Nije lako danas biti Thom Yorke, Scarlett Johansson ili Nick Cave. Ukoliko se odvažite nastupati u Izraelu, ogromne su šanse da ćete potpasti pod nemilost individue zvane ‘autoritativni nos’!
Zadnjih godina, a posebno zadnjih nekoliko mjeseci svjedoci smo već pomalo zamarajućeg natezanja oko jedne banalne stvari – trebaju li ‘zvjezdana’ imena popularne glazbe nastupati u državi Izrael ili pak bojkotirati istu?
Godinama koncertiranje u Izraelu nije predstavljalo nikakav problem, sve dok jedan frustrirani glazbenik koji je upravo izašao iz klimakterija nije pronašao novu žrtvu za vlastito ‘mirotvorno’ iživljavanje. Ime mu je Roger Waters, a u daljnjem tekstu ćemo ga oslovljavati sa ‘Autoritativni nos’.
Neki govore da je riječ o mitskoj kreaturi čije postojanje nije dokazano, nešto slično Čarobnjaku iz Oza, Mothmanu ili pak čudovištu iz Loch Nessa. Drugi tvrde da se radi o bivšem basistu Pink Floyda koji je sredinom odamdesetih opijen vlastitom veličinom doživio mental breakdown, napustio matični sastav te otada luta svijetom propovijedajući evanđelje po Rogeru.
‘Autoritativni nos’
Legende kažu da je mitski ‘Autoritativni nos’ dijete palog borca. Ukoliko ste odrastali u bivšoj državi, sjećate se dosadnjakovića čiji su očevi ostavili kosti na Neretvi, Sutjesci i ostalim tekućicama jadranskog, egejskog i crnomorskog sliva. Dotični su uporno sramotili sjećanja na pale im pretke forsirajući privilegije te živeći kao bubreg u loju na račun obiteljskog gubitka. Kažu da je na ovim područjima tako i danas. Novi ratovi, isti modeli. No vratimo se ‘Autoritativnom nosu’.
Na njegovu su se tapetu tijekom tih godina nalazile raznorazne, uglavnom negativne socijalne i političke pojave, manje-više s pravom. Početkom novog milenija je, referirajući na vlastiti glazbeni uradak iz 1979. iznova postao opsjednut zidovima, no onog Berlinskog više nije bilo. Stoga je ‘Autoritativni nos’ potražio slične artefakte diljem planete, uočivši jednu istaknutu brutalističku strukturu na području države Izrael, konkretno na mjestu razdvajanja njezinog teritorija i teritorija arapske države, sve zajamčeno rezolucijom UN-a broj 181. iz jeseni 1947.
Svi mi imamo svoje infantilne opsesije – netko vlakiće, netko sladoled i milkshake, netko zidiće…
o1 Pet Shop Boys – Go West 02 Santana – Europa 03 Death In June – Break The Black Ice 04 Elvis Costello -Pay It Back 05 Depeche Mode – Live In Silence 06 Björk – Cover Me 07 Scarlett Johansson – Yesterday Is Here 08 Noel Gallagher – The Dying Of The Light 09 Paul Simon – Duncan 10 Gorillaz – Rock The House 11 Morrissey – The Girl From Tel-Aviv Who Wouldn’t Kneel 12 David Gilmour – There’s No Way Out Of Here 13 Peter Murphy – Marlene Dietrich’s Favorite Poem 14 Thurston Moore – Tranquilizer (intermezzo: Roger Waters on Palestine, Israel and BDS) 15 Radiohead – (nice dream) 16 Neil Young – Heart Of Gold 17 Leonard Cohen – Master Song 18 Roger Waters – Perfect Sense, Part 1 19 Paul McCartney – Tug Of War 20 The Levellers – Searchlights 21 The Jesus & Mary Chain – 33 1/3 22 Brian Eno – Here Come The Warm Jets 23 Woven Hand – Dirty Blue 24 U2 – Tryin’ To Throw Your Arms Around The World 25 Nick Cave & The Bad Seeds – Papa Won’t Leave You, Henry 26 Marianne Faithfull – Sparrows Will Sing 27 Jethro Tull – Broadsword
(Video: Death in June u Tel Avivu, 2004. Prije koncerta Douglas maše Totenkopf zastavom te izraelskom)
U čemu je problem? Niti jedna strana nije bila voljna provoditi dotičnu rezoluciju. Židovi su smatrali da Arapi imaju dovoljno prostora izvan povijesnih granica Izraela, posebice navodeći Transjordaniju, no zaboravljajući pritom da ti isti Arapi bilo islamske ili kršćanske denominacije tu žive već stoljećima. S druge strane, Arapi nisu pristajali na egzistenciju Izraela u niti kakvoj formi – ta je zemlja za njih rak-rana kojoj nema mjesta na Bliskom istoku, a Židove treba stjerat u more.
