Nakon raspada misterioznog dua zvanog Hype Williams, akteri tog projekta, Inga Copeland i Dean Blunt (ako su im to uopće prava imena) nisu prestali stvarati. Dok je Inga otišla u eksperimentalnije, elektroničke vode, sa svojim ovogodišnjim izdanjem “Because I’m Worth it”, Dean nam je sa “Black Metal” dao svoje slušateljski najpristupačnije djelo do današnjeg dana.
Nakon raspada misterioznog dua zvanog Hype Williams, akteri tog projekta, Inga Copeland i Dean Blunt (ako su im to uopće prava imena) nisu prestali stvarati. Dok je Inga otišla u eksperimentalnije, elektroničke vode, sa svojim ovogodišnjim izdanjem “Because I’m Worth it”, Dean nam je sa “Black Metal” dao svoje slušateljski najpristupačnije djelo do današnjeg dana.
Londonac, kojeg karakteriziraju čudni intervjui i ekscentrični nastupi, na novom izdanju i dalje uvelike traži svoj glazbeni identitet. Prva polovica albuma prepuna je melankoličnog, sjetnog indie-popa u koji se miješa americana, folk i psihodelične gitare. Glazbena poveznica koja prva pada na pamet ovdje je Mazzy Star, ali u rukama čudaka.
U drugom dijelu albuma okreće se opet hip-hopu, dubu, elektronici i eksperimentiranju, semplovi korišteni kroz cijeli uradak se utapaju uz originalnu glazbu gotovo neprimjetno, a nakon par slušanja o Bluntu znamo možda manje nego ikad.
Slušamo ga ovu srijedu u 15.00H i da bolje legne, ove subote u isti sat.
Tracklist:
1. Lush
2. 50 Cent
3. Blow
4. 100
5. Heavy
6. Molly & Aquafina
7. Forever
8. X
9. Punk
10. Country
11. Hush
12. Mersh
13. Grade
autor: Gaal, 18/11/2014
Arhiva
Izgleda da je 2013. godina neočekivanih i iznenađujućih povrataka. Na svojem je početku iznjedrila dva desetljeća očekivani m b v sastava My Bloody Valentine (upravo tako – od objave Lovelessa je prošlo više od dvadesetidvije godine), da bi pred sam nastup ljeta iz rukava izvukla još jedan predugo očekivani uradak, Slow Summits glasgovskih The Pastelsa.
Ovaj album zbunjuje i to ne toliko u melodijskom smislu koliko u izvedbenom i aranžerskom pristupu. Nepobitno je da je obnovljena suradnja Sheehyja i Valda prizvala nikad posve upokojenu sablast Dream City Film Cluba, mada sveukupni doživljaj više i nije toliko temeljen na onom neizbježnom gitarskom štihu. Naprotiv, ovim uratkom dominira sintetički zuvk klavijatura, a ono što mu daje dodatnu notu kataklizmiče neizbježnosti s jedne, te halucinatorne snovidnosti s druge strane jest strogo restriktirani ritam koji se javlja u povremenim naletima, ne kao nositelj čitave konstrukcije već više kao dobro došao priloženi efekt. Spomenemo li još jednom pridjev ‘apokaliptičko’, te neumitnu distopiju koju Sheehy i Vald zdušno naglašavaju na službenom web sjedištu projekta, ukupni se dojam lagano zaokružuje.
Eklektični start dvijetisućeisedamnaeste; deset ʃuːʃuː numera iz kategorije ‘za svakog ponešto’ u srijedu i subotu u tri poslije podne.
Vjerojatno svi imamo neke glazbene guilty pleasures. Tipa Travis, Crowded House.. Britney Spears Toxic :D. O njima baš i ne pričamo već ih ponekad stidljivo podijelimo sa najdražima. Ili ih iskoristimo za najavu albuma tjedna.
playlist
