KLFM

Răzvan Rădulescu: Teodozije Mali (V.B.Z., 2015.)

 

Ove godine uistinu nije bilo posebnih poteškoća oko proglašenja knjige godine po izboru uredništva KLFM-ovog portala, mada se nismo niti nešto posebno pretrgli po tom pitanju. To opet ne znači da konkurencija prevođenih izdanja nastalih zadnjih par godina (Eco, Oz, Franzen i dr.) nije bila značajna – naprotiv; no prijevod romana Teodozije Mali (u izvorniku Teodosie cel Mic) mladog rumunjskog spisatelja i scenarista Răzvana Rădulescua definitivno je pomeo brojna naizgled značajnija imena. Barem po mojem skromnom mišljenju.

Nastalo još 2006., ovo je djelo 2010. osvojilo EU nagradu za književnost, a svoju hrvatsku inačicu ugledalo je početkom ljeta 2015. u izvrsnom prijevodu Adriana Oproiua i Ane Brnardić Oproiu. Objavljeno je kao sedma knjiga u ediciji “Europom u 30 knjiga”, u izdanju V.B.Z.-a. Prigodom promocije Rădulescu je pohodio Hrvatsku i tijekom tog višednevnog posjeta sudjelovao na pojedinim tribinama, a gostovao je i na osmoj inkarnaciji riječkog sajma knjiga i festivala autora vRIsak.

Iako široj publici možda poznatiji kao vrsni scenarist po čijim su predlošcima nastali neki od najznačajnijih filmova u postsocijalističkoj Rumunjskoj (4 mjeseca, 3 tjedna i 2 dana, Niki i Flo, Smrt gospodina Lazarescua, Pozicija djeteta i drugi), Răzvan Rădulescu je po vokaciji ipak u prvom redu književnik s dugogodišnjim iskustvom i možda ne baš bogatim, no zato iznimno kvalitetnim opusom. Pored Teodozija Malog, napisao je i roman Život i djelo Ilije Cazanea koji je 2014. hrvatskoj čitateljskoj publici predstavljen u izdanju naklade Ljevak, a autor je i nekoliko kratkih priča.

Možda bi ovaj osvrt bilo najpametnije započeti naznakama okruženja u kojemu je Rădulescu (rođen 1969.) stasao. Po završetku Drugog svjetskog rata, Rumunjska potpada pod sovjetsku interesnu zonu, odnosno pod blok koji će koju godinu kasnije u vojnom i gospodarskom smislu biti poznat kao ‘zona realnog socijalizma’ odnosno Varšavski pakt. Četiri godine prije autorova rođenja, vlast po partijskoj liniji preuzima diktator Nicolae Ceaușescu. Ne može se kazati da je njegovo vrijeme bilo baš sjajno – obroci su bili reducirani (na namirnice se čekalo satima u redovima), gospodarstvo je praktički ovisilo o moskovskoj kliki, a ukoliko biste se usudili iznijeti nekakav logički sud koji se kosi sa stavom Politbiroa, za vas bi se pobrinuli pripadnici tajne policije zvane Securitate.

Răzvan Rădulescu

Pad Berlinskog zida djeluje poput injekcije morfija osobi koja trpi terminalne bolove – najednom nastupa olakšanje, Rumunjsku zahvaća ‘nepodnošljiva lakoća postojanja’, a građani organizirani u nekoordinirane paramilitarne skupine uzimaju pravdu u svoje ruke likvidirajući mrskog Nicolaea i još mrskiju im ženu mu Elenu. No, revolucionarni zanos rušenja tekovina one pola stoljeća starije revolucije uskoro će pokazati svoju mračnu stranu – očekivano blagostanje ne nazire se na horizontu koji je zaogrnut maglom poput obala Hladnog jezera, a novopridošli pluralizam kao preduvjet demokracije zakazuje na svim bojišnicama. Umjesto surogata za bratstvo, jednakost i slobodu, Rumunji su suočeni s ogorčenom borbom za preuzimanje Ceaușescuovog trona, borbom koja sada već lišena institucionalnih ograničenja guta, proždire i povraća svoje učesnike. Naravno, najžilaviji i najuporniji će izdržati – ovdje neizbježno pada na pamet prvi novovjeki rumunjski predsjednik, reformator i socijaldemokrat Ion Iliescu, no je li to ona vizija koju je narod sanjao tijekom druge polovice prosinca 1989. dok su male ruke složno izrezivale kružne ‘viškove’ iz središnjeg polja nacionalne zastave? Definitivno ne.

