
SONIC YOUTH / Goo (1990)
Within a week we killed my parents and hit the road. Nema puno albuma koji djeluju na slušatelja jednako. Skoro ko Oliver Stone-ov Natural Born Killers. Adrenalin pumpa i agresija raste.
Iz knjige ‘Album na dan: 365 najvažnijih albuma koje morate poslušati’
„Vespertine“ je audioesej, melodična pop ploča, eksperimentalni album i komorna glazba za 21. stoljeće u kojoj zborovi i gudači susreću techno kliktanje, microbeatove sazdane od fragmenata zvukova svakodnevice, poput krckanja leda, miješanja karata i treptanja neonskih svjetala futurističkog megalopolisa koji gledamo kroz prozor sve dok potpuno ne zamračimo našu malu kukuljicu od interijera, našeg mjesta za predano kopanje po dubini svog, ali i tuđeg tijela. Doslovno, jer „Cocoon“ je ozloglašeni seksualno eksplicitan singl, to je Björk kao erotska pjesnikinja, no više u stilu Gabrielea D’Annunzia negoli Nicki Minaj.
„Vespertine“ je za islandsku glazbenu senzaciju po mnogo stvari posebna ploča. Bio je to njen četvrti studijski album koji ju je (nakon što je postala globalni fenomen unikatnog i instant-prepoznatljivog bigger than life vokala, usput uvodeći proces dekonstrukcije klasične i dance forme) veličanstveno izveo iz zvuka devedesetih i uveo ravno u prostor mash-up ideja novog milenija. Uklopila se u novu elektroničku avangardu – tri godine sama je slagala ritmove od svega što je uspjela snimiti a da je perkusijski iskoristivo. Onda je za finalizaciju glazbene kulise u pomoć pozvala Matmos, dvojac elektroničkih eksperimentatora koji se u eri tzv. inteligentne dance glazbe i novih glitch-techno eksperimenata pokazao autoritetom za takvu vrstu kirurški preciznih kolaža.
Sve što možemo čuti na ovom albumu bilo je inspirirano njenim tadašnjim životom, ljubavnim odnosom s umjetnikom Matthewom Barneyjem i ratovanjem s Larsom von Trierom na filmskom setu njegova filma „Dancer in the Dark“ (2000.). Dani ispunjeni ljubavnom ekstazom i poslovnim stresom oblikovali su ambivalentan, no iznimno bogat emocionalni svijet pjesama, u koji nas uvodi s „Hidden Place“, suočavanjem s novom ljubavi ispričanim kroz trans ženskih vokala i melodija iz filmova iz 1970-ih u SF aranžmanu, potom se upušta u igranje s music boxom u „Pagan Poetry“, dok u glacijalnoj postopernoj bajci „Aurora“ donosi fascinantnu uporabu zvuka hodanja po snijegu kao perkusije. „Vespertine“ je sirovo razgolićivanje, emocionalni full and frontal nudity, ozbiljna glazba i raskošan filozofski digitalni eksperiment skriven u formi vokalnog pop albuma.
(Velimir Grgić, „Album na dan: 365 najvažnijih albuma koje morate poslušati“)
autor: Ante Marković, 19/11/2026
Arhiva

Within a week we killed my parents and hit the road. Nema puno albuma koji djeluju na slušatelja jednako. Skoro ko Oliver Stone-ov Natural Born Killers. Adrenalin pumpa i agresija raste.

Better days will never be
Better days will never be
Better days will never be

Fred Bongusto, jedan od kraljeva stila, splendor talijanske scene 70-tih i 80-tih u jednom od svojih nezaboravnih albuma.

Iako nisam neki ljubitelj solo projekata ljudi iz mojih najdražih punkrock bendova, ovaj album je jedan od onih koje često stavim u svoj plejer na Nedjeljno popodne, ili pak dok uživam uz dobru knjigu
playlist