I otud ta višedesetljetna makljaža. Svi se bore svim raspoloživim demokratskim i humanističkim sredstvima – jedni terorom kakvog se ne bi posramili nacisti ili Apartheid, a drugi vjerskim fanatizmom te ubijanjem civila po autobusnim postajama, slastičarnicama i pizzerijama.
Thom Yorke i društvo nisu poklekli,naprotiv!
Dakle, ‘Autoritativni nos’ opet izlazi na scenu. Uvjeren u vlastitu nepogrešivost, ovu dihotomiju rješava na način da jednu stranu u sukobu glorificira a drugu sotonizira. Priključuje se opskurnoj organizaciji znanoj kao BDS, dajući si usput za pravo da svojim kolegama glazbenicima određuje gdje trebaju svirati. U tom groznom Izraelu nipošto ne… No zato Trumpova USA sa svojim idiotskim zakonima, premlaćivanjem afroamerikanaca od strane policije te trenutnim porastom desnog ekstremizma nije problem. Još je manji problem Putinova Rusija koja svojim građanima ukida praktički sva manjinska prava, bilo etnička, seksualna ili vjerska. Ali Izrael, to je već nešto… ajmo ga zgazit… ajmo bacit Židove u more!
‘Autoritativni nos’ je u tu svrhu okupio nekoliko ishlapljelih njemu sličnih metuzalema, olinjalih hipija poput Santane, Briana Enoa, Neila Younga i vječnog seratora Bona Voxa. Na tapetu su im se našli glazbenici iz ‘drugog’, srećom brojnijeg tabora, koji se redovito oglušuju o očajničke i beskorisne krikove Rog.., pardon, ‘Autoritativnog nosa’ i njegove kamarile, te odrađuju svoje izraelske koncerte. Na koncu, zašto i ne bi – ako je vlada neke zemlje idiotska, to se ne mora odnositi i na građane!
Takvi protivnici po ‘Autoritativnom nosu’ zagovaranog bojkota su Douglas P (Death in June), Thom Yorke i Jonny Greenwood (Radiohead), Scarlett Johansson, David Eugene Edwards (Woven Hand), Sir Paul McCartney, Steven Patrick Morrissey, Paul Simon, Nick Cave i brojni drugi – za života, spomenimo to, i veliki Leonard Cohen.
Ne daj se,Nick!
Ovom se clasterfucku ne nazire kraj. ‘Autoritativni nos’ i njegova sljedba su uistinu neumorni, a ni politička situacija kako na židovskoj, tako i na arapskoj strani ne obećava. Ništa zato, bar će biti zabavno!
Stoga je današnje izdanje Soda Fountaina neka vrsta cik-cak pregleda glazbenog stvaralaštva oba tabora. Proizraelska je opcija označena plavom, a proarapska crvenom nijansom. Izbor boja nije slučajan!
Uredništvo je ozbiljno promišljalo o smislu i svrsi ovotjednog izdanja emisije Soda Fountain. Kao prvo, pada na blagdansko jutro. Netko će reći kako je slična situacija bila i s prošlotjednom, božićnom emisijom, no situacija je bitno drugačija po pitanju Nove godine, kada se malo tko budi prije podneva.
Ipak, našli smo kompromis – emisija će biti emitirana u redovnom terminu, a reprizu ionako možete preslušati subotom u 23.15 h.
Usput, kako se ne bi isuviše zamarali simbolikom i tematikom, uzeli smo najjednostavniji model: 1.1., novogodišnje jutro.
Dakle, Soda Fountain u znaku broja, odnosno Broja 1!
Danom Europe koji se održava 9. svibnja svake godine slavi se mir i jedinstvo u Europi. Datum označava godišnjicu povijesne “Schumanove deklaracije”. Tijekom govora u Parizu 1950. Robert Schuman, tadašnji francuski ministar vanjskih poslova, iznio je svoju ideju o novom obliku političke suradnje u Europi kojom bi rat među Europskim državama postao nezamisliv.
Ovotjedno je izdanje Soda Fountaina posvećeno vremenu, odnosno njegovom protoku. Tek toliko da budete svjesni kako ćete nakon emisije biti dva sata stariji, iako će vaš individualni doživljaj iste varirati od par trenutaka (ukoliko vam se pjesmarica uistinu svidi) pa do nekoliko beskrajnih sati, u slučaju da je percipirate kao dosadnu. Ali neka vas to ne brine, samo još idioti vjeruju da je vrijeme linearno!
Ponekad vam se dogodi da nemate ideju za glazbenu listu, a onda neki usputni događaj upali lampicu? Tako je i s ovotjednom listom emisije Soda Fountain, u kojoj ćemo dokučiti dosad nepovezive spone čokolade, slatkiša, mekih napitaka i islamskog terorizma… Naravno, ne zaboravljajući ni uzroke istog, jer svaka medalja ima dvije strane!
‘Autoritativni nos’
Svi mi imamo svoje infantilne opsesije – netko vlakiće, netko sladoled i milkshake, netko zidiće…
Thom Yorke i društvo nisu poklekli,naprotiv!
Ne daj se,Nick!