Imamo demokraciju. Tranzicija je na pragu. Pa se nosimo s tim. A ukoliko budemo poslušni, za dvadesetak godina možda uđemo i u EU!

Zapitajmo se sad što je Răzvan Rădulescu želio poručiti ovim romanom. Ne obmanjujte se tlapnjama o tome kako ovdje politička potka (i poruka, naravno) nisu bitne ili bar ne u prvom planu. Pred vama je izvrsno književno djelo koje svojom glazurom govori o borbi za moć i vlast, ili pak o čuvanju aktualnih pozicija, a u oba slučaja ta borba ponajviše pogađa sami narod. Srećom, imamo izvrsnog autora koji je sposoban sve te socijalne i političke intrige preslikati na jedan veći i širi ekran. Da, upravo tako – radnja Teodozija Malog (a treba biti oprezan kada se govori o radnji, pošto ona egzistira na više razina) jest sveprimjenjiva, ako već ne u globalnim okvirima, onda barem u europskim, a katkad vrlo jasno, skoro proročanski odražava aktualnu stvarnost zemlje u kojoj živite:

– Dakle ni to. Ministarstvo unutarnjih poslova?

– Policajac? Ne, hvala.

– Savjetnik?

– Glavni savjetnik – zacvrkuće Som Protektor.

– Ne ovisi o meni. Ti tražiš funkciju na premijerskoj razini.

– Naravno – napuše se riba.

– Vidim da se malo-pomalo vraćas k sebi. Jedino ti Teodozije to može dodijeliti. Prisustvovao je svim našim raspravama, takvu odluku može i on donijeti. Što kažeš, Teodozije?

No, kakve granice dotiče taj, nakon ovakvog uvoda već pomalo mistificirani roman? Naizgled ništa posebno – dok dječačić Teodozije praćen nužnom paskom tutora Mačkopsa Gavrila provodi dosadnjikavo djetinjstvo, tamni se oblaci kovitlaju nad teritorijem kojeg bi jednog dana trebao naslijediti. Nije riječ o realnoj Rumunjskoj, barem ne na prvi pogled, pošto se Rădulescu, definirajući obrise i granice kraljevstva, fino sprda s nametljivim i pomalo dosadnim fantasy trendom, gradeći nekakav predefinirani imaginarni krajolik. Podsjetnica na stvarnost jest tek egzistencija grada Bukurešta te takozvano ‘naše more’, vjerojatno aluzija na Crno, u geopolitičkom smislu uvijek problematično, posebice zadnjih nekoliko godina (što autor u vrijeme rada na romanu nije mogao znati, ali naslutiti… pa, to već…). Štoviše, priložio je i mapu. Ima i zmajeva, pa ako ste vičniji roleplaying igricama nego socijalno-političkoj satiri, nisu vam izgubljeni svi aduti, no ovaj roman nipošto ne bih preporučio štovateljima Igre prijestolja – možda tek onim rijetkim mazohistima među njima.

Prvi će vas dojam zasigurno navesti na krivi put, pošto ćete nakon nekoliko stranica brzopleto zaključiti kako je riječ o tek još jednoj duhovito smišljenoj alegoriji. Istina, taj zaključak čak i nije pogrešan, no vrlo brzo ćete uočiti naznake šireg okvira. U prvom redu, radnja Teodozija Malog možda prati jedan definirani vremenski slijed, ali nipošto nije linearna. Spomenuti je okvir jasno postmodernistički, a pripadna poglavlja stilski variraju od zamalo klasične književne naracije, tek neznatno nijansirane fantastičnim elementima (primjerice, VIII. Borba u Limunčiću), pa do struje svijesti (monolog mrava-samostrelca u XV. Zrcalo koje putuje duž puta). Poglavlja dakle nisu striktno koherentna, što se dodatno naglašava razbijanjem cjelovitosti putem interludija u formi zavjereničkih prepiski čiji smisao čitatelj postupno dokučuje odmičući od početka djela.

‘Autori’ tih pisama su u stvari akteri radnje romana, likovi koje po uvriježenom obrascu možemo školski podijeliti na pozitivne i negativne. No, dok neki od takvih zadržavaju svoje antropomorfne karakteristike (Teodozije, general Marin Căciulata, Otto iz Ottoburga i dr.), najveći broj njih kao da stiže iz nekog pomaknutog univerzuma u kojemu bića životinjskih ili mitskih osobina koračaju uporedo s homo sapiensima.

