“Ye Skellington Chronicles” je Copeov izlet u lo-fi vode i donosi pregršt pjesama koje naizgled djeluju kao nedovršene skice, no u cjelini figuriraju kao izniman, zaokružen album!
U nizu odličnim albuma koje je Julian Cope dosljedno objavljivao od sredine osamdesetih, odnosno od raspuštanja matičnog mu sastava The Teardrop Explodes, jedan pomalo strši. Možda mu ne nedostaje psihodeličnosti pa na trenutke niti power-pop zvuka, no u cjelini ostaje na razini namjerno nedorađenog, u lo-fi ruhu ostavljenog izdanja. Svejedno, uradak poznat kao Skellington (odnosno Ye Skellington Chronicles) donosi neka od najboljih, najrevolucinonarnijih i najsmionijih Copeovih ostvarenja.
Razjasnimo najprije ovu zbrku sa dva imena albuma. Izvorni je Skellington snimljen u proljeće 1989. te objavljen u ožujku 1990., dakle kronološki slijedi albuma My Nation Underground, koji je unatoč odličnoj produkciji i izvrsnim skladbama komercijalno podbacio. Shavtivši da nije u potpunosti iskoristio unaprijed plaćene sate u studiju kompanije Island Records, Cope zbog vlastite satisfakcije uzurpira drugima dragocjene studijske termine te u svega nekoliko dana i uz minimalan broj suradnika dovršava rudimentarnu verziju ovog djela te je izdaje na vlastitoj etiketi Copeco. Tri će godine kasnije taj polusatni materijal proširiti na nešto više od 60 minuta uključivši dodatne skladbe sličnog štiha, a taj će zaokruženi koncept nazvati Ye Skellington Chronicles (Julian očito nije odolio zovu tada još relativno novog CD medija) te ga objaviti kao jedisntveni album. Stvari su došle na svoje. Uostalom, rane su devedesete bile vrijeme eskalacije lo-fi trenda (sjetite se imena poput Tall Dwarfsa, Pavementa, Willa Oldhama i sličnih), pa ne čudi što je Cope uzeo svoj dio kolača, mada ne zato da bi bio u trendu, već stoga jer mu je u tom trenutku takav potez bio nužan.
Ipak i u takvom se lo-fi okružju kriju stilski raznovrsne skladbe. Out of my Mind on Dope and Speed je energična power pop konstrukcija, Grimreaper is a Krautrocker već samim nazivom dokazuje svoje glazbene utjecaje, dok je Robert Mitchum školski primjer pop šansone. Ostatak je materijala uglavnom predočen u formi rudimentarnih crtica, skica koje tek treba razraditi da bi postale punokrvne kompozicije, no i ovakve savršeno ispunjavaju svoju svrhu. Uostalom, o tome najbolje govore brojevi kao što su Beaver, Scud-u-Like, Electrical Stormgirl, Little Donkey, Waco Pops, Poppins, Doomed i slične. Uglavnom je tu riječ o minijaturama u prosječnom trajanju od nešto više od minute, mada ima i pjesama koje zadovljavaju ‘radiofonični’ trominutni okvir. Zajednička im je svojevrsna nedovršenost, odnosna aura demo ili garažne snimke koja je ipak odrađena u studijskim uvjetima.
U redu, reći ćete – Skellington je tek zanimljivo zvučeća pa i ispirativna hrpica skica i ne posjeduje pop potencijal. Možda ste čak i u pravu.
Svejedno, to djelo oduševljava praktički sve one koji ga se usude preslušati u cijelosti. Već nakon prve dvije – tri pjesme vam na pamet padaju imena poput Syda Barretta, Kevina Ayersa, Bobba Trimblea i sličnih lo-fi pionirskih genija koji su eksperimentalnim i često minimalističkim pristupom pomjerali granice pop skladbe. Neke su kompozicije uz minimalne dorade mogle postati instant hitovi (primjerice Out of my Mind on Dope & Speed ili pak Robert Mitchum koja je napisana koncem sedamdesetih u suradnji sa Ianom McCullochom), no Cope nije od onih koji su tu zbog novca – on je tu zbog psihoaktivnih supstanci, obožavanih britanskih megalita te rušenja tabua.
Kakve to tabue ovaj album ruši, i hoće li nakon preslušavanja istog vaše poimanje pop koncepta ostati isto – prosudite sami!
Julian Cope: Ye Skellington Chronicles (1993.)
01 Doomed 3:38
02 Beaver 2:27
03 Me & Jimmy Jones 1:27
04 Robert Mitchum 2:39
05 Out Of My Mind On Dope And Speed 3:26
06 Don’t Crash Here 0:56
07 Everything Playing At Once 1:29
08 Little Donkey 2:41
09 Great White Wonder 2:10
10 Incredibly Ugly Girl 3:01
11 No How, No Why, No Way, No Where, No When 1:56
12 Commin’ Soon 2:16
13 Electrical Stormgirl 1:48
14 Poppins 1:36
15 Skip 1:29
16 I’ve Got My T.V. And My Pills 1:37
17 The Angel & The Fellatress 3:54
18 Waco-Pops 1:35
19 Common Land At Water’s Edge 2:27
20 Scud-U-Like 0:44
21 Grimreaper Is A Krautrocker 8:29
22 American Tragedy 1:17
23 Wayland’s Smithy Has Wings 1:31
24 Madonna Baglady Blues 4:38
25 London Underground 1:59
autor: Vjeran Stojanac, 01/03/2017
Arhiva
Najbolji album ponajboljeg škotskog(dakle, svjetskog) benda sa najboljom škotskom (dakle, svjetskom) pjevačicom, ponajboljim škotskim (elem, svjetskim) autorom i gitaristom, izdan za njihovu sopstvenu- suvišno je i napominjati-najbolju škotsku (svjetsku!!) izdavačku kuću Chemikal Underground.
U vrijeme psihodelične revolucije i studijskih eksperimentiranja, bilo je tek pitanje vremena kada će i tradicionalno rockerski Kinksi zaći u ta, tada još pionirska i uglavnom neistražena područja. No, savršen odmjer tradicionalizma, nostalgije, te poigravanja novim tehnologijama i nadrealnim elementima na koncu je polučio neočekivano dobar album koji se za razliku od ostatka tadašnje produkcije može iščitavati i kao priča, ili ako baš želite – šarena no nipošto neozbiljna slikovnica za odrasle!
Islandski GusGus nastupa u Splitu u subotu 20. 7. na bedemu Cornaro uz prijateljsku podršku splitskih AM:PM. Njihov prvi album svira nam ovaj tjedan u rubrici Nezaboravne vatre.
playlist
