Ako ovdje usvojimo oznaku hard rock, koju je sirova snaga trećeg albuma Iggyja Popa i njegova benda The Stooges te davne 1973. godine pomogla stvoriti i usput razorila postojeću rock scenu, onda je hard rock jedan od očeva punka. Ono što Iggy i ekipa rade na „Raw Power“ je glasna ejakulacija po lešini starog rock and rolla i začeće jedne nove zombi forme koju je svijet samo nekoliko godina kasnije upoznao kao punk rock. „Raw Power“ je, dakle, u kontekstu rock and rolla ranih 1970-ih bio hard rock, ali i fuzija garažnog rocka i metala u jednu novu zvijer, ujedno i prvi pravi veliki bye bye energiji 1960-ih, najava rođenja čudovišta koje idealizam djece cvijeća transformira u autodestruktivni nihilizam.
Iggy Pop je bio na rubu propasti – prva dva albuma koja je snimio pod imenom grupe, „The Stooges“ (1969.) i „Fun House“ (1970.), nisu ostavili neki veći komercijalni trag. Bend se počeo raspadati, dok je frontman sve teže kontrolirao svoju ovisnost o heroinu. U miksanju albuma pomogao mu je prijatelj David Bowie. Iggy i on su stvorili jedinstven sirovi zvuk i savršeno zarobili energiju na audiovrpcu, zbog čega dobar dio materijala ima neodoljiv šarm divlje probe u tatinoj garaži.
Iggy je postao solo izvođač kojem ostaci benda postaju prateća ekipa. Svi zajedno u studiju se bore s demonima, a neke od slavnijih bitaka su „Search and Destroy“, himna kaosa koja vas na samom početku vuče za kosu, ravno u srce pakla punka. Zatim, prijeteća barska akustika „Gimme Danger“, uz blues „I Need Somebody“ jedina balada. Nasuprot njima je divljina u kojoj vlada „Death Trip“, istinski susret proto-punka s heavy metal solažama, uz veliko finale koje odlazi u fade out, ostavljajući vas pod dojmom da ste se samo udaljili od tuluma koji i dalje traje. Za neke, tulum je dovoljno opasan da u startu biraju distancu, ali ako se odvažimo prepustiti anarhiji trenutka, ušima gutamo čitav „Raw Power“, energetsku pločicu rock and rolla sedamdesetih.
(Velimir Grgić, „Album na dan: 365 najvažnijih albuma koje morate poslušati“)
Petnaest godina od izlaska Radioheadovog !Kid A”, albuma koji je zbunio obožavatelje i kritiku, te na dostojan način odjavio jedan milenij postavivši minimalističke sonične temelej za novi, dovoljan su razlog da ga uvrstimo u tjednu rubriku kultnih i nezaboporavnih ostvarenja!
Zvuk funk Soho-a s početka osamdesetih i abeceda neoromanticisma. Stil, odlična svirka i neprigušeni novovalni korjeni kao logičan nasljednik prvog albuma Journeys To Glory.