Ta gotovo neshvatljiva kohabitacija ljudskih likova te onih uvjetno kazano ‘životinjskih’, kreiranih na način da balansiraju na oštrici apsurda, možda je najočitija i najdojmljivija karakteristika ovog romana. Imamo tako već spomenutog Teodozijevog tutora Mačkopsa Gavrila, utvaru Otiliju, dvorske pobočnike Minotaura Samoila i Sovu Kaliopi, u početku antagonistički dvojac koji na svojim vazalskim posjedima forsira iščašeni agrarni monokulturalni model uzgoja gljiva i jagoda (što se na određenoj razini može promatrati kao karikirana slika sovjetske ‘planske ekonomije’ u zemljama Varšavskog pakta), ribljeg satrapa iz Hladnog jezera, Soma Protektora Oliviua koji svojom žudnjom za moći obojenom intrigama iznevjeruje povjereno mu namjesništvo, te Zelene i Modre Mrave, vjerojatni prikaz radništva i seljaštva, dakle onih društvenih slojeva koje se u pravilu ništa ne pita i koji uglavnom ponizno izvršavaju zahtjeve moćnika… osim ako se ne odvaže na hrabar, mada na propast osuđen zavjerenički revolucionarni čin. U istom se kontekstu može povući usporednica između mrava iz Filiaşija i kanala koji bi trebao spojiti Hladno jezero s Našim morem – oni koji odlučuju o trasiranju naftovoda poput čuvenog Južnog toka pripadnici su političke elite i definitivno ne dijele iste interese s onima koji dolaze iz redova običnih stvorenja i kojima je jedina briga golo preživljavanje.

Možda najrasplinutije, ali i najdojmljivije od svih tih nadrealnih stvorenja jest zmaj Veliki Monstrumić, polubožanstvo koje obitava u špilji na obalama Našeg mora. Ono ‘božansko’ u njegovoj egzistenciji jest činjenica da ista ovisi o stupnju prihvaćanja njegove naravi od strane hipnotiziranih masa, no s druge strane, aluzija na Čarobnjaka iz Oza je više nego očita (mada se ne sjećam je li ta knjiga postojala među mnogobrojnim stvarnim, ali i konstruiranim naslovima iz Monstrumićeve osobne biblioteke). Na koncu, Veliki je Monstrumić tek jeftinija verzija sobnog ukrasa iz masovno rađenog asortimana, zmaj koji je svoj život započeo u kutiji sa žigom Made in China, no spisateljska će sloboda upravo njega izdići u svojevrsnog spasitelja ne samo Teodozijevog života već i njegovog pontifikata.

Naslovnica izvornog, rumunjskog izdanja romana “Teodosie cel Mic” (Teodozije Mali) Răzvana Rădulescua

Zasigurno već pomalo uobličavate vlastitu viziju o tom pomaknutom, zakonima zdrave logike odupirućem svijetu kojeg vrsna Rădulescuova satira transformira u nadrealistički pejzaž uglavljen negdje između bojnih polja i deliričnih halucinacija. Ipak, ta slika neće biti jasno zaokružena ne pozabavimo li se trenutak s antagonistima priče, odnosno s dvojicom konspirativnih uzurpatora koji unatoč neizbježnoj suradnji smjerno vuku vlastite konce potkopavajući jedan drugog. Som Protektor je možda najbliži karikaturi poststaljinističkih diktatora (pa i samog Ceauçescua), a ta travestija i parodija idu do krajnjih granica – osuđen na boravak u vodenoj sredini kakvu mu nameću urođene škrge, Som Oliviu će svoje posjete ‘vanjskom’ svijetu obavljati u svojevrsnom blindiranom vozilu, staklenom bazenu ispunjenom vodom, a od moguće propasti ga odvaja tek jedan sitni sklop strojnih elemenata, brtva i ventil. Uglavnom, mi rođeni u Jugoslaviji početkom sedamdesetih živo se sjećamo velikog crnog Mercedesa i apatičnog maršala koji je sjedio iza suvozača i bezvoljno mahao razdraganim masama.

Otto iz Ottoburga je pak drugačiji tip negativca, iako ga je (slično Somu, pa i samom Teodoziju) sudbina davno vezala uz dobrog duha ove priče, Mačkopsa Gavrila.

Otto je uzrujano skakutao na petama svojih štikli, a zatim snažno udahne i približi se Mačkopsu.

