Greg Graffin / Cold as the Clay ( 2006. )
Iako nisam neki ljubitelj solo projekata ljudi iz mojih najdražih punkrock bendova, ovaj album je jedan od onih koje često stavim u svoj plejer na Nedjeljno popodne, ili pak dok uživam uz dobru knjigu
RADIOHEAD / The Bends (1995)
Iz knjige ‘Album na dan: 365 najvažnijih albuma koje morate poslušati’
Melankolični visoki muški glasovi u pratnji nabrijanih gitara i vanzemaljskih klavijatura nikada nisu bolje zvučali od ovoga kako zvuče na albumu „The Bends“ Radioheada. To je bio tek drugi album benda koji otpočetka želi pobjeći od samoga sebe. Tada su željeli pobjeći od svog prvog albuma „Pablo Honey“ i svog najvećeg hita „Creep“ (što im ni u jednoj verziji ove priče ne bismo mogli zamjeriti). Kasnije je trebalo pobjeći i od ovih gitara, ali u tom trenutku vremena bili su bend s grandioznim zvukom za velike pozornice koji nitko nije uspoređivao s najvećim suvremenicima i sunarodnjacima Oasis i Blur. Ne, pričali su tada svoju priču. Koja je dovela do Coldplaya, ali to je već druga priča.
Radioheadova priča na „The Bends“ je ona o dvadesetogodišnjacima u egzistencijalnoj krizi. Kasnije su oni bili tridesetogodišnjaci i četrdesetogodišnjaci u istoj takvoj i ponekoj dodatnoj krizi, ali ovdje su stvorili soundtrack za cijelu jednu generaciju u njihovoj najosjetljivijoj dobi u kojoj im silno treba soundtrack za njihove krize. „The Bends“ nije ugodan za slušati i to ga čini uzbudljivim. To je album iz kojeg se cijedi bijes, tjeskoba i nemir uz, na površan osjet, kontroliranu energiju. Radiohead se nisu zaustavili ovdje na dinamici buke i tišine, što su možda napravili na „Pablo Honey“, jer tako su to radili rani Pixiesi i Nirvana. Ne, oni ovdje slažu slojeve grebanja, krckanja, lomljenja, vibriranja, treperenja i zvonjenja.
Album je, u nedostatku boljeg izraza, prilično kurčevit. Preko sve te drame se ipak protežu melodije i poezija Thoma Yorkea. Otuđenje jednih od drugih te od svijeta u kojem živimo, besmisao života, nemogućnost bijega… jednostavno: depresija, lažni svijet tzv. rock zvijezda i strah od prolaznosti vremena koje samo donosi starost, nemoć i smrt su teme i slike od kojih on gradi tu svoju poeziju. „The Bends“, dakle, nije ugodan za slušati, to je mračan i agresivan album koji može izazvati tjeskobu prije negoli izazove katarzu. Jer, kao što bend kroz njega očigledno traži oslobođenje od svoje egzistencijalne muke, tako ga mora tražiti i za slušatelja. Zašto bismo se upuštali u njegovo slušanje? I zašto ga volimo slušati? (
(Ivan Palijan, „Album na dan: 365 najvažnijih albuma koje morate poslušati“)
Tracklist:
| Planet Telex | |
| The Bends | |
| High & Dry | |
| Fake Plastic Trees | |
| Bones | |
| (Nice Dream) | |
| Just (You Do It To Yourself) | |
| My Iron Lung | |
| Bullet Proof…I Wish I Was | |
| Black Star | |
| Sulk | |
| Street Spirit (Fade Out) |
autor: Ante Marković, 24/12/2025
Vezane objave
Arhiva
THE DELGADOS / Peloton (1998.)
Najbolji album ponajboljeg škotskog(dakle, svjetskog) benda sa najboljom škotskom (dakle, svjetskom) pjevačicom, ponajboljim škotskim (elem, svjetskim) autorom i gitaristom, izdan za njihovu sopstvenu- suvišno je i napominjati-najbolju škotsku (svjetsku!!) izdavačku kuću Chemikal Underground.
DAVID BOWIE / Low (1977)
Iz nedavno objavljene knjige ‘Album na dan: 365 najvažnijih albuma koje morate poslušati’
KATE BUSH / Hounds of Love (1985)
Sigurno jedan od najboljih albuma 80ih. A vrlo lako i jedno od najzanimljvijih izdanja ikada. Imaš A stranu sa 4 i po mega hit singla i B stranu idealnu za šetanje keltskom šumom na ludim gljivama.
