KLFM

JONI MITCHELL / Hejira

Nemam običaj “silovat” glazbu. Znate ono, uzmete sve albume nekog pjevača kojeg cijenite pa ih idete poslušat, ili poslušat 20 najboljih albuma koji su prethodne godine izašli, po mišljenju nekog “kipsterskog” portala..( dobro, samo ponekad ).

Više konzumiram po modelu“kako mi dođe”. Netko dobaci cd, pročitam u knjizi pa pronjuškam, vidim link od prijatelja.. Još nisam poslušao neke, vjerovatno odlične albume izvođača koje volim, pa čak I onih koji su mi “vrh!”. Ali budem već.

Isto je sa Joni Mitchell. “Blue” je vrhunski album I preslušao sam ga stotinu puta ( Kako se drugačije valorizira neki album i, ako ti je odličan, zašto slušat išta drugo ?? ) Poklonila mi ga je Vinka prije desetak godina, kao i mnoge druge ne bi li me navukla na country I rock koji štuje..

Pa ipak, onaj album koji me na drugačiji način “omađijao” I kojega nekako ne mogu uhvatit ni za glavu ni za rep je “Hejira” dotične dame ( Joni, ne Vinke ).Na njega sam nabasao prije par godina I svojm me atmosferom I magičnom zvučnom slikom jednostavno prebacio u neki drugi svijet. Hladan , nedokučiv,

harmonijski savršen i naravno, stilski originalan, onako kako samo ona to zna..

Joni je na njemu potražila rješenja i zvuk je upotpunila fretless basom kojega je tako jednostavno I maestralno odsvirao Jaco Pestorius, ali to u stvari nije ono šta vi čujete.. Ono što čujete je jedna velika emocija u kojoj se Joni tako maestralno snalazi. Kada krene sa “i am traveling in some vehicle” u akordima razbacanoj naslovnoj stvari ili kad se spusti do “Staten islanda” u predivnoj “Song for Sharon”, nemate baš puno izbora nego da se “spustite” sa njom.

Joni je, navodno, većinu albuma sklepala u par dana, putujući autom kroz ameriku, pa to cijelom albumu daje dodatnu draž.

Ako i nije, nema veze – dobra joj je “priča”.