KLFM

Talking Heads – Live Tokyo (1979.) / Echo and the Bunnymen – Heaven Up Here (1981.) / The Smiths – Live in USA (1986.)

a) Talking Heads: Live in Japan (1979.)

Talking Heads su bili prvi američki novovalni sastav. Na prvi pogled tako štura i jednodimenzionalna definicija, no u potpunosti točna. Ipak, znajući da David Byrne i društvo djeluju još od 1975., nešto tu definitivno bode oči.

Novi je val, naime, kolokvijalni naziv za djelovanje određenih sastava u vremenu nakon zamiranja onog prvog, udarnog i energičnog punk naleta, i manje-više se preklapao sa nastojanjima tada mladih rock snaga koje su svoj izraz temeljile na punk formi ali i donekle (uvjetno rečeno) klasičnom sadržaju. Dovoljno se prisjetiti čuvenog trokuta Dublin – Glasgow – Liverpool, odnosno imena U2, Simple Minds i Echo and the Bunnymen (post-punka koji je čak i manje stilska a više kronološka, te ekskluzivno europska odrednica se nećemo doticati kako ne bi pojačali zbrku). Ili je barem tako bilo na ovoj strani Atlantika, konkretno u Ujedninjenom Kraljevstvu i republici Irskoj.

No, u Sjedinjenim je državama stvar izgledala poprilično drugačije. Punk se u Europi javio iznenada, stihijski; kako bi sa trona zbacio dinosauruse poput Yesa, Genesisa ili Pink Floyda, te glazbu vratio u njezino ishodište – klub; i ta je ‘revolucija’ trajala relativno kratko. Već nakon prvog službenog albuma Sex Pistolsa (Never Mind the Bollocks, Here are Sex Pistols, 1977.) netom odbačeno naslijeđe progresivnog zvuka se vraća ‘na mala vrata’, bojeći izraz nominalnih punk sastava složenijim zvukom. Uostalom, takve su varijacije primjetne čak i kod ortodoksnih punk imena, primjerice na drugom albumu The Clasha (Give ’em enough Rope, 1978.) gdje sastav polagano napušta kratke troakordne skladbe zamjenjujući ih koliko-toliko složenijim oblicima. Takav britanski model nije funkcionirao u Americi, gdje se punk iskristalizirao kroz duže vremensko razdbolje (1974. – 1976.), i nije sadržavao onu starom kontinentu svojstvenu buntovničku socijalnu potku. U tom se kontekstu i rađanje američkog novog vala može smjestiti u neka ranija vremena. Stoga se prvi album Talking Headsa nazvan jednostavno po godini nastanka (77) može komodno smjestiti u novovalnu košaru. Na kraju krajeva, za Amerikance su oduvijek (i to ne samo u glazbenoj domeni) vrijedila neka posebna pravila, nedokučiva smrtnicima sa tla dobre stare Europe.

Dakle, imamo Novi val prije službenog Novog vala. Imamo jedan uistinu lucidan i progresivan američki sastav koji je ipak svoj razvojni put vrlo brzo ukrstio sa glazbenim zbivanjima na drugoj obali Oceana, što je primarno zasluga nenadmašnog producenta Briana Enoa, pod čijom su paskom Talking Headsi djelovali od 1978., odnosno svojeg drugog albuma More Songs about Buildings and Food, pa sve negdje do 1980., kada u kolaboraciji sa Enoom objavljuju svoje četvrto ostvarenje, remek djelo nazvano Remain in Light (ili Rock and Roll za Treći svijet, kako ga je proročanski nazvao pokojni Darko Glavan). A između ova dva albuma stoji još jedan vrhunac, Fear of Music iz 1979., zadnji ‘klasični’ album Talking Headsa koji je u natruhama (I Zimbra, primjerice) dao naslutiti zacrtani ali tada još od gladnih očiju sakriven razvojni put.

