BASSOLINO / Città Futura
Napoletanski autor Dario Bassolino i divna posveta svom gradu kao album tjedna.
THE AFGHAN WHIGS / Do To The Beast
Jel stvar u nostalgičnosti ili The Aghan Whigs i 20 godina nakon svog vrhunca imaju što za pokazati i reći manje je bitno. “Do to the Beast” ima dovoljno muda da bude album tjedna.
Svi imalo upoznati sa bitnom glazbom 90ih, posebno ako se koncentriramo na američki kontinent i čitav hype oko grunge-a, u pobrojavanju bitnih imena i izdanja, ne mogu preskočiti The Afghan Whigs. Osnovani još 1986. svoju pravu i zasluženu afirmaciju ostvaruju potpisivanjem za Sub Pop i izdavanjem albuma “Up In It” 1990. i “Congregation” 1992.g.
Tada Afghan Whigs na pravi grungerski label donose jako svjež zvuk i to njihovo karakteristično balansiranje između ostavština soula i sasvim drugih krajnosti i bendova kao Mudhoney ili Dinosaur Jr., Dullijev raspuknuti ali i non-rock vokal u vrijeme kad je alternativna glazba bila najbliža mainstreamu, ostavlja poprilično upitnika nad glavama klinaca u kariranim košuljama.
Očito da je tih godina stav prema drugačijoj glazbi bio puno opušteniji i Congregation donosi nekoliko punokrvnih MTV hitova i lansira bend ka pravom major labelu, Elektri.
Izlaze još dva prava remek djela, “Congregation” 1993. te , piscu ovih redova najdraži Afghan album, “The Black Love” 1996.g. Grupa sve besramnije otkriva svoje prave glazbene inspiracije, zvuk postaje sve manje granđerski a sve više nešto što se može najbolje opisati kao dark soul. Ili Black Love..
Bend opet mijenja izdavača i prelaze na još masniju kravu imena Sony. Krajem 90-ih izdaju album “1965”, bend se raspada i Dulli se bavi filmskom glazbom i svojim projektom The Twillight Singers. Sve skupa, ništa prebitno do ove 2014 i albuma koji izlazi za koji dan pod imenom “Do To The Beast”.
Jel stvar u nostalgičnosti ili The Aghan Whigs i 20 godina nakon svog vrhunca imaju što za pokazati i reći manje je bitno. “Do to the Beast” ima dovoljno muda da bude album tjedna.
Ako ništa drugo, glazbeno su The Afghan Whigs lijepo ostarjeli.
autor: el5egundo, 31/03/2014
Vezane objave
Arhiva
APOLLO BROWN / Thirty Eight (Mellomusic 2014.)
Apollo Brown, u svom sinematičnom mixu semplova blaxploitation zvuka 70ih, pucketanja vinila, statičkog elektriciteta i svega ostalog što jedan skoro pa klasični hip-hop album izdvaja iz stereotipa debelih lančuga oko vrata i šištanja “nabijen te” versa kroz zlatne zubne navlake.
Horsebeach – II
Nakon vrlo brzo rasprodanog prvijenca, Ryan Kennedy, ovaj put pojačan bendom proširuje zvučnu paletu te dalje radi na tom suptilnom gitarskom zvuku 80-ih. Prve dvije riječi koje padaju na pamet kao opis ovog djela su sanjivo i melodično. Ploča idealna za nostalgično prisjećanje na lijepo vrijeme kojemu smo svjedočili sve do prije par dana.
