Melankolični visoki muški glasovi u pratnji nabrijanih gitara i vanzemaljskih klavijatura nikada nisu bolje zvučali od ovoga kako zvuče na albumu „The Bends“ Radioheada. To je bio tek drugi album benda koji otpočetka želi pobjeći od samoga sebe. Tada su željeli pobjeći od svog prvog albuma „Pablo Honey“ i svog najvećeg hita „Creep“ (što im ni u jednoj verziji ove priče ne bismo mogli zamjeriti). Kasnije je trebalo pobjeći i od ovih gitara, ali u tom trenutku vremena bili su bend s grandioznim zvukom za velike pozornice koji nitko nije uspoređivao s najvećim suvremenicima i sunarodnjacima Oasis i Blur. Ne, pričali su tada svoju priču. Koja je dovela do Coldplaya, ali to je već druga priča.
Radioheadova priča na „The Bends“ je ona o dvadesetogodišnjacima u egzistencijalnoj krizi. Kasnije su oni bili tridesetogodišnjaci i četrdesetogodišnjaci u istoj takvoj i ponekoj dodatnoj krizi, ali ovdje su stvorili soundtrack za cijelu jednu generaciju u njihovoj najosjetljivijoj dobi u kojoj im silno treba soundtrack za njihove krize. „The Bends“ nije ugodan za slušati i to ga čini uzbudljivim. To je album iz kojeg se cijedi bijes, tjeskoba i nemir uz, na površan osjet, kontroliranu energiju. Radiohead se nisu zaustavili ovdje na dinamici buke i tišine, što su možda napravili na „Pablo Honey“, jer tako su to radili rani Pixiesi i Nirvana. Ne, oni ovdje slažu slojeve grebanja, krckanja, lomljenja, vibriranja, treperenja i zvonjenja.
Album je, u nedostatku boljeg izraza, prilično kurčevit. Preko sve te drame se ipak protežu melodije i poezija Thoma Yorkea. Otuđenje jednih od drugih te od svijeta u kojem živimo, besmisao života, nemogućnost bijega… jednostavno: depresija, lažni svijet tzv. rock zvijezda i strah od prolaznosti vremena koje samo donosi starost, nemoć i smrt su teme i slike od kojih on gradi tu svoju poeziju. „The Bends“, dakle, nije ugodan za slušati, to je mračan i agresivan album koji može izazvati tjeskobu prije negoli izazove katarzu. Jer, kao što bend kroz njega očigledno traži oslobođenje od svoje egzistencijalne muke, tako ga mora tražiti i za slušatelja. Zašto bismo se upuštali u njegovo slušanje? I zašto ga volimo slušati? (
(Ivan Palijan, „Album na dan: 365 najvažnijih albuma koje morate poslušati“)
Sedmog je ožujka preminuo Bruce Geduldig; glumac, redatelj, performer, mada vjerojatno najpoznatiji kao dugogodišnji član sastava Tuxedomoon. Ovotjedni je izbor Nezaboravnih vatri stoga pao na album “You” iz 1987., upravo iz razloga što je na tom ostvarenju Bruce Geduldig pružio svoj maksimum u skladateljskom, odnosno autorskom smislu. Neka mu to onda bude neka vrsta posvetnog nekrologa od strane KLFM kolektiva koji se iskreno nada da Ramsey neće tako skoro zabiti još jedan gol!
Na poleđini svojeg prethodnog samostalnog albuma ‘New York’ (1989.), Lou Reed je dopisao: “You can’t beat two guitars, bass and drums”. Načelno stoji, no isto tako nikada gitara i klavir/klavijature nisu tako skladno, nadopunjujuće zvučali kao na tom čudesnom nekrologu za Andyja Warhola, uratku nazvanom ‘Songs for Drella’!