Po objavljivanju toga albuma bend kreće na višemjesečnu svjetsku turneju, tijekom koje posjećuje i Japan. Ono što ćete večeras poslušati jest poluslužbeni (ili bolje kazati polupiratski) album snimljen na koncertu održanom u Tokyju osmoga srpnja 1979. Vrijedno svake note! A ako ste ponosni vlasnik njihovog odličnog dvostrukog live albuma The Name of this Bend is Talking Heads, uočiti ćete kako ovaj godinu-dvije stariji japanski prethodnik nudi čak nešto više. Istina, zvuk je manje rafiniran, neobrađen, ali je sam nastup iskreniji i življi.

Ne povlači li sve ovo da su se Talking Heads uistinu pojavili prije svog vremena?

 b) Echo and the Bunnymen: Heaven Up Here (1981.)

Ovaj album je mračan. Ne poprilično, već izuzetno mračan. Depresivan do te mjere da na trenutke odiše krajnjim beznađem.

Ovaj album predstavlja liverpulski novi val u svojem najturobnijem izdanju. Skupivši sve defetisitčke elemente vlastitih uzora, među kojima se ističu The Doors, Velvet Underground, Television, pa i zemljaci im Joy Division, čiji godinu dana ranije objavljeni Closer (1980.) opasno konkurira za titulu ultimativnog beznađa; Ian McCulloch i društvo stvaraju svoje životno remek djelo. Ipak, dok labuđa pjesma Iana Curtisa završava neizvjesnošću generacijske himne Decades, album Heaven Up Here nosi neki maleni tračak nade, svjetla. Pogledajte taj krajnje jednostavni a tako upečatljiv omot – četiri siluete u kaputima (od toga dvoje sa šeširima) promatraju zalazak Sunca negdje na obalama južnog Walesa. To isto Sunce nije vidljivo, ali postoje naznake njegove prisutnosti, barem u nešto svjetlijoj pruzi uz sam horizont. Rekoh siluete iz razloga što detalje na figurama nije moguće prepoznati, a to je očito i bio cilj fotografa Briana Griffina – njegova grafička rješenja ionako krase naslovnice prvih četiriju albuma liverpulske četvorke, i u poimanju prihvaćanja sastava u nametnutoj prostornosti je definitivno otišao korak dalje od Antona Corbijna (U2).

Simbolizira li ta tanka linija svjetla koje se probija kroz oblačni horizont možda nešto više? Mrak kulminira na početku B – strane albuma (Heaven Up Here, Disease, All My Colours), no već iduća skladba nosi naziv No Dark Things. Slijedi upitno optimistička Turquoise Days, te finalna All I Want koja svojom konstrukcijom kao da najavljuje sleđeni ali i živopisni ambijent idućeg albuma, Porcupine, koji će svjetlo dana ugledati dvije godine kasnije (1983.).

Just when the thought occurs

The panic will pass

And the smell of the fields

Never lasts

We’ll put your faith

In those crimson nights

Set sail

In those turquoise days

Place our faith

In those crimson nights

Set sail

In those turquoise days

Ovaj je album jedan od onih hladnih i maglovitih, no očitih vrhunaca britanskog post punka.

Hvala.

 c) The Smiths: Live in USA, (1986.)

Da, te su davne 1986. Smithsi odrađivali svoju zadnju turneju. Album The Queen is dead se upravo pojavio na policama glazbenih dućana, ciljajući na relativno visoke pozicije – iako će se u narednim tjednima ustaliti na ‘osrednjem’ dvadesetišestom mjestu nacionalne ljestvice, Pitchfork će ga naknadno proglasiti šestim esencijalnim ostvarenjem iz osamdesetih. Nažalost, sastav nije dijelio optimizam kakav bi se dao naslutiti po komericijalnom prijemu vlastitog materijala. Trzavice između kreativnog dvojca Morrissey/Marr polako izlaze na danje svjetlo, a svoj će dio kolača kako u stvaralačkom tako i u financijskom smislu početi tražiti i dotad mirna i uigrana ritam sekcija Andy O’Rourke/Mike Joyce. Sve će to doći do izražaja tijekom predstojeće turneje, te pogotovo u materijalu koji je nastajao kroz istu i koji će za nešto više od pola godine biti realiziran u vidu posljednjeg albuma sastava, Strangeways, Here We Come.

