KLFM

Suede – Dog Man Star: 20th Anniversary

We will watch them, we will watch them, we will watch them burn!

Priča o sastavu Suede bi se prema nekim usvojenim pravilima trebala savršeno uklapati u trend nazvan brit – pop, no njihovi korijeni definitivno sežu još u drugu polovicu osamdesetih, čineći ih tako bližim onim imenima koji su u to doba svojski radili na revivalu glazbenog naslijeđa šezdesetih i sedamdesetih. Stvarno, Suede su s ‘trećom britanskom ekspanzijom’ koja je iznešena na ramenima Blura, Pulpa, Oasisa i Vervea dijelili tek isto razdoblje djelovanja, a neslavnu su im etiketu ‘vodećeg brit – pop’ sastava dodjelili poslovično neupućeni mediji, nesposobni razlikovati nijanse među novim gibanjima na sceni.

Uostalom, kada su 1992., neposredno pred objavljivanje svojeg prvijenca Suede proglašeni ‘najboljim novim britanskim sastavom’, od njih se i očekivalo da se postave kao predvodnici nadirućeg pokreta koji je na tragu naslijeđa lokalne pop psihodelije šezdesetih (Beatles, Kinks, Small Faces…) i već spomenutog revivala u smislu The Smithsa stvarao sazvučja i pravila za prvu petoljetku devedesetih. No, korijeni Suedea su ležali pod mnogo širim poljem, jer su pored navedenih imena na njih direktno utjecali i Scott Walker, Marc Bolan, Syd Barrett, Roxy Music, David Bowie, Echo & the Bunnymen… Ukupna je slika bivala obojena jednom uočljivom art/glam komponentnom koja je nedostajala većini ostalih razvikanih brit-pop imena.

Očekivano, Suede postaju instantna atrakcija, ponajviše zbog ekstravagantnog pjevača i pjesnika Bretta Andersona, ali i gitarsitičkog genija Bernarda Butlera. Nižu se hitovi poput So Young, Animal Nitrate, The Drowners, Metal Mickey i drugi, kao i rasprodani klupski koncerti, te česta gostovanja na MTV-u i u glazbenim emisijama regularnih kanala.

Postati protiv svoje volje predvodnik trenda s kojim dijeliš tek neke osnovne postavke i nije pretjerana sreća. Odluka koju su Anderson, Butler, Osman i Gilbert donijeli podrazumjevala je bitno stroži i slojevitiji pristup novom materijalu, kako bi taj uvijek kritični drugi album opravdao očekivanja, ali i prikazao Suede u sasvim novom svjetlu, kao lučnoše art rocka.

Tako dolazimo do teme današnje emisije, albuma Dog Man Star koji je izašao prije točno dvadeset godina, 10. listopada 1994., te razbio famu nametnutu prvijencem prikazavši Suede kao ozbiljan sastav izrazite kreativne volje i visoko postavljenih umjetničkih ciljeva. Bezbrižnost i energičnost prethodnika je zamnjenila mračnija i fluidnija atmosfera iz koje su odzvanjali reski zvukovi ritma, no to više nije bio tek mladenački bunt. Na neki način, bilo je identificiranje sa zlom stranom vlastite svijesti, svojevrstan poziv na linč.

Čitav se ovaj glazbeni zaokret može pripisati gitaristu Bernardu Butleru, inače autoru kompletne glazbe na albumu (stihove je, očekivano, potpisao Brett Anderson). Primjerice, najduža je skladba na nastupnom Suede, pjesma Breakdown mjerila 6 minuta i 2 sekunde – ostatak se lako mogao smjestiti u radiofoničnih 3 do 5 minuta – dok se na albumu Dog Man Star gotovo kao prototipovi ustaljuju petominutni brojevi. Apsolutni rekorder jest predzaključna (bar kad je o izvornom izdanju riječ) The Asphalt World, sa svojih 9 minuta i 25 sekundi. Upravo se tu krila klica budućeg sukoba između Andersona i Butlera, sukoba koji će eskkalirati pa i eksplodirati pred kraj snimanja ploče, te po čemu će ovaj potonji napustiti sastav. Štoviše, izvorna verzija The Asphalt Worlda (koju također možete preslušati u najavljenoj emisiji) se pojavila na dvostrukom CD reizdanju, gutajući dobrih 11 minuta i 27 sekundi, uz prilično rastegnutu Butlerovu gitarsku solo dionicu.