– Gavrile, Ne prisiljavaj me da okrenem ploču. Nemoj da zaboravim da te poznajem od djetinjstva. Sjećaš li se kada si me vodio na pecanje? Ili kad smo šetali šumom? Ako te zanima, sjećam te se još otkad sam bio u kolijevci. Vidim te jasno kako nagnut nad mojim krevetićem, treseš zvečkom kako bi me nasmijao; bila je to plastična kugla, ružičasto-bijela. Tako je: polovica kugle bila je bijela, polovica ružičasta.

Mačkopas je spustio pogled.

– Bile su dvije zvečke. Ružičasto-bijela o kojoj govoriš, i druga sasvim plava, jer su mi svi zvocali da se moram odnositi prema tebi kao prema dječaku, a ne kao prema djevojčici.

Otto otare suzu.

– Te se plave uopće ne sjećam.

Opčinjen tehnologijom i željom za apsolutnom dominacijom, Otto je lako moguće karikirana verzija provoditelja teutonskog Drang nach Osten modela koji je u prethodnom stoljeću dvaput zakazao – na kraju krajeva, takve se implikacije mogu izvesti iz njegovog imena. Scene iz njegova zamka, Ottoburga, zasigurno su među najapsurdnijima u Teodoziju Malom. Primjerice, Otto zarobljenom Mačkopsu predstavlja svoja dva stroja za mučenje, sinusoidni ecervikalator i ano-gluteo-vakuumski eviscerator, manifestirajući djelovanje ovog prvog na vlastitom Majordomu.

– Zašto se zove sinusoidni?

– Jer se misaona tvar izvlači preko sinusa – objasni Otto i povuče još jednu ručicu. S vrha metalnog kraka, sve do zubarskog stolca, spusti se nešto nalik trublji u obliku gumene kruške koja se završaval dvjema pipcima. Kruška je prozirnim crijevom bila spojena s matičnim strojem, kao i provodni kabel na mehanizmu.

– Želiš li vidjeti kako radi?

– Ma ne treba – ljubazno odbije Mačkopas poziv.

– Ipak – inzistirao je Otto. – Majordome!

             *     *     *

– Nemojte mi puno izvući, Vaše Visočanstvo.

– Budi miran tamo – reče Otto i pokrene najveću ručicu na komandnoj ploči. Dva pipka zalijepe se za Majordomov nos i pokrenu se pumpe.

– Pazi sada – gurne Otto Mačkopsa pokazujući mu prozirno crijevo. – Sada.

Kroz crijevo je klokočući krenula polutekuća tvar ružičaste boje.

Segmenti i radnja ovog poglavlja naglašeni su posebice stoga što bitno definiraju taj postmodernistički koncept. Onaj očekivani dio s prikazom rada drugog stroja, ano-gluteo-vakuumskog evisceratora neće biti iznesen i to ne zbog autocenzure – barem ne nominalno. Rădulescu, naime, u više navrata krši pravila konvencionalnog romana, uvodeći sebe, dakle pisca, u samu narativnu liniju. Neposredno pred aktiviranje evisceratora (iznova s Majordomom u ulozi pokusnog kunića), autor naprasno prekida tijek radnje te putem fusnote napominje štovanom čitateljstvu da je zbog uredničke paske prinuđen taj opis ‘ublažiti’ nečim prikladnijim najmlađim čitateljima, dok mu zauzvrat neće biti cenzurirano višestruko spominjanje bordela u prethodnom poglavlju. Tako dobivamo nekoliko kartica basne nazvane Leteća bubica (pripovijest za najmlađe), vinjete o kratkom i tužnom životu male radoznale bubice koja je više od svega željela letjeti. Želja joj je na koncu uslišena u trenutku kad ju je kljunom zgrabio vrapčić, vinuvši se u visine k gnijezdu, kako bi njome nahranio svoju ptičad.

Rečeni je bordel pak smješten na katu iznad Limunčića, u čijim će hodnicima Teodozije, upravo spašen iz krvavog pokolja u slastičarnici, uočiti nekolicinu školaraca u napetom iščekivanju zabranjenog voća – tu su Ghindăoanu, Funeru, Fierăscu te sam autor, koji nonšalantno napominje kako je u to doba viklirao kosu da bi nalikovao na Oscara Wildea. Istu ćemo postavu susresti još jednom kada u zaključnoj sceni trijumfalnog Teodozijevog ulaska u Bukurešt na leđima Velikog Monstrumića dotični sjede za jednim od stolova slastičarnice Limunčić.

