal koji u nekom suludom suživotu recitacije i ‘pjevanja’ analizira sve one tužne, depresivne trenutke koje je slušatelj u vlastitom životu već jednom proživio te mu se sada vraćaju kao neplanirani, šokantni dejavu.
Nezaobilazan podatak koji podosta govori o evoluciji glazbenog materijala s Room of Lights jest omogućivanje ostatku članstva po pitanju skladateljskog doprinosa (na Dangling Manu i Just South of Heaven su kao autori melodija i aranžeri uglavnom potpisani Mick Harvey i Rowland S. Howard). Prezentirati ovaj album neupućenoj jedinki je najlakše realizirati kroz preslušavanje skladbi Right Man Wrong Man i Six Bells Chime. Ova je potonja dio ‘živog’ nastupa Crime and the City Solutiona i The Bad Seedsa (koji su doprinjeli pjesmama The Carny i From Her to Eternity) zabilježenog u Wendersovom filmu Der Himmel über Berlin (odnosno, Wings of Desire) iz 1987. i prethodi ključnoj sceni u kojoj anđeo Damiel (Bruno Ganz) žrtvuje nebesku besmrtnost zbog zemaljske ljubavi utjelovljene u cirkuskoj akrobatkinji Marion (Solveig Dommartin). Zanimljiva je redateljeva atmosferična igra vizura, gdje se slika iz prethodno dominirajuće crno-bijele transformira u kolor, uporedo s procesom ‘humanizacije’ anđela. No, imam dojam da to ipak nije bitan dio ove priče.
Nažalost, godina je 1987. ujedno bila i prekretnica u djelovanju Crime and the City Solutiona. Kevin Godfrey te braća Howard (Rowland i Harry) napustiti će sastav; najvjerojatnije zbog sada već potpunog premještanja baze iz Londona u Berlin, no to srećom neće urezati nekakav dublji ožiljak u stvaralaštvu kolektiva. Uz pjevača i tekstopisca Bonneyja, tu je i dalje nezaobilazni Mick Harvey, a ‘odbjegle’ drugove, od kojih dvojica – Epic Soundtracks i Rowland S. Howard – danas više nisu u našoj dolini suza, relativno će uspješno zamjeniti Alexander Hacke, gitarist još jednog srodnog projekta (Einstürzende Neubauten), zatim Chrislo Haas iz D.A.F.-a, Bonneyjeva djevojka Bronwyn Adams na violini te bas gitarist Thomas Stern. Ova će nova postava egzistirati do 1992., kada dolazi do raspuštanja Crime and the City Solutiona – reinkarnirati će se tek 2012., uz Bonneyja kao jedinog izvornog člana, no nas mračnjake bi trebala zadovoljiti činjenica da je David Eugene Edwards, spiritus movens nekadašnjeg 16 Horsepowera i današnjeg Wovenhanda uključen u tu uskrslu varijantu…
Zašli smo na stranputice, očito. Ako vas nešto zanima o godinama kroz koje su Crime and the City Solution egzistirali nakon ove zvjezdane postave odgovorne za dva remek djela koja sačinjavaju ovotjedne Nezaboravne vatre, detalje potražite na KLFM-ovom portalu – odgovorno tvrdim da ima dovoljno materijala koji će vam pružiti barem temeljni uvid u razvoj događaja.
Nažalost, malo je vjerojatno da neka od tih novih postava posjeduje onu karizmatičnu i mračnu auru koja je sredinom osamdestih poput izmaglice alkoholnih mamurluka i derutnih hotelskih soba krasila tu veličanstvenu petorku koja nam je podarila dva nezaboravna albuma, Just South of Heaven i Room of Lights.
Prisjetimo se još jednom, njihova su imena bila Simon Bonney, Mick Harvey, Rowland S. i Harry Howard, te Epic Soundtracks.
Amen!
Crime & the City Solution: Just South of Heaven (Mute Records, 1985.)
01 Rose Blue 4:50
02 The Coal Train 5:55
03 Stolen and Stealing 3:20
04 Five Stone Wall 4:15
05 Trouble Came This Morning 4.30
06 Wailing Wall 5:30
Crime & the City Solution: Room of Lights (Mute Records, 1986.)
01 Right Man, Wrong Man 4:15
02 No Money, No Honey 3:10
03 Hey Sinkiller 3:20
04 Six Bells Chime 5:40
05 Adventure 3:30
06 Untouchable 5:05
07 The Brother Song 3:35
08 Her Room Of Lights (For Lisa) 3:50
Vjeran Stojanac
autor: Vjeran Stojanac, 03/02/2016
Arhiva
20 godina nakon, podjednako ekstravagantan i umilan, album koji je samo potvrdio genijalnost tog nemirnog duha Matthew Herberta.
Priča iza ovog albuma je kako je David Longstreth pokušao reinterpretirati omiljeni album Black Flag, “Damaged” pokušavajući ga se prisjetiti nakon što ga nije čuo 15 godina. Kao.
playlist