Originalno je izdanje izazvalo nemali šok među već uspostavljenom fanovskom bazom koja je ionako tražila tek puki nastavak prvijenca, a ovo prošireno bi moglo ostaviti bez daha i one upućenije štovatelje koji su godinama pratili razvoj i karijeru Suedea.

No, što to ovaj album uistinu čini velikim? Pođemo li od onih premisa koje se nameću prije samog tonskog zapisa; dakle omota i naslova, dolazimo do dva bitna detalja – i grafički dizajn i ime su posuđeni iz prošlih vremena američke subkulture. Dog Man Star je u stvari naziv filmskog uradka iz 1964., kojeg potpisuje eksperimentalni snimatelj Stan Brakhage, dok je izvorna autorica fotografije golog muškarca u snu na krevetu (Sad Dreams for Cold Mornings, 1971.), uporabljene kao omot albuma, fotografkinja Joanne Leonard. Zanimljivo je spomenuti da i poleđinu krasi autoričina fotografija iz istog ciklusa, Lost Dreams.

Je li posezanjem za ovakvim izvorištima nosivih temelja albuma Brett Anderson htio izvesti još jedno udaljavanje od britanske stvarnosti i posebice mrskog brit – popa, nešto je o čemu bi se moglo razglabati satima.

Sadržaj, kako je rečeno, uvelike odskače od lepršavog i čak i u opskurnim trenucima mladalački poletnog prethodnika: Dog Man Star je zatvoren, refleksivan i obojen bitno mračnijim timbrom. Tome je dijelom razlog i Butlerov definitivni odlazak iz sastava, negdje praktički pred dovršenje snimanja, kao i Andersonovo povlačenje koje je rezultiralo prilično introspektivnim tekstovima, a pridodane orkestracije su samo pojačale dojam neminovnosti koji ionako dominira albumom.

Čitava ta nelagodna i paranoična atmosfera eskalira već u praktički prvoj (zanemarimo li kratku uvodnu Introducing the Band) skladbi We are the Pigs:

Well the church bells are calling
Police cars on fire
And as they call you to the eye of the storm
All the people say “Stay at home tonight”

I say we are the pigs, we are the swine
We are the stars of the firing line

And as the smack cracks at your window
You wake up with a gun in your mouth
Oh let the nuclear wind blow away my sins
And I’ll stay at home in my house

I say, we are the pigs
we are the swine
we are the stars of the firing line

But deceit can’t save you so

We will watch them burn!

Dok su američki mediji, valjda uslijed aktualne brit – pop euforije, te posljedične dominacije Blura i upravo rođenih Oasis pomalo mrko gledali na ovaj album, domaći (britanski) su se novinari (NME, Q…) ipak postavili na stranu svojih zemljaka, ocjenivši Dog Man Star relativno visokim ocjenama. Na koncu su s njega skinuta tri singla: We Are The Pigs, The Wild Ones i New Generation. Iako spomenute skladbe savršeno sublimiraju duh uradka, nije zgorega spomenuti ni The Power, Black Or Blue, This Hollywood Life…

Album je do konca godine dosegao treće mjesto britanske ljestvice, ostvarivši zlatni tiraž, no to je već bilo vrijeme velikih promjena za Suede, pošto Butlera zamjenjuje gitarist Richard Oakes, a sastav iduću godinu provodi uvježbavajući novi materijal koji će 1996. biti objavljen u formi albuma Coming Up i koji će, barem u tekstualnom kontekstu predstavljati jedan korak dalje u pravcu otuđenosti, depresije, urbane paranoje i zamalo ballardijanske distopije.

No, to je već sasvim druga priča.

Popis skladbi:

01 Introducing The Band
02 We Are The Pigs
03 Heroine
04 The Wild Ones
05 Daddy’s Speeding
06 The Power
07 New Generation
08 This Hollywood Life
09 The 2 Of Us
10 Black Or Blue
11 The Asphalt World
12 Still Life

Bonus skladbe:

13 Squidgy Bun (Introducing The Band) – 4 track demo
14 Ken (The Wild Ones) – 4 track demo
15 A Man’s Song (Heroine) – 4 track demo
16 Banana Youth (The Power) – 4 track demo
17 The 2 Of Us – 4 track demo
18 My Dark Star
19 The Living Dead
20 Stay Together – long version
21 Killing Of A Flash Boy
22 Whipsnade
23 This World Needs A Father
24 Modern Boys
25 Eno’s Introducing The Band
26 La Puissance (The Power)
27 The Living Dead – piano vesrion
28 We Believe In Showbiz – previously unreleased
29 Still Life – orchestral version
30 The Wild Ones – original unedited version
31 The Asphalt World – original unedited version