KLFM

Marcuse: Jednodimenzionalni čovjek

U svom remek-djelu Jednodimenzionalni čovjek iz 1964. godine, Herbert Marcuse je iznio snažnu kritiku razvijenom industrijskom društvu. Zaključio je da je 20. stoljeće dovelo do  jedinstvene političke dinamike; da moderni tehnološki kapitalizam u potpunosti absorbira svako neslaganje bez zahtjeva za upotrebom sile. U izlaganju problema svodi  nekoć složen spektar ljudske svijesti, koji inače uključuje i kritiku i bunt, na jednu jedinu, poslušnu dimenziju: na operativnu učinkovitost unutar postojećeg sustava. Pritom pred čitatelja stavlja jednostavno pitanje:  što ako su stvari koje najstrastvenije želimo upravo ona sredstva kojima nas se drži u zatočeništvu?

Kako bi objasnio na koji način kapitalizam zadržava kontrolu nad društvom bez oslanjanja na represiju, Marcuse je uveo svoju glasovitu razliku između istinskih i lažnih potreba. Njegova argumentacija pritom sugerira da moderni ekonomski sustavi ne opskrbljuju ljude samo onim što žele, već sustavno proizvode želje kako bi osigurali vlastiti opstanak. Povijesno gledano, ljudska je egzistencija uvijek bila definirana oskudicom i borbom protiv prirode. Dug i težak fizički rad su bili nužni da bi se osigurao osnovni biološki opstanak. Međutim, pojavom moderne industrijske proizvodnje i automatizacije, čovječanstvo je dosegnulo prekretnicu.

Društvo je po prvi put razvilo sredstva potrebna za zadovoljavanje materijalnih potreba svake osobe na Zemlji, uz istovremenu mogućnost drastičnog skraćivanja radnog dana. Ali, umjesto ostvarenja takvog cilja, napredni industrijski kapitalizam krenuo je posve drugim putem. Skraćivanje radnog vremena i poticanje ljudske slobode uopće nisu smatrani za opciju; sustav je blagodati tehnologije iskoristio za intenziviranje rada i širenje proizvodnje radi nje same.

Da bi objasnio takav fenomen, Marcuse je iznio dijagnozu načina na koji moderni sustavi osiguravaju poslušnost. Oni to čine potiskivanjem kritičke misli, stvaranjem lažnih potreba, komodifikacijom bunta, stvaranjem nepotrebnog rada i internalizacijom krivnje putem “viška represije”. To ga je navelo da se suoči s očitim povijesnim paradoksom koji je doveo u pitanje kompletne temelje klasične društvene teorije.