Petnaest godina od izlaska Radioheadovog !Kid A”, albuma koji je zbunio obožavatelje i kritiku, te na dostojan način odjavio jedan milenij postavivši minimalističke sonične temelej za novi, dovoljan su razlog da ga uvrstimo u tjednu rubriku kultnih i nezaboporavnih ostvarenja!
“Kamo dalje, rođače?” zapitali su se Thom Yorke i ekipa nakon što se (konačno) slegnula prašina nastala euforijom zvanom OK Computer. Kritičarski pangerici i zaluđenost publike remek-djelom iz 1997. dočekala ih je definitivno nespremne, što je vješto dokumentirano u filmu Meeting People is Easy, koji prikazuje jedan potrošeni, nezadovoljan i otuđen bend na izmaku snaga i rubu raspada. Nakon maratonske turneje kojom su valjda nekoliko puta obišli zemaljsku kuglu utihnuli su i neko se vrijeme za Radiohead nije ni čulo. Tek tu i tamo kakva površna informacija – “dečki su uzeli pauzu” ili “snimaju novi, dvostruki album”. Šutnju je sredinom 1999. prekinuo gitarist Ed O’Brien na svom blogu, gdje je počeo gotovo svakodnevno iznositi informacije iz studija, no vrlo vješto prikrivajući bilo kakve detalje o pjesmama na kojima rade. Lavina nagađanja o nasljedniku OK Computera bila je pokrenuta već nakon prvog posta, fanovi su nagađali koja od “unreleased” stvari će se naći na njemu, neki su već slagali tracklist od live snimki i b-strana recentnih singlova…
A onda…
Trenutak kada su po prvi put preslušali Kid A, četvrti i najnestrpljivije očekivani album Radioheada, pamtit će svi. Šokirao je mnoge. Razočarao je brojne. Naljutio je većinu. Da li nas uši varaju? Ovo je nasljednik omiljenog mega turbo bisera? Što li im se to, dovraga, dogodilo?
Kakav je to čudak Kid A bio “na prvu loptu”, da je pobudio takve reakcije?
Hermetičan, zastrašujuće hermetičan. Lirički ogoljen, osiromašen. Melodijski osakaćen. Zvukovno na momente doveden do neprepoznatljivosti. Gotovo nasumično razbacanih pjesama, od kojih se u tek nekoliko njih samo povremeno čuo onaj “pravi” Radiohead. Eksperimentalan? Da, ali eksperiment nije uspio – rekli bi na prvu. Komercijalno samoubojstvo, neki su od ranijih komentara. Gubitak inspiracije, govorili su drugi. Većina se složila oko jedne nepobitne činjenice – ovo nije Radiohead kakvog smo očekivali.
Kao da im nije bilo dovoljno, članovi benda odlučili su ne “izbaciti” niti jedan službeni single s albuma te promotivnu turneju odraditi bez sponzora. Zabrinjavajuća je bila ta doza autodestruktivnosti grupe glazbenika koja je pred samo dvije-tri godine “spasila” britansku glazbu 90-ih od učmalosti i neinventivnosti u koju je lagano upadala nakon “booma” britpopa početkom desetljeća. Fanovi su polako počeli križati Radiohed u svojim spomenarima omiljenih bendova, no onda se dogodilo nešto još neočekivanije!
Kid A zasjeo je na prvo mjesto britanske i američke top ljestvice najprodavanijih albuma! To se nije dogodilo ni OK Computeru ali niti jednom albumu britanskih bendova 90-ih! Paralelno su uslijedile i sjajne kritike eminentnih svjetskih glazbenih časopisa, te se početni šok i razočarenje gotovo preko noći pretvorio u još jedno masovno oduševljenje “novim inventivnim remek-djelom” Radioheada.
No, je li ovo naglo zakretanje u mišljenjima oko albuma utemeljeno?
O, da. Itekako. Kao što su Thom, Johnny i Ed prije njegova snimanja naizgled porazbijali sve gitare koje su posjedovali, tako je Kid A razbio sve predrasude o tome kako bendovi trebaju ostati vjerni svom zvuku, kako na kritičarskom i komercijalnom vrhuncu trebaju nastaviti po provjerenoj recepturi. Otvorio je neke sasvim nove glazbene kanale “rokerskoj” publici i jednom zauvijek odvojio prave štovatelje Radioheada od onih kojima su njihovi vrhunci nesretni, nedorasli teenager Creep i izlizana bryanadamsovska High & Dry.
Putovanje kroz ovaj album doživljaj je koji je krajnje nezahvalno opisivati, stoga ćemo i u ovom prikazu taj dio preskočiti. Uzmimo si vremena, poslušajmo ga opet, više puta. Probajmo “ući” u njega onako kako su u njega ušli članovi benda kad su ga stvarali. Uživajmo svi zajedno u njemu još dugo. “The weirdest album to ever sell a million copies” neće tako lako zastarjeti.
Dijete A, sretan ti 15. rođendan!
Radiohead:Kid A (2000.)
01 Everything in Its Right Place 4:11 02 Kid A 4:44 03 The National Anthem 5:51 04 How to Disappear Completely 5:56 05 Treefingers 3:42 06 Optimistic 5:15 07 In Limbo 3:31 08 Idioteque 5:09 09 Morning Bell 4:35 10 Motion Picture Soundtrack 7:01
U vrijeme psihodelične revolucije i studijskih eksperimentiranja, bilo je tek pitanje vremena kada će i tradicionalno rockerski Kinksi zaći u ta, tada još pionirska i uglavnom neistražena područja. No, savršen odmjer tradicionalizma, nostalgije, te poigravanja novim tehnologijama i nadrealnim elementima na koncu je polučio neočekivano dobar album koji se za razliku od ostatka tadašnje produkcije može iščitavati i kao priča, ili ako baš želite – šarena no nipošto neozbiljna slikovnica za odrasle!
Elizabeth Fraser i Robin Guthrie, glas i gitara Cocteau Twinsa te njihov “najkomercijalniji” album izdan za nezavisnu etiketu 4AD ovaj tjedan u KLFM rubrici “Nezaboravne vatre”
Nakon dva fina albuma o vlastitom trošku (Madwaltz), Manchesterovo tajno oružje Homelife je konačno uočeno. Agit-funksters iz velikog dima, Ninja Tune, dali su im platformu koju zaslužuju.
