
LES NÉGRESSES VERTES / Mlah (1988)
Mlah je baš kao i ljeto…
Dvadeset godina nakon objave svete biblije rocka, Ritchieva ostavština u najmanju ruku jednako svijetli; šteta je samo što njega više nema medju nama(ili pak možda ima, tko će li ga znati?)da nam se podrugljivo(onako, nickywireovski) nasmješi i kaže:bio sam u pravu, zar ne?
I wanted to rub the human face in it’s own vomit… and force it to look in the mirror.
Dvadeset godina nakon objave svete biblije rocka, Ritchieva ostavština u najmanju ruku jednako svijetli; šteta je samo što njega više nema medju nama (ili pak možda ima, tko će li ga znati?) da nam se podrugljivo (onako, nickywireovski) nasmješi i kaže:bio sam u pravu, zar ne?
If God made man they say
Sam Colt made him equal
I zaista, američki self-proclaimed liderizam i tragikomični, svijetu nametnuti konzumerizam nikada nisu bili izraženiji no danas, a ratni pohodi američkih predsjednika kriče sa svih svjetskih naslovnica već decenijama. S druge strane, bivši (vječiti??) suprotnoblokovski neprijatelj takodjer nikada ne spava, pa se i oni tu i tamo zaigraju i ‘prave amerikanci’, samo srećom, na puno užem manevarskom polju. Serijski ubojice u rukavicama?Ni manje ni više….
Kill Yeltsin, who’s saying?
Zhirinovsky, Le Pen…
Give them the respect they deserve
https://www.youtube.com/watch?v=DC-9GA6RBMc
Yeah 4st. 7, an epilogue of youth
Such beautiful dignity in self-abuse
Scratch my leg with a rusty nail, sadly it heals
Ono što je Ritchiju bila anoreksija(koja ga je možebitno i dovela u psihičko stanje u kojem je bio, a možda je bilo i obratno, obje teorije stoje) to je nekom drugom neka druga vrsta dragovoljne samouništavajuče opsesije (alkohol, opijati, legalna i ilegalna farmakologija, vjerski fanatizam, you name it for yourself)-ljudi jednostavno ne mogu protiv sebe ma koliko se trudili i znali da ono što rade nije baš najbolje za njih same. Ritchie je to, nažalost, najbolje znao….
So damn easy to cave in, man kills everything
Who’s responsible – you fucking are !
Da, svi mi, netko više, netko manje….
https://www.youtube.com/watch?v=JPJtsI74xow
Ljubav/smrt, muška prostitucija, top lista svjetskih diktatora i ubojica, već spomenuta anoreksija, sveprisutno i vječno zlo, sve su to teme koje susrečemo u Ritchijevom oproštajnom pismu od svijeta u kojem očito nije mogao opstati dugo.
Februara prvog, devedeset i pete, nestat će zauvijek, baš kao što i the Holy Bible zauvijek ostaje kao njegov posljednji testament na svetome Božjem tlu znanom kao Zemlja.
Sveto Pismo, ni manje ni više.
I knew that someday I was gonna die. And I knew before I died
Two things would happen to me. That number one I would regret my entire life. And number two I would want to live my life over again.
QRT
autor: Gaal, 21/10/2014
Arhiva
… But in the back of my head I heard distant feet, Che Guevara and Debussy to a disco beat…
Glazba može od dobrog filma napraviti sjajan film. Može omogućiti gledatelju da se emocionalno veže uz likove i njihove situacije, pomoći redatelju da ispriča priču; dotaknuti emocije, psihu i stvari koje ne možete vidjeti, te u nekim slučajevima podići film na jednu veću razinu. Upravo to radi Bob Dylan 1973.godine sa glazbom napravljenom za Pat Garrett and Billy the Kid američkog redatelja Sama Peckinpaha.
playlist