Kakav užasan cover. Da sam kupovao glazbu prema omotu, teško da bi mi ovo ušlo u kuću. Čak i ’88. Ali kada je ovo slipnulo u CD player nije izlazilo danima. Pa onda tako godinama. I bez problema funkcionira i ove 2021.
Mark Griffin je MC 900 ft. Jesus. Izdao je tri albuma. Ovaj je zadnji i najbolji. A dobro je i to što mu je zadnji.
She’s my fave, undressing in the sun. Return to sea, bye, forgetting everyone. Eleven high, ride a wave.
Album nastao u 24 sata i za 2.000 funti. Tamo neke 1976. Snimljen u londonskom Highburry-u. Planeta zemlja je imala više od dva Elvisa.
Album izdan ’99 za Drag City nazvan po filmu Nicolasa Roega i sa suludim cover artom Mimiyo Tomozawea. Ali to nije sve.
Kako i sam naziv albuma naslućuje, Future Games je najava nekih novih igara i zvuka benda te radikalan odmak od blues i rocka prva četiri albuma.
Ovu kategoriju zovemo nezaboravne vatre baš radi ovakvih izdanja. Podsjećamo se da ih ne zaboravimo.
Intervision 1997.g. izlazi za šefildski Warp, već tada ozbiljnu glazbenu instituciju, i još je jedan od onih vanvremenskih komada muzike koji po ničemu ne odaju jesu nastali tada ili 25 godina prije, odnosno kasnije.
Bum, tras, kreš. Thunder, Lightning, Strike. Kabum. Jedno od najuzbudljivijih izdanja te, i ne baš tako davne, 2004. Iako bi bilo jednako uzbudljivo i da je izašlo jučer. Postoje ti neki albumi koji jednostavno odvale trisku svoj glazbi koja je nastala prije.
Damon Gough kao Badly Drawn Boy uz pomoć članova bendova Alfie i Doves izdaje jedan od najboljih debi albuma u povijesti glazbe, prodaje ga u skoro pola milijuna primjeraka i kiti se, tih godina još uvijek prestižnim, Mercuryem.
Peti album benda sa tim evidentnim mračnim utjecajem Wildera kao još uvijek novog člana, nakon odlaska veseljka Vince Clarka.