Unatoč ne baš sjajnim međusobnim odnosima, Smithsi će ostvariti uspjelu međunarodnu turneju te još jednom pokazati da su sredinom osamdesetih sa pravom nosili epitet najboljeg (a vrijeme će pokazati, i najutjecajnijeg) britanskog rock benda. Očekivano, stvari nisu tekle glatko. Basist O’Rourke je, primjerice, neposredno pred početak turneje dobio ‘otpusno pismo’, navodno zbog pretjerane sklonosti heroinu, koja je po Morriseeyju i Marru predstavljala potencijalnu opasnost za percepciju sastava kod zahtijevne američke publike (zanimljivo, činjenica da je Marr istovremeno trošio po dvije boce Remi Martela dnevno nije smatrana problemom… valjda mu se, kao jedinom etničkom Englezu u najengleskijem bendu osamdesetih moglo progledati kroz prste). Zamjeniti će ga Craig Gannon, i samim čudom (ili možda zbog Gannonovog neskrivenog talenta) ta činjenica nije usporila niti odgodila zakazane nastupne rokove na Novom kontinentu. Veliki su mančesterski bendovi uvijek imali problema pred polaske na bitne američke turneje. Neki nikada nisu ni otišli!

Koncert održan 26. kolovoza 1986. u losanđeleskom Univesral Amphitheatreu je tonski zabilježen za neka buduća vremena, i danas tako predstavlja vrijedan dokument kojim možemo dobiti dostojan uvid u live – zvuk Smithsa tijekom zadnje faze djelovanja.

Set-lista je pametno skrojena, tako da prekriva većinu bitnih momenata u petogodišnjoj karijeri benda, što potvrđuju naslovi poput How Soon is Now, Still Ill, This Joke isn’t funny anymore, mada većina izvedenog materijala ipak prekriva svježi materijal, dakle album The Queen is dead te nekoliko pripadnih singlova poput Panic ili Money changes Everything. Komunikacija sa publikom je na standardnoj razini – bilo je to, uostalom, vrijeme kada je Morrissey možda sumnjao u karizmu kako vlastitog benda ali nipošto u samog sebe; Smithsi unatoč spominjanim problemima još figuriraju sigurno i uigrano, a sama je snimka vrhunska tako da bi bez pretjeranog postprodukcijskog ‘peglanja’ mogla poslužiti kao predložak za neki budući regularni live album.

01. Please, Please, Please Let Me Get What I Want

02. Still Ill

03. I Want The One I Can’t Have

04. There Is A Light That Never Goes Out

05. How Soon Is Now

06. Frankly Mr Shankly

07. Panic

08. Stretch Out And Wait

09. The Boy With The Thorn In His Side

10. Is It Really So Strange

11. Cemetry Gates

12. Never Had No One Ever

13. Rubber Ring – What She Said

14. That Joke Isn’t Funny Anymore

15. Heaven Knows I’m Miserable Now

16. The Queen Is Dead

17. Money Changes Everything

18. I Know It’s Over

Za manje od godinu dana, ovaj kultni bend više neće postojati. Morrissey će uz pomoć Vini Reillyja (Durruti Column) i Stephena Streeta tada već skicirati krokije za svoj prvi samostalni album Viva Hate!, a Johnny Marr će se nedugo potom zateći u kolaboraciji sa Neilom Tennantom i Chrisom Loweom (Pet Shop Boys) te Bernardom Sumnerom (Joy Division, New Order), a u jednom momentu čak i sa Karl Bartosom (Kraftwerk).

No, Electronic su već druga priča o kojoj ćemo više doznati u nekom od nadolazećih izdanja emisije EXIT!