Otišao je Chick, prošli tjedan, ubio ga rijetki oblik raka, baš kao što je i on bio rijedak, poseban.
Chick Corea bio je izdanak Miles Davisove škole i tvornice jazz-fusion veličina. Iz tolike diskografije i kolaboracija bilo je teško odabrati jedan, reprezentativan uradak Chick Coreae. Iskreno, nisam ih sve ni poslušao, one bitne jesam, a trenutno čupam one manje poznate i koje nisam čuo do sad i širim priču u nedogled. Light as Feather sam prvi čuo od svih koje potpisuje Chick Corea imenom i prezimenom. Znao sam za Chicka od prije, preko Milesa i tim redom sam došao do njega, a zašto baš Return to Forever, zato jer svira, dragi mi, Stanley Clarke.
Zapravo je, Light as a Feather, drugo, po redu, izdanje originalne postave Return to Forever, one koja je odsvirala Return to Forever album izdan 1972.g, a često se kronološki stavlja drugačije.
Glazba može od dobrog filma napraviti sjajan film. Može omogućiti gledatelju da se emocionalno veže uz likove i njihove situacije, pomoći redatelju da ispriča priču; dotaknuti emocije, psihu i stvari koje ne možete vidjeti, te u nekim slučajevima podići film na jednu veću razinu. Upravo to radi Bob Dylan 1973.godine sa glazbom napravljenom za Pat Garrett and Billy the Kid američkog redatelja Sama Peckinpaha.