Okkervil River / The Silver Gymnasium

Okkervil River su upravo objavii svoj sedmi album, za kojega će tekstopisac, gitrarist i pjevač Will Sheff kazati kako je dobrim dijelom autobiografski. Radnjom je smješten u određeno vrijeme i prostor, točnije u godinu 1986. i gradić Meriden u New Hamshireu, gdje su oba Willova roditelja radili kao školski nastavnici. Očito ga je vodila misao pronalaženja djelića izgubljenih trenutaka tinejđerskih godina…

On se pak, u izjavi za medije oglasio slikovitom frazom

…a tribute to the spirit of pre- adolescence, meant to evoke the nostalgic feeling of ‘an action figure you found in the woods.

Glazbeno, Okkervil River nastavljaju zactanim putevima roots americane, mada će oni upoznati sa radom benda primjetiti katkad ponešto mračniji timbar koji se rađa u interakciji glazbe i stihova, no to je očito neizbježan element pretakanja sjećanja u formu pjesme.

Istina, ovo nije prvi konceptualni album sastava – još su 2004. snimili izvrsni Black Sheep Boy, kroz čije su glazbeno tkivo pokušali razjasniti sudbinu istoimenog lika iz pjesme Tima Hardina. No, model koji je Sheff preuzeo s punom odgovornošću – model koji podrazumujeva potragu za zaboravljenim segmentima vlastite slagalice traži znatno više truda i odricanja, a u određenim tremucima i silazak u labirinte sjećanja gdje često leže pojmovi i događaji koje bi smo svi mi najrađe zaboravili.

Album u potpunosti pogađa opis malog američkog gradića sa svojim karakterističnim obiteljskim dvokatnicama, školom i crkvom, benzinskom stanicom, dinerom i dragstorom – čak do te mjere da se pri pažljivijem preslušavanju vizualizacija nameće kao ne samo kao neophodna, već i neizbježna.

Mapa gradića Meridiena, onako kako ga Will pamti iz ranih osamdesetih. Kliknite na sliku za detaljniji prikaz.

Istina, čitavom tom putovanju kroz krajobraze djetinjstva koji sve više i više blijede ne nedostaje specifičnog humora, no isto je doziran umjereno – u pravo vrijeme na pravom mjestu. Uvodna It Was My Season primjerice priziva tada aktuane videorekordere i ATARI računalo, a pjesnik nas nenapadno izvodi iz dvorana osnovne škole Plainfield, da bi nastavili šetnju pod nikad tako plavim nebom duž ceste Chellis. Još se jedna slična (a opet posve drukčija) šetnja krije u stihovima pjesme Walking With Frankie, na relaciji od benzinske postaje Soucy’s do Jezera zadavljene čaplje (Lake of strangled Crane).

U čitavom tom nizu od jedanaest pjesama možete isčitati sudbine nekoć opipljivih a danas tek imaginarnih vizura ljudi koji su prije tridesetak godina obitavali u Meridenu. Kao u nekom nostalgičnom filmu se nižu lokalni policajci, školski nasilnici, podvornici, automehaničari, veterani, roditelji… Neki će prijatelji umrijeti mladi, neki će otići iz Meridiena, što je uostalom sudbina koja je zadesila i Willa Sheffa, no dok su svi još tamo u smirujućem okrilju rodnog grada, mladi i bezbrižni, sve je moguće i dozvoljeno – prve krađe automobila, ugovaranja ljubavnih sastanaka sa školskim kolegicama, dokono provođenje lijenih ljetnjih popodneva u klimatiziranom dineru uz rastopljeni sladoled i ishlapjelu Coca – Colu uz samo jedno pitanje koje lebdi u zraku: kamo dalje, odnosno kuda večeras. Ukoliko tvrdite da u vašim životima ne postoje obrisi takvih bezbrižnih ljeta, ili bezočno lažete, ili sre već podlegli sklerozi!

Ovo je jedan od onih albuma kojega ćete kontirnuirano preslušavati, ako već ne zbog nostalgične tematike, onda barem zbog uistinu vrhunskog glazbenog doživljaja koji, po mišljenju potpisnika ovih redova nadmašuje remek djela poput već spomenutog Black Sheep Boy ili Down the River of Golden Dreams. Uostalom, po tom glazbenom pitanju još jednom prepustimo riječ Willu Sheffu:

On our last record, I Am Very Far, I was musically trying to both satisfy and to challenge myself; for The Silver Gymnasium, I wanted to write a record that was very much about trying to reach out to other people and show them a good time. I’d always wanted to write a record that was more based in autobiography, that spoke about my memories of how I felt and how the world around me seemed at a specific moment in the past, and it felt like a good time to finally do it. I thought John Agnello would be the perfect choice as a producer, not only because I’ve enjoyed his more recent records with people like Kurt Vile and Dinosaur Jr. but also because John is a much more old-fashioned producer who was actually involved with a lot of the music I listened to growing up, everything from Cyndi Lauper to John Mellencamp to the Outfield’s ‘Your Love.’ John even worked on Born in the U.S.A. and was loitering around in the background during the making of Tom Petty’s Damn the Torpedoes; so he was actually present while they were making a lot of the music that inspired the kid version of me to want to be a musician and that inspired The Silver Gymnasium in general. Our goal with The Silver Gymnasium was to work quickly and decisively, to make a ‘band’ record and not a fussy studio creation, and to make the most fun record we could possibly make.