Moguće je da su vas dijelovi ovog pomalo razbarušenog osvrta zbunili, no o jednom vrhunskom i istovremeno krajnje nekonvencionalnom djelu ne možete pričati niti pisati prateći linearni stereotip. Teodozije Mali je, kako već rekosmo, roman koji se može iščitavati na više razina, od one temeljne alegorije pa do krajnjeg autorskog eksperimenta s naizgled nespojivim stilskim formama. Postoji jedna riječ uporabljena u sažetku na koricama hrvatskog prijevoda koja ovo djelo opisuje urnebesnim i ista je savršeno pogođena. Jer, ova knjiga tek u temeljnim postavkama slijedi klasičan predložak po kojemu u vječnoj dijalektičkoj borbi na koncu ipak pobjeđuje dobro, no ukoliko ste dijete siromašne tranzicijske države kulturološki i geografski bliske Rădulescuovoj matičnoj Rumunjskoj, u rukavu imate skriveni adut koji će vam podosta pomoći u dešifriranju svih tih slojeva i segmenata, a ima ih napretek. Štoviše, osjećao bih se osobno nedorečenim ukoliko ne spomenem neke bolno upečatljive slike, poput one gomile industrijskog otpada, tog konzumerističkog smeća koje mravi iz Filiaşija ‘žrtvuju’ vlastitoj iluziji, predodžbi o Velikom Monstrumiću:

– O, Veliki Monstrumiću, – izusti mrav žalopojno – volio bih da sam ti pred noge mogao položiti neki vredniji dar – mikser, kalorifer, ili barem toster. Ali ja sam siromašan i vjerojatno ću takvim i ostati, osim ako me odgovor kojeg isčekujem ne uvjeri da se nemam zašto smatrati siromahom. Zato sam ti donio nešto što je meni najvrednije, sav svoj imetak. Primi stoga – i nemoj se razbjesniti – namirisani uvojak iz kose moje ljubljene, koji mi je ona sama dala, svojom rukom, kako bi zapečatila tajnu naše ljubavi. A primi k tome i vrećicu koju je dobri kapetan Panciu pronašao u košarici u kojoj su mene, siroče, ostavili. Ne odvraćaj od mene s gađenjem lice i reci mi: saznam li tko su mi roditelji, mogu li zatražiti ruku svoje drage?

– Kojim je parfemom namirisan taj uvojak?

Znakovit je i pomalo maglovit prikaz piščevog obitavališta, mjesta na kojemu se stasajuća radnja priče sinkrono hvata u koštac sa svojim protagonistima – fiktivni će Teodozije, vidno zbunjen ‘prijenosnikom’, tim tehnološkim novitetom prikazanim u vidu rastvorene crne plastične knjige posegnuti za ‘kvadratićima’ koji predstavljaju ikone dokumenata u MS Wordu ili nekoj sličnoj aplikaciji za obradu teksta te na taj način dokučiti neke željno očekivane, mada po autorovoj namjeri za njega još skrivene tajne. Ali, bijeg od rutine će na koncu možda rezultirati traženim učinkom, što ne važi samo za Teodozija, već i za vas!

Uistinu, želite li se saživjeti s određenim romanom, ne odbacujte njegove naizgledne nelogičnosti, jer upravo one, narušavajući ustaljeni i očekivani slijed događaja, konstruiraju onaj krhki, tek u našoj viziji postojeći objekt na kojega ćemo onda projicirati naše skrivene tlapnje, nade i očekivanja, iako ćemo zbog takvog pristupa morati platiti stanovitu cijenu.

No, tako uglavnom i funkcionira svijet u kojem živimo, a Răzvan Rădulescu je ovim svojim remek-djelom donekle ogolio njegovo iskvareno srce, priuštivši usput ljubiteljima istinske književnosti jedan nezaboravan izlet u (da, baš upravo tako!) – realnost!

Vjeran Stojanac

Autor osvrta se srdačno zahvaljuje prevoditeljima; Adrianu Oproiu i Ani Brnardić Oproiu na ljubaznom dopuštenju za korištenje dijelova prijevoda.

Teodozije mali
422 stranice, meki uvez
Autor: Răzvan Rădulescu
Prijevod: Adrian Oproiu i Ana Brnardić Oproiu
Izdavač: V.B.Z. d.o.o., Zagreb,  2015.
ISBN: 978-953-304-733-1