Iz knjige ‘Album na dan: 365 najvažnijih albuma koje morate poslušati’
Melankolični visoki muški glasovi u pratnji nabrijanih gitara i vanzemaljskih klavijatura nikada nisu bolje zvučali od ovoga kako zvuče na albumu „The Bends“ Radioheada. To je bio tek drugi album benda koji otpočetka želi pobjeći od samoga sebe. Tada su željeli pobjeći od svog prvog albuma „Pablo Honey“ i svog najvećeg hita „Creep“ (što im ni u jednoj verziji ove priče ne bismo mogli zamjeriti). Kasnije je trebalo pobjeći i od ovih gitara, ali u tom trenutku vremena bili su bend s grandioznim zvukom za velike pozornice koji nitko nije uspoređivao s najvećim suvremenicima i sunarodnjacima Oasis i Blur. Ne, pričali su tada svoju priču. Koja je dovela do Coldplaya, ali to je već druga priča.
Radioheadova priča na „The Bends“ je ona o dvadesetogodišnjacima u egzistencijalnoj krizi. Kasnije su oni bili tridesetogodišnjaci i četrdesetogodišnjaci u istoj takvoj i ponekoj dodatnoj krizi, ali ovdje su stvorili soundtrack za cijelu jednu generaciju u njihovoj najosjetljivijoj dobi u kojoj im silno treba soundtrack za njihove krize. „The Bends“ nije ugodan za slušati i to ga čini uzbudljivim. To je album iz kojeg se cijedi bijes, tjeskoba i nemir uz, na površan osjet, kontroliranu energiju. Radiohead se nisu zaustavili ovdje na dinamici buke i tišine, što su možda napravili na „Pablo Honey“, jer tako su to radili rani Pixiesi i Nirvana. Ne, oni ovdje slažu slojeve grebanja, krckanja, lomljenja, vibriranja, treperenja i zvonjenja.
Album je, u nedostatku boljeg izraza, prilično kurčevit. Preko sve te drame se ipak protežu melodije i poezija Thoma Yorkea. Otuđenje jednih od drugih te od svijeta u kojem živimo, besmisao života, nemogućnost bijega… jednostavno: depresija, lažni svijet tzv. rock zvijezda i strah od prolaznosti vremena koje samo donosi starost, nemoć i smrt su teme i slike od kojih on gradi tu svoju poeziju. „The Bends“, dakle, nije ugodan za slušati, to je mračan i agresivan album koji može izazvati tjeskobu prije negoli izazove katarzu. Jer, kao što bend kroz njega očigledno traži oslobođenje od svoje egzistencijalne muke, tako ga mora tražiti i za slušatelja. Zašto bismo se upuštali u njegovo slušanje? I zašto ga volimo slušati? (
(Ivan Palijan, „Album na dan: 365 najvažnijih albuma koje morate poslušati“)
Tracklist:
| Planet Telex | |
| The Bends | |
| High & Dry | |
| Fake Plastic Trees | |
| Bones | |
| (Nice Dream) | |
| Just (You Do It To Yourself) | |
| My Iron Lung | |
| Bullet Proof…I Wish I Was | |
| Black Star | |
| Sulk | |
| Street Spirit (Fade Out) |
autor: Ante Marković, 24/12/2025
Arhiva
Kakav užasan cover. Da sam kupovao glazbu prema omotu, teško da bi mi ovo ušlo u kuću. Čak i ’88. Ali kada je ovo slipnulo u CD player nije izlazilo danima. Pa onda tako godinama. I bez problema funkcionira i ove 2021.
Moćni rifovi škotske braće Reid, ritam mašina umjesto bubnjeva i synth koji glumi bas gitaru. Rokenrol!
Nezaboravne vatre iz knjige ‘Album na dan: 365 najvažnijih albuma koje morate poslušati’
Nezaboravne vatre iz knjige ‘Album na dan: 365 najvažnijih albuma koje morate poslušati’
